Zapad cilja u „Ahilovu petu“ Moskve i fragmentira „pravoslavni svijet“

Ranije smo temi raskola unutar „pravoslavne civilizacije“, kako ju je definirao američki mislilac iz neokonzervativnog tabora Samuel Huntington, posvetili dovoljno prostora, tako ćemo ovdje samo dodati nekoliko važnijih događaja koji potvrđuju da se potres unutar pravoslavnog svijeta ne dolazi iznutra, već izvana, baš kao sukob šiita i sunita u islamskom svijetu, sustavno guranje u sukob naroda Latinske Amerike ili višedesetljetni sukob indijske civilizacije i islama u Kašmiru, te drugim točkama u kojima SAD pokušavaju oslabiti suparničke civilizacije s ciljem da u konačnu bitku uđu kao najmoćnija sila i zajedno sa saveznicima uspostave „tisućljetnu hegemoniju Zapada“. Kao što smo ranije objasnili, poznato djelo Huntingtona „Sukob civilizacija“ nije teza koja predviđa sukob navedenih civilizacija, već jasno razrađeni akcijski plan djelovanja.

U tom kontekstu treba pratiti raskol u pravoslavnom svijetu. Religija igra vodeću ulogu u novom Hladnom ratu između Zapada i Rusije, službeno započetom nakon EuroMaidana 2014. i Obojene revolucije koja je dovela do bijega tadašnjeg legitimno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča i uspostave nove klase potpuno odane europeizmu i amerikanizmu.

Moskva je požurila reducirati štetu ujedinjenjem s Krimom i podržavanjem proruskih pokreta koji su se pojavili u Donbasu, ali nije uspjela zaustaviti odlazak Ukrajine u zapadnu orbitu. O tome kada će i hoće li Ukrajina postati članica EU i NATO pakta se može raspravljati na hipotetskoj razini, alii ovakva kakva jest će u narednim godinama biti prijetnja Rusiji  zato što će svoj teritorij dati NATO snagama za vojno okruženje Rusije.

Središnje vlasti Moskve je ruski svijet gradile tisuću godina i taj je proces povezan s dubokim kulturnim utjecajem koji se vrši kroz pravoslavlje i činjenicom da se ruska prijestolnica smatra Trećim Rimom. To je ono što zapadni stratezi ne razumiju kada u nekim slučajevima tvrde da su zapadna ulaganja u neke zemlje veća nego ruska i kako je moguće da ti narodi i dalje gaje tolike simpatije prema Rusiji. U Ukrajini to nije slučaj, jer je zemlja ekonomski devastirana, ali je zato uspješno proveden udar u same temelje zajedništva dva naroda, one religijske. Naime, unatoč činjenici da Ukrajinci  žive gore nego prije 2014. godine, utjecaj Moskve pada zajedno s rođenjem Ukrajinske pravoslavne crkve, neovisne od vlasti patrijarhata Moskve i sve Rusije. Nakon Ukrajine, Zapad sada kreće u bitku u samo srce pravoslavnog kršćanstva, na Balkan.

Dok su svjetla pozornosti međunarodne javnosti još uvijek bila na ceremoniju rođenja neovisne ukrajinske crkve, u istom razdoblju, prosinca prošle godine, druga je crkva počela tražiti pravo na autokefalnost od svoje povijesne matične patrijaršije, ona u Crnoj Gori.

Srpska pravoslavna crkva druga je najstarija na svijetu, odmah nakon bugarske i još od svog osnutka ima kanonsku jurisdikciju nad Zapadnim Balkanom, izuzev Albanije. U tom kontekstu, srpsko-ruski višestoljetni savez je neshvatljiv bez uzimanja u obzir veza koje spajaju patrijaršiju Beograda i Moskve, koje su povijesno na sebe preuzele odgovornost čuvanja slavensko-pravoslavnog bratstva

Proteklih godina, ali u potpunosti  neovisna o ratovima ’90-ih, opasno se pojavljuje u regiji odbojnost prema Beogradu, a Srbija je sve više vojno okružena širenjem NATO pakta i pod europskim i američkim pritiscima se „mora odmaknuti od ruske sfere utjecaja“. Novi raskol, ovaj put balkanskog prefiksa, kao da je pred vratima.

Prošlog prosinca je crnogorski predsjednik Milo Đukanović izrazio je zabrinutost zbog pokušaja  Srpske pravoslavne crkve da potkopa neovisnost zemlje i zato što koči njen put ka europeizaciji, tvrdeći da bi idealno rješenje bilo slijediti ukrajinski primjer i promovirati autokefalnost nacionalne crkve, koja je trenutno još uvijek pod vlašću Beograda.

Crnogorska crkva se prvi put pokušala emancipirati 1993. godine, iskorištavajući jugoslavensku krizu, ali bez ikakvog odgovora iz Carigradske patrijaršije. Međutim, to je bilo vrijeme strategije kojom se nastojala ubrzati disolucija zemlje, a ona se temeljila na  poticanju svih etnonacionalizama, dok je religija igrala značajniju ulogu samo za bosanske, albanske i kosovske muslimane.

Ali od 1993. godine se međunarodna scena duboko promijenila. Nakon neuspjeha panslavenskih i komunističkih eksperimenata, pravoslavlje je Moskvi ostalo posljednje sredstvo kojim se pokušalo zaustaviti, a možda i prekinuti, pozapadnjačenje Balkana i Istočne Europe.

U svibnju ove godine je vlada u Podgorici usvojila nacrt zakona kojem je cilj stvoriti registar koji će popisati  koji su vjerski objekti bili u vlasništvu Crne Gore do 1918., godine u kojoj je osnovano kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije su postali dio strane baštine.

Taj će registar služiti vraćanju imovine onima koji služe crnogorskoj državi. Iako je predstavljen kao nepristrani projekt, jasno je da se njime gotovo isključivo utječe na Srpsku pravoslavnu crkvu u bivšoj jugoslovenskoj republici.

U tom kontekstu vrijedi podsjetiti da kanonski teritoriji u pravoslavnom svijetu ne slijede strogo državne granice, tako je odluka carigradskog patrijarha Bartolomeja da prizna Ukrajinsku pravoslavnu crkvu u granicama današnje Ukrajine protivna kanonskom pravu i neobjašnjiva ako u obzir uzmemo crkvene dogme.

Srbijanska vlada je također je intervenirala u tom pitanju, potpuno svjesna pravog cilja zakona. Beograd je stoga od kolega u Podgorici tražio da ne nastavlja s tim poslom, dobivši zauzvrat poziv da se ne miješa u unutrašnje stvari Crne Gore.

Ambicije autokefalnosti su se pojavile i u Sjevernoj Makedoniji, u pozadini raskola između Moskve i Carigrada i ubrzanja pristupanja Skopja Europskoj uniji i NATO paktu. Makedonska pravoslavna crkva već uživa djelomičnu autonomiju, ali ne i neovisnost, nešto po uzoru na Ukrajinsku pravoslavnu crkvu-Moskovske patrijaršije. No, sada ide putem Kijeva i prošle je godine uputila službeni apel Konstantinopolu da joj prizna pravo na autokefalnost.

Srpska pravoslavna crkva je dobila upozoravajuće signale iz Makedonije i izjavila je da je spremna ponovo pregovarati o sporazumima o autonomiji iz 2002. godine, ali cilj Skoplja ostaje potpuna autokefalnost.

Ukrajinska matrica

Odnosi između moskovskih i patrijarha Konstantinopolja su i dalje su napeti, isključivo zbog  podržavanja kijevskog raskola. Do danas je autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve, između ostalih, priznala mala ali poznata po utemeljitelju sv. Marku evanđelistu Patrijaršija Aleksandrije i sve Afrike i Grčka pravoslavna crkva, a diplomatski su je podržale ukrajinska vlada, Sjedinjene Države i više nitko.

I za Kijev i za Washington je autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve pitanje vjerske slobode i temeljnog prava ukrajinskog naroda na jedinstvenu nadležnost nad svojim vjerskim poslovima. Naravno, to je deklarativan stav i izgovor iza kojeg se kriju geopolitički i geostrateški ciljevi.

U stvari, kao što otkrivaju i govori bivšeg predsjednika Petra Porošenka i američkog državnog tajnika Mikea Pompea, to je još jedan front u sukobu „civiliziranog Zapada“ i „ruskog Istoka“.

Pravoslavna crkva se tradicionalno smatra instrumentom ruskog carstva u vršenju utjecaja nad slavenskim narodima. Stoga se u kidanju veza između Moskve i Beograda poseglo za puno učinkovitijim alatima od ulaganja ili sirenskog zova na Zapad. U tom scenariju svjedočimo promicanju autokefalnosti u ostatku sve fragmentiranijeg „ruskog svijeta“. Dakle, nakon Ukrajine i Crne Gore, vrlo je vjerojatno da će plima raskola preplaviti Sjevernu Makedoniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i da će neovisne crkve postati novi megafoni u borbi protiv Rusije na Balkanu.

Kakvu cijenu će platiti narodi regije,  na to je bolje ne pomišljati. Dušebrižnici naših vjerskih sloboda, ako bude potrebno, neće prezati od najekstremnijih scenarija samo da se ostvari željeni cilj. Ukrajinski scenarij, koji je još na EuroMaidanu u Kijevu uključivao vjersku komponentu, 2014. je izazvao rat na istoku zemlje. Ostaje nam samo nadati se da će narodi Balkana biti dovoljno mudri da ih se po drugi put u nekoliko desetljeća ne iskoristi za promicanje viših ciljeva, ranije ogrnutih u plašt slobode i demokracije, danas vjerskih sloboda i prava naroda na ekskluzivnu nadležnost nad svojim vjerskim poslovima.

Iz iste kuhinje je sve glasnija ideja o autokefalnoj Bjeloruskoj pravoslavnoj crkvi

Ukrajinska pravoslavna crkva – Carigrad na štetu Kijeva uzeo ovlasti koje nikad nije imao

Sukob civilizacija i pravoslavne “Crkvene igre prijestolja”

ANALIZA: Pravoslavni raskol istočnih Slavena nema veze s religijom već geopolitikom