Transhumanizam može biti ključ vječnog života, zajedno s višestrukim upozorenjima i etičkim dilemama

Neki se nadaju da će prevariti smrt pohranjujući svoju svijest na digitalni način. Znanost još nije na tom nivou, ali napravili smo dovoljno istraživanja mozga i pamćenja da bi imale trenutne implikacije – i počeli postavljati neugodna pitanja.

Ideja postizanja de facto besmrtnosti prevođenjem vašeg mozga u kod i pohranjivanjem vaše osobnosti kao digitalne kopije putem interneta privlači maštu ljudi već duže vrijeme. Posebno je popularan među transhumanistima, ljudima koji se zalažu za unapređenje ljudskog intelekta i fiziologije pomoću najsofisticiranije dostupne tehnologije.

Kako tehnološki najnaprednije nacije širom svijeta ulažu resurse u proučavanje mozga, a jučerašnja znanstvena fantastika postaje stvarnost, moglo bi se činiti da se čovječanstvo bliži proboju na ovom polju.

Kako stvari stoje?

Prije nego što mognemo digitalizirati ljudski mozak, moramo ga u potpunosti razumjeti – a znanstvenici naporno rade pokušavajući to shvatiti.

Od 2013. godine, međunarodni projekt Brain Initiative mapira mozak s ciljem revolucije našeg razumijevanja najtajanstvenijeg dijela tijela s ciljem poboljšanja načina na koji “liječimo, sprečavamo i liječimo poremećaje u mozgu.” Swiss Blue Brain Projekt digitalno rekonstruira mozak glodavaca s ciljem da, jednog dana, tu tehnologiju budu mogli koristiti na ljudskim mozgovima.

U međuvremenu, američka vojna agencija DARPA ulaže novac u istraživanje sučelja mozga i strojeva koja bi mogla omogućiti vojnicima da rade stvari poput upravljanja bespilotnih letjelica svojim umom – a Elon Muskova  ‘Neuralink’ radi na stvaranju AI implantata koji čitaju um, što će omogućiti ljudskoj i strojnoj inteligenciji da djeluje u “simbiozi.”

Znanstvenici još uvijek ne znaju neke osnovne stvari, koje će trebati znati, ako bi u nekom trenutku trebali kopirati mozak. Kao, koliko bi prostora zauzeo?

Usprkos svim našim ograničenjima, ljudima ne nestaje memorije poput običnog računala – i postoje ogromne različite procjene koliko bi prostora trebalo, s tim da je viši broj negdje oko 2,5 petabajta (jedan petabajt je 1000 terabajta ). Jednostavno rečeno, to je dovoljno za održavanje oko tri milijuna sati programa Netflix. “Morali biste ostaviti televizor da radi neprekidno više od 300 godina da biste iskoristili sav taj prostor”, napisao je Paul Reber, profesor psihologije sa Sveučilišta Northwestern, u časopisu Scientific American.

Manipulacija pamćenja

Sjećanja su veliki dio onoga što nas čini takvima kakvi jesmo, a neuroznanstvenici otkrivaju kako djeluju… i, potencijalno, kako ih promijeniti.

Brisanje loših sjećanja vraća vizije drugog filma, “Vječno sunčanje besprijekornog uma” (Eternal Sunshine of the Spotless Mind )iz 2004., Olga Ivashkina, vršiteljica dužnosti voditelja laboratorija za neuroznanost Ruskog nacionalnog istraživačkog centra Kurchatov Institute – jednog od vodećih svjetskih istraživačkih i razvojnih ustanova – rekla je kako je njezin laboratorij postigao napredak u razumijevanju memorijskih procesa, pa čak i izravno dovodeći neke uspomene … iako samo do sada kod miševa.

Druga crta proučava upravo suprotno – kako natjerati mozak da zaboravi određena sjećanja bez utjecaja na ostala. „Proučavamo različite oblike memorije. Traumatična, na primjer, kada osoba razvije posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) nakon sudjelovanja u vojnoj akciji ili ga doživi u izvanrednoj situaciji “, rekla je Ivashkina. Njene kolege iz Instituta Kurchatov “traže načine kako da ga selektivno obrišu.”

Iako bi takve tehnike mogle poslužiti kao blagoslov mnogim modernim ratnim veteranima koji pate od PTSP-a, očito bi mogle imati i mnogo opasnije primjene.

“Utjecaj na pamćenje kemijski, fizički ili tehnološki? Da, moguće je ”, priznala je Tatyana Chernigovskaya, istaknuta neuroznanstvenica s Ruske akademije obrazovanja. Govorila je i o prilično dobro proučenom fenomenu lažnih sjećanja – situacijama u kojima se osoba ili čak skupina ljudi prisjećaju nečega što se nije dogodilo ili se dogodilo drugačije od onoga kako ga se sjećaju. Nisu potrebne digitalne manipulacije.

Nismo još u trenutku kada možemo implantirati memorijske čipove koji su u stanju zamijeniti naša sjećanja nekim drugim. Ipak, sutra ili prekosutra, to bi sigurno moglo postati stvarnost.

Bez etičkih zaštitnih mjera, upozorava Ivashkina, čovječanstvo bi se jednog dana moglo naći u distopiji poput one iz kultnog filma “Blade Runner”, gdje će biti nemoguće reći koja memorija je implantirana a koja je originalna.

Od koncepta do stvarnosti

Konačno, Ivashkina vjeruje da je digitalna besmrtnost teoretski moguća, iako u “dalekoj budućnosti”.

“Nemamo tehnologije koje bi nam omogućile da kopiramo nečiju osobnost negdje kako bi mogli  živjeti u digitalnom svijetu”, rekla je. Međutim, prilično je optimistična u pogledu razvoja takve tehnologije u budućnosti.

U nekom ćemo trenutku moći razumjeti što nas u mozgu čini „onime što jesmo“ i kako to možemo prenijeti na elektronički medij.

Možda sve što bi bilo potrebno je različita perspektiva na stvari. No usprkos ogromnim količinama podataka o ljudskoj aktivnosti mozga i svim vrhunskim analitičkim alatima koji su na raspolaganju današnjim istraživačima, Tatyana Chernigovskaya je skeptična.

„Problem je što nam je potreban vrhunski teoretski iskorak. Ipak, nije jasno odakle bi to moglo doći “, rekla je. “Pitanje je što učiniti sa svim tim podacima.”

Osobu ne čine samo podaci koje možete kopirati

Chernigovskaya ne misli da je digitalna besmrtnost dostižna. Čak i kad bismo uspjeli prevesti sjećanja u jedinice i nule, ljudsko je biće više od samo sjećanja.

“Ljudi zapravo ne razumiju o čemu se radi. Stvar je u tome što treba prenijeti svijest … u vanjski uređaj za pohranu. To ne bi trebao biti samo skup sjećanja, već potpuno funkcionalna ličnost “, rekla je Chernigovskaya, dodajući da to nije moguće iz više razloga.

Što se tiče neurofiziologije, ljudska neuronska mreža se stalno mijenja, pa čak i ako se sve prepreke očiste, odabir pravog trenutka za „snimanje sebe“ ne bi bio lak zadatak. Izvođenje toga neposredno prije smrti možda nije dobra ideja, objašnjava Chernigovskaya, jer je mozak jedva na vrhuncu u toj fazi.

Film ‘Transcendencija’ iz 2014. godine pruža mračan prikaz onoga što se može dogoditi s nekim tko se digitalno učita kako bi spriječio smrt. Iako je postupak uspješan, lik Johnnyja Deppa uskoro pronalazi svoje digitalno „ja“ koje želi kontrolirati svijet. Teško je to odobrenje za transhumanizam, da budemo sigurni – ali s tim ćemo se pozabaviti kada stignemo tamo.

Važna upozorenja

Međutim, čini se da za svakog znanstvenika koji je oduševljen beskrajnim mogućnostima „poboljšanja“ ljudskog mozga i tijela postoji još jedno oštro upozorenje o opasnosti odlaska na takav put.

Transhumanisti nisu zainteresirani za prijenos samo svijesti. Za neke se ideja o zamjeni zdravih dijelova tijela poboljšanim tehnološkim verzijama, što bi stvorilo svojevrsni kiborg svijