NASA i sankcije Rusiji – Jedan Elon Musk nikada ne može zamijeniti Roskosmos

Kao što smo izvijestili, ovog tjedna su se u području međunarodne suradnje u istraživanju svemira i svemirskoj industriji dogodila dva važna događaja. Prvi je odgovor ruskog Roskosmosa američkoj agenciji NASA da su sljedeća da leta raketom „Sojuz“ popunjena i da moraju razmotriti njihovu molbu da se oslobodi jedno mjesto za američkog astronauta. Drugi važan događaj je bio izgaranje prototipa raketnog broda „Starship Mk1“ kompanije SpaceX Elona Muska, koji je doslovno eksplodirao tijekom ispitivanja nepropusnosti na testnom poligonu Boca Chica u Teksasu.

Nakon ovog incidenta, iako je ranije Musk tvrdio da će ovaj model biti lansiran u orbitu na visinu više od 20 kilometara, provesti mjesec ili dva u svemiru i vratiti se na Zemlju, SpaceX odjednom izvještava kako se odmah prelazi na modele Mk2 i Mk3, te kako je ovo i onako bio samo probni model, a utvrđene anomalije će pomoći razvoju svemirskog programa kompanije. Ukratko, čini se da NASA ima prilično velikih problema s partnerima u stvaranju sigurne rakete koja će moći zamijeniti ruski „Sojuz“.

Sankcije ruskoj svemirskoj industriji i samouvjereni Obama

Sve je počelo još 2014. s uvođenjem sankcija ruskoj svemirskoj industriji i Roskosmosu zbog situacije u Ukrajini, koje jesu utjecale na rad ruskog državnog poduzeća, što nitko ne krije, ali se uprava uspješno nosi s izazovima, najviše u području nabave dijela elektronske opreme.

“Postoje brojni komentari u vezi s vojnim svemirskim programom, ali moramo razumjeti da nam je i ovdje pomogla supstitucija uvoza, koja je provedena zbog sankcija civilnoj i vojnoj svemirskoj industrije, te činjenice da smo postali taoci zabrane uvoza čitavog niza temeljnih elektroničkih proizvoda”, rekao je u veljači ove godine predstavnik Roskosmosa Jurij Koptev.

Ranije je glavni izvršni direktor Roskosmosa Dmitrij Rogozin rekao da zapadne sankcije u ruskom svemirskom sektoru imaju najveći utjecaj na mikroelektroniku, ali da se industrija uspješno nosi s nepovoljnim uvjetima poslovanja.

Američki astronauti možda neće ići na  Međunarodnu svemirsku postaju (ISS), a razlog za to će upravo biti američke sankcije Rusiji, priznaje poljska Gazeta Wyborcza. Članak u poljskom listu navodi da Sjedinjene Države skupo plaćaju svoju ovisnost o Rusiji u isporuci astronauta na ISS.

Ruska korporacija Roskosmos počela je slati Amerikance u orbitalnu stanicu 2006. godine. Za 13 godina je NASA ruskim partnerima platila 3,9 milijardi dolara za slanje američkih astronauta na ISS. Novinar Andrzej Kublik naglašava da je NASA pokušala smanjiti svoju ovisnost o Rusiji potpisivanjem sporazuma s Boeingom i kompanijom SpaceX Elona Muska za stvaranje novih letjelica slanje astronauta na ISS još 2014. godine.

Nevjerojatno, ali je bivši predsjednik Barack Obama, unatoč brojnim upozorenjima američkih stručnjaka i NASA-e, bio toliko samouvjeren da je početak isporuke američkih astronauta pomoću američkih raketa najavio za 2017. godinu. Kao što vidite, nitko od američkih kompanija nije ispoštovao zadane rokove, a bliži se kraj 2019. i NASA još nema ništa s čim bi se mogla pohvaliti da je barem sustigla rusku svemirsku industriju, „koja je trebala propasti pod teretom sankcija“.

Sada NASA pojašnjava se da 2020. astronauti iz Sjedinjenih Država možda neće ići na ISS, jer za njih na ruskom brodu nema mjesta. Čak i prilično oštra prema Rusiji poljska Gazeta Wyborcza dodaje da je za rješavanje problema potrebno pregovarati s Moskvom. No, NASA i ovaj put pojašnjava kako zaključivanje takvih novih sporazuma s Roskosmosom ometa zabrana koju sadrže sankcije zbog “ruske agresije na Ukrajinu”.

Prvi pokušaj s raketom „Antares“

Da će sve krenuti po zlu se moglo naslutiti odmah po izricanju sankcija Rusiji i pokušaju američke kompanije  “Orbital Sciences”, koja je nakon nesreća i neuspjelih lansiranja, na kraju od Rusije u siječnju 2015. za milijardu dolara naručila 20 motora za rakete “Antares”.

Raketa “Antares”, koju je prema ugovoru s američkom svemirskom agencijom NASA vrijednim oko 2 milijarde dolara pokušala lansirati privatna kompanija “Orbital Sciences”, eksplodirala je 28. listopada 2014. godine, samo šest sekundi nakon lansiranja na kozmodromu Wallops Island u Sjedinjenim Državama. Na visini od 200 metara je došlo do eksplozije i “Antares“ se naprosto raspao i nestao u plamenu. Srećom nije bilo ljudskih žrtava.

Negdje u isto vrijeme se u Sjedinjenim Državama dogodila druga nesreća. Tijekom probnog leta se svemirska letjelica SpaceShipTwo američke kompanije Virgin Galactic srušila. U nesreći je jedan pilot poginuo, a drugi je ranjen.

Dužnosnici kompanije su izjavili kako su piloti bili uposlenici kompanije Composites, koja je i izgradila raketni avion, te su uputili sućut i žaljenje obiteljima i prijateljima poginulog i ranjenog pilota, navodi se u priopćenju.

U prosincu 2014. je uprava kompanije izvijestila da je suborbitalna letjelica SpaceShipTwo (SS2) „uspješno provela svoj prvi probni let s uključivanjem vlastitog raketnog motora i postigla nadzvučnu brzinu“.

Iako se radilo o komercijalnom projektu, kojim bi svatko tko može izdvojiti nekoliko stotina tisuća dolara mogao letjeti u svemir, sankcije i embargo ruskoj kompaniji Roskosmos su neizravno utjecale na ovu tragediju.

U samo dva dana dvije velike nesreće u svemirskom programu američke agencije NASA govore da zbog sankcija nametnutih Rusiji, koja je od „umirovljenja“ američkih letjelica Space Shuttle isporučivala rakete Sjedinjenim Državama i obavljala potrebnu opskrbu Međunarodne svemirske postaje (ISS), govore da su i stručnjaci NASA-e, i američki astronauti, ali i Rusi bili u pravu kada su Obami i State Departmentu poručivali da „čini veliku pogrešku koja bi mogla imati nesagledive posljedice“.

U Americi su se tada žurno bacili na iznalaženje rješenja za svemirske letove, jer bi u protivnom Barack Obama morao priznati da je pogriješio i tražiti pomoć od Rusije, što se na kraju i dogodilo, vjerojatno zbog problema koji su nastali u opskrbi američkog dijela Međunarodne svemirske postaje, koji je u to vrijeme evakuiran zbog curenja amonijaka, a astronauti su prešli u ruski dio.

„Zaboravimo sankcije, dajte Rusiji milijardu dolara“

Ubrzo nakon debakla s raketom „Antares“ i nakon ove dvije epizode, ruski proizvođač NPO Energomaš je pozvan iz Sjedinjenih Država i ugovorio isporuku 60 novih RD-181 raketnih motora za američku kompaniju „Orbital Sciences“.

„Ugovor za isporuku 20 raketnih motora je već potpisan. Dogovorena je isporuka 60 motora. Potpisana su tri ugovora, svaki za 20 motora. Tu je i ugovor za 20 motora, koji se već počeo provoditi, a prva dva motora ćemo isporučiti sljedećeg lipnja”, rekao je početkom 2015. Vladimir Solncev, koji je u pregovorima kao izvršni direktor grupe predstavljao Energomaš.

NPO Energomaš je jedan od vodećih svjetskih proizvođača raketnih motora, a Rusija je od američke kompanije „Rocket and Space Corporation“ dobila sve potrebne dozvole od državnih tijela za dostavu svemirskih RD-181 motora kompaniji “Orbital Sciences“.

Dakle, Rusi su postupili pragmatično. Primili su na znanje da su pod sankcijama i poslovali tamo gdje je moguće, a mogućnosti su velike. Bile su onda i ostale su dio danas, ne samo u svemirskoj industriji. Isto se događa u brojnim drugim sektorima, bili oni pod sankcijama ili ne, koji posluju sa Sjedinjenim Državama, a bilateralna trgovina raste.

Naravno, ta je ugovor predviđao ograničenja za korištenje RD-181 motora u vojnim programima, rekao je Solncev, objašnjavajući da se rakete za ove motore ne mogu koristiti za pokretanje vojnih letjelica. No, to je srednjoročni ugovor, koji jamči suradnju u trajanju 15 do 25 godina, jer nitko neće svako malo mijenjati raketne motore, dodao je Solncev.

RD-181 motor je kupljen za prvu fazu raketa „Antares“ kompanije “Orbital Sciences”. Te su rakete ranije koristile motore AJ-26, koje su napravljene po uzoru na sovjetske motore NK-33.

Već u to vrijeme je bilo jasno da su sankcije obavezne samo za europske saveznike Sjedinjenih Država, kao na primjer Francusku, koja je morala blokirati isporuku Rusima nosača helikoptera “Mistral”, dok se slobodno krše su u pitanju američki interesi. S druge strane, već tada je Roskosmos mogao proglasiti poraz politike State Departmenta i američke svemirske industrije, jer je tim ugovorom Washington priznao da nije u stanju proizvesti motore za svemirske letove u tako kratkom roku kako su u početku tvrdili. Vrijedi spomenuti da je NASA o od prvog dana tvrdila, ali je se Obamina administracija tvrdoglavo držala politike „kažnjavanja ruskog agresora“.

Tada je kompanija “Orbital Sciences“ napravila logičan potez i za milijardu dolara je jednostavno naručila prvu isporuku od 20 motora od pouzdanog dobavljača i riješila sve probleme.

NASA je još 2017. trebala imati svoje letjelice

Kao što smo naveli, Washington je prisilio NASA-u da poštuje sankcije nametnute Rusiji i sukob preselio u svemir. Ali od svega toga, barem za sada, neće biti ništa. Osim toga, Pentagon je ovih dana svemir proglasio područjem „vojnog suprotstavljanja“ Rusiji i Kini, jer postoji opasnost da „neprijatelji unište američke satelite“, što bi dovelo do općeg poremećaja i kaosa ne samo u Sjedinjenim Državama, nego diljem svijeta.  To što su Moskva u Peking u Ujedinjenim narodima neuspješno pokušavali svemir proglasiti demilitariziranim područjem, Pentagon je zaboravio.

No, svaki američki korak, pravdan „ruskom agresijom u Ukrajini“, bio je dodatni poticaj za Roskosmos.

Washington je u Ukrajini uzrokovao krizu koja se pretvorila u složenu političku zamku iz koje Obamina administracija do kraja mandata nije uspjela izaći, ali ne uspijeva ni Trump, koji je uspješno eutanaziran u Kongresu i od strane jastrebova u Bijeloj kući. Uvijek pod pretpostavkom da su njegove namjere o ponovnoj uspostavi odnosa s Rusijom bile iskrene. No, to je druga tema, koja traži opsežnu raspravu. Ali čak i da je tako, Obama je udario temelje politici iz koje SAD neće lako izaći, a posljedice u bilateralnim odnosima s Rusijom će se osjećati još dugo godina, uključujući krizu u za cijeli svijet vrlo važnom svemirskom programu.

Američki svemirski program gotovo u potpunosti ovisi o suradnji s Rusijom. Već desetljećima su na globalnoj razini su Sjedinjene Države i Rusija, a ranije Sovjetski Savez, bili u izravnom ili neizravnom sukobu, ali su u svemirskim istraživačkim programima uvijek surađivali i razmjenjivali znanstvena i istraživačka iskustva.

Izravna i bliska suradnja počinje 1975. s „Probnim projektom Apollo-Sojuz“ u kojem na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) tijesno surađuju sve do danas, bolje rečeno do jučer. Sve do Baracka Obame je ta suradnja odolijevala političkim previranjima između dvije super sile, ali je kriza u Ukrajini sve stavila pod znak pitanja.

