Pranje mozga s većim brojem žrtava: Studija utvrđuje da će “različita” djeca biti klasificirana kao ona s invaliditetom, ovisno o tome gdje idu u školu

Toliko toga utječe na to što će dijete jednog dana postati i postići, a puno toga ovisi o njegovom školovanju. Roditelji mogu nastojati svojoj djeci pružiti što više prednosti, ali na mnogo načina oblikovanje budućnosti njihove djece izmiče kontroli.

Kako se prema djeci ponašaju u školi, koji su im resursi na raspolaganju, daju li im nastavnici individualnu pažnju koja im je potrebna i niz drugih stvari koje se nadovezuju na to da odlučuje hoće li dijete jednog dana imati bezbroj mogućnosti i prekrasnu budućnost ili biti usmjeren na putu osrednjosti i borbe.

Zadatak je školskog sustava da odredi koja su djeca nadarena i trebaju naprednu nastavu, koja se bore i trebaju pomoć i tako dalje. Međutim, nedavna studija istraživača sa Sveučilišta Portland State, objavljena u časopisu Society and Mental Health, otkrila je kako je “ispravna” klasifikacija djeteta, ima li neku vrstu invaliditeta u obrazovanju, daleko od točne znanost.

U stvari, to je izrazito subjektivan proces, koji je u velikoj mjeri pod utjecajem mjesta na kojem dijete ide u školu i koliko je to dijete drugačije od ostalih djece u toj školi.

Neispravno označavanje = propuštene prilike

Kada učitelj označi dijete, na neki će način ta oznaka utjecati na svaki aspekt života djeteta. Ako učitelj inzistira na tome da dijete ima ADHD, na primjer, s tim će se djetetom postupati na određeni način, kojim će ga eventualno stigmatizirati njegovi kolege iz razreda i drugi učitelji, te će mu više puta biti rečeno da postoje određene stvari koje on jednostavno ne može učiniti.

Ako, s druge strane, dijete ima teškoću u učenju koja se ne dijagnosticira i ne dobije pomoć koja mu je potrebna u ranoj dobi, može se boriti tijekom školske karijere, nikad ne uspjeti na fakultetu i jednog dana završiti zaglavljen na lošem poslu bez mogućnosti napredovanja.

Činjenica da se klasifikacije invalidnosti i kako se provode, u velikoj mjeri razlikuje od škole do škole.

Science Daily izvijestio:

• Studija je koristila godišnje podatke o razini djece i škola od 378.919 djece u velikoj gradskoj četvrti između 2006. i 2012. godine.
• Dara Shifrer, vodeća autorica studije i docentica sociologije na PSU-ovom kolegiju Liberalne umjetnosti i znanosti, rekla je da su klasifikacije invalidnosti nedosljedne i subjektivne.

Istraživači su otkrili da su čak i kad su djeca imala potpuno iste rezultate ispitivanja i socijalne pozadine, različite škole koristile različite kriterije za određivanje klasifikacija invaliditeta.

Kao što je već napomenuto, iako bi te klasifikacije trebale osigurati da djeca dobiju pomoć koja im je potrebna u najranijoj mogućoj dobi, mogu rezultirati stigmatizacijom i ograničiti djetetove buduće mogućnosti.

“Njihovi vršnjaci misle drugačije od njih, njihovi učitelji različito misle o njima, oni drugačije misle o sebi, jer ih ljudi tumače kao biološke dijagnoze”, objasnio je Shifrer. „Ali ono što naša studija pokazuje jest da se temelje na stvarima koje su društveno ukorijenjene i subjektivne. … Nitko se ne bi trebao osjećati kao da je ovo “čvrsta izjava” o tome za što je dijete sposobno ili kakva bi trebala biti njihova putanja. ”

Istraživači su otkrili kako je veća vjerojatnost da će dijete biti drugačije od svojih vršnjaka klasificirano kao invalidnost.

Science Daily izvijestio:

• Na primjer, djeca sa slabijim postignućima u školi s višim postignućima je vjerojatnije da će biti klasificirano kao dijete s poteškoćama nego oni koji imaju slabe rezultate u školi s nižim postignućima.
• Među djecom sa sličnim dostignućima, crnačka djeca u školama s nižim udjelom crnačkih razreda su vjerojatno klasificirana kao djeca s poteškoćama od crnaca u školama s većim udjelom crnaca. Isto je i s učenicima engleskog jezika.

Jasno je da se djeca klasificiraju u ranoj dobi, uglavnom na temelju subjektivnih mišljenja odgajatelja, a možda čak i velikog elementa pristranosti. Nažalost, neka će djeca morati plaćati za ove njihove odluke do kraja života.

Iako se ovaj članak temelji na školskom sustavu u Americi, smatrali smo da je naša obaveza na još jedan način pokazati što znači imati učitelje, nastavnike i profesore koji su zadovoljni svojim poslom i koji su motivirani da pristupe svakom djetetu i pruže mu obrazovanje na način koji im odgovara.

Prosvjetne radnike ne treba zanemarivati, u njih treba ulagati kako bi naša djeca imala što bolje obrazovanje. Kaže se: zadovoljan radnik je dobar radnik. Zadovoljni i stručni prosvjetni djelatnici mogu samo pomoći našoj djeci da ostvare svoj potencijal.