ISS je putujuća svemirska stanica koja oko Zemlje na visini od 420 kilometara kruži već oko 18 godina i predstavlja kamen temeljac za kontinuiranu prisutnosti čovjeka u svemiru. U samom početku je ISS bio isključivo proizvod ruskih i američkih znanstvenika, ali su do danas u njega ugrađivani dijelovi koje su proizvele druge zemlje, kao na primjer Japan ili zemlje Europske unije. ISS je nastao po uzoru na rusku svemirsku istraživačku stanicu „Mir“, koja je također bila platforma za zajedničke rusko-američke svemirske projekte. Misije u kojima je korišten svima poznati Space Shuttle su ujedno poslužile za usvajanje protokola po kojima se i danas surađuje na Međunarodnoj svemirskoj postaji.

Space Shuttle misije američke svemirske agencije NASA i ruski raketni sustavi „Sojuz“ su dovodili i odvodili astronaute i znanstvenike na ISS, međutim, od kada se „umirovila“ američka svemirska flota, NASA je ulogu prijevoznika prepustila ruskom programu Sojuz. Rusija vrši prijevoz ljudi, dok ostali, američki, japanski, europski i ruski tereni svemirski brodovi, vrše opskrbu svemirske stanice hranom, vodom i svom ostalom potrebnom opremom. U svakom slučaju, bez ruskog programa Sojuz će ISS vjerojatno biti napušten.

Potpora koju su je američka vlada pružila prevratu u Ukrajini i naknadne sankcije Rusiji su uključivale i „privremenu zabranu“ nabave motora ruske proizvodnje kojima se koriste američke rakete Atlas 5.

Iako je NASA tvrdila „kako sankcije isključuju sve što može ugroziti svemirski program“, tom se odlukom ugrozio dogovoreni program suradnje NASA-e s ruskim partnerima i kolegama na Međunarodnoj svemirskoj postaji.

The Guardian je u to vrijeme ranije objavio članak u kojem navodi “kako američka svemirska agencija neće dopustiti da političari utječu na zajedničke istraživačke projekte u svemiru, ali da zbog ukrajinske krize ipak prekida odnose s ruskim partnerima u svim programima, osim u projektu ICC“.

Američka vlada je NASA-i poslala upute u kojima navodi koje su to „veze“ koje bi trebale biti prekinute. Naime, zaposlenici NASA-e ne mogu putovati u Rusiju i ne smiju održavati video konferencije s ruskim kolegama, a zabranjena je čak i razmjena elektronske pošte.

Upravo taj dio je bio veliki udar na odnose između američkih i ruskih znanstvenika, tehničara, astronauta i kozmonauta, koji su do tada uvijek imali plodonosnu i kvalitetnu suradnju.

Krajem ožujka 2015., dakle, prije odluke američkog Pododbora za svemir, Charles Boden, upravitelj NASA-e kaže: „Naš partner nije Rusija, već Roskosmos, i mi smo uvjereni da su oni jednako kao i mi zainteresirani za održavanje bliskih veza i nastavak suradnje“.

Tom izjavom je Boden pokazao kako, usprkos određenih struja u Washingtonu koje do kraja žele zatrovati odnose s Rusijom, postoje i oni koji iste žele očuvati i teže daljnjoj suradnji. Ovi drugi su svjesni koliko je to u ovom trenutku teško, budući da su njihove težnje u suprotnosti s politikom američke administracije.

Bez obzira na sankcije, ruski Sojuz 28. svibnja 2014. s kozmodroma u Baikonuru u Kazahstanu na ISS uspješno šalje člana Europske svemirske agencije (ESA), njemačkog astronauta Alexandera Gersta, ruskog kozmonauta Maxima Surajeva i američkog astronauta Gregorya Wisemana.

FOTO: Njemački astronaut Alexander Gerst, ruski kozmonaut Maxim Suraev i američki astronaut Gregory Wiseman su “Sojuzom” 28. 05. 2014.uspješno poslani na ISS

Već ranije je Dmitrij Rogozin upozoravao “kako će agresivne američke sankcije ugroziti provedbu velikih međunarodnih projekata u svemirskoj industriji”.

„U tom smislu, Rusija će biti prisiljena tražiti druge i pouzdanije partnere za provedbu svojih svemirskih projekata“, izjavio je Rogozin i naglasio „kako Rusija strahuje od daljnjeg razvijanja ozbiljnih visoko-tehnoloških projekata s nepouzdanim partnerom kao što su SAD, koje uspiju ispolitizirati doslovno sve i spremne su riskirati realizaciju projekata koji utječu na interese ne samo SAD-a, nego i cijelog čovječanstva“.

Rogozin je također sugerirao „kako se suradnja sa Sjedinjenim Državama na Međunarodnoj svemirskoj postaji nikako neće moći produžiti do 2024., kao što je prethodno bilo očekivano, te da bi zbog napetosti između dvije zemlje to partnerstvo moglo završiti već 2020.“, što se upravo događa.

Tada je njemačka znanstvenica Judith Hartl je za Deutsche Welle komentirala najavu ruske vlade.

„Jesam li iznenađena da Rusija prijevremeno želi izaći iz projekta zajedničke svemirske postaje ISS? Ne, iskreno rečeno nisam. To sam i očekivala i to zapravo svakoga dana od dana kada je američka agencija NASA zbog ukrajinske krize velikim dijelom napustila suradnju s Rusijom, uz iznimku na zajedničkoj svemirskoj postaji ISS gdje treba ići dalje. Naravno, da se i ta suradnja otkazala, Međunarodna svemirska postaja bi se odmah mogla uništiti, jer bez Rusa tamo više nitko ne može otići. Otkad su Amerikanci prije tri godine svoje svemirske transportne sustave Space Shuttle otpremili u muzej, samo još ruske rakete Sojuz prevoze ljude do ISS-a“, rekla je Judith Hartl, koja je vjerovala tvrdnjama Washingtona da će NASA do 2017. imati svoje letjelice.

„Najranije 2017. godine će NASA ponovno raspolagati sa svemirskim letjelicama, a Rusija ovu ovisnost koristi da bi podsjetila SAD da bez njezine tehnike američki i europski astronauti mogu ići u mirovinu, posve je razumljivo. Ipak to ne bih to nazvala zveckanja oružjem, jer do 2020. godine sve ostaje kako jest. Poput udara groma bi bilo da je Rusija odmah prekinula suradnju, međutim, to bi naišlo na veliku osudu međunarodne zajednice, što Rusija ne želi. Osim toga, NASA ipak plaća 70 milijuna američkih dolara za svaki prijevoz jednog od svojih astronauta na raketi Sojuz. Najava kako će suradnja prestati 2020. ostavlja širok manevarski prostor. Do tada se puno toga može dogoditi i velike svjetske nacije znaju koliko su snažno upućene jedni na druge, ako žele uspješno letjeti u svemir. Misije koje zahtijevaju posadu, letovi na Mars, svemirske postaje i teleskopi, sve to je neopisivo skupo. Nijedna zemlja na svijetu ne želi i ne može sama plaćati izlete u orbitu vrijedne milijarde dolara“, izjavila je Judith Hartl, koja je dijelom bila u pravu.

Pojedini mediji u Sjedinjenim Državama su pokušavali umanjiti štetu i učiniti da sve što se odnosi na svemirski program bude izuzeto iz sankcija, ali nisu uspjeli.

Ideja da Elon Musk zamijeni Roskosmos je rođena sa sankcijama

Neki su tvrdili kako se američka ovisnost o ruskim raketama primiče kraju, navodeći tada kako će se to dogoditi već 2017., „kada će SAD ponovno biti u stanju slati posade u svemir“.

Međutim, čak i tada, do 2017. je američkim stručnjacima ostalo manje od tri godine i tada nastaje ideja da privatne svemirske tvrtke, poput kompanija Space X i Orbital Sciences, preuzmu ulogu Rusije. Bilo je onih koji su tvrdili kako američka svemirska industrija još dugi niz godina neće moći preuzeti ulogu Rusije.

S druge strane, posada Međunarodne svemirske postaje treba prijevoz sada, a Rusija je jedina zemlja koje je tu uslugu sposobna dati, kako od prvi dana sankcija, tako i danas.

Ovdje je važno naglasiti još jedan segment, a to je potencijalna prijetnja za samu Rusiju u svjetlu zaoštravanja sukoba zbog Ukrajine ili drugih sukoba koji Washingtonu služe kao izgovor.

Poznato je da osim premoći u konvencionalnom, nuklearnom i hipersoničnom oružju, te informatičkom ratovanju, važan segment oružanih snaga svjetskih supersila predstavlja nadmoć u svemiru. U tom smislu su SAD „pomogle“ Rusiji da ubrza razvoj svog sustava GLONASS i obustavi rad svih američkih GPS sustava na svom teritoriju.

CIA i Pentagon su snažno lobirali da se spriječi postavljanje nadzornih stanica ruskog globalnog navigacijskog satelitskog sustava GLONASS bilo gdje na planeti.

SAD su se za pokretanje vojnih i civilnih satelita u svemir oslanjale na ruske motore RD-180 i NK-33, a NASA je još tada poručila „kako je gotovo nemoguće proizvesti potpuno operativan vlastiti raketni motor prije 2020. godine“.

Najavljenu obustavu suradnje s američkom svemirskom agencijom 2020. godine Rogozin je komentirao „kako Rusija ima potpuno novi koncept za daljnje istraživanje svemira i on je trenutno u izradi od strane nadležnih ruskih agencija“.

Što se tiče zemaljskih postaja za ruski navigacijski sustavi GLONASS, taj je problem uklonjen kada se ruski predsjednik Vladimir Putin sastao s bivšim kubanskim predsjednikom Raulom Castrom i dogovorio kako će se one rasporediti na Kubi, a u planu takvog oblika suradnje su i drugi ruski partneri u Latinskoj Americi.

Međutim, Rogozin je naglasio da će Rusija vlastite restriktivne mjere primjenjivati samo kao odgovor na sankcije prethodno nametnute od strane Zapada.

“Mi nikada nećemo biti prvi koji će usvojiti sankcije, posebno u području visoke tehnologije, jer je za nas to pitanje zapošljavanja i naših stručnjaka” rekao Rogozin u poznatoj izjavi u kojoj je u šali dodao „kako će NASA, ako političari u Washingtonu budu insistirali na sankcijama protiv Rusije, za odlazak na ISS morati koristiti trampolin”.

Slijedimo li kronologiju događaja, završetak suradnje američke svemirske agencije s Rusijom je problem kojega su stvorili isključivo američki političari. Oni pokušavaju prikazati Rusiju kao neumoljivog neprijatelja „koja otima tuđe teritorije i predstavlja opasnu prijetnju svjetskoj stabilnosti“.

Međutim, SAD u slanju svojih astronauta u svemir još uvijek ovise o Rusiji, a svi dosadašnji pokušaju su dokaz da žurba i nepotrebno poklanjanje milijarde dolara privatnim kompanijama ne može riješiti taj problem.

Osim toga, Rusija i SAD blisko surađuju u širokom spektru drugih svemirskih programa, uključujući obuku znanstvenika, istraživanje i razvoj novih projekata. Problem je nastao kada su američki političari postali svjesni da ne mogu uvjeriti svijet da je Rusija „nova nacistička Njemačka“ ako s njom još uvijek usko surađuju u području visoke tehnologije i da o takvom „zlu“ kao što je Rusija ovisi daljnji rad američkog svemirskog programa.

NASA je mišljenja da suradnje s ruskim kolegama mora biti, u prvom redu jer je ona uvijek bila konstruktivna i ekonomična. Naravno da NASA umirovljenjem Space Shuttle flote nije mislila vječno ovisnosti o Rusiji, ali su američki stručnjaci znali da će Rusija biti pouzdan i konstruktivan partner. Stoga se NASA odlučila na ovakvu privremenu ovisnost, sve dok ne razvije svoju zamjenu za svoje umirovljene svemirske letjelice.

Najnoviji problem, koji je repriza onog iz vremena Obamine uprave, za Washington je velika glavobolja, jer se Rusiju pokušava prikazati kao „svjetskog negativca“, a NASA tvrdi kako Rusija nije zločinac, nego pouzdan i sposoban partner s kojim i dalje treba raditi u najplemenitijim nastojanjima čovječanstva.

Čini se da NASA ima puno širu i hrabriju viziju budućnosti čovječanstva, nego kratkovidni donositelji odluka u Washingtonu.

Ovdje vrijedi podsjetiti da je stručnjak u ovom području, Ulson Gunnar, odmah izjavio kako privatne kompanije SpaceX i Orbital Sciences ne mogu obaviti zadaću izgradnje svemirskih letjelica, ali da u sankcijama Rusiji vide priliku za zaradu, što je njima jedino i važno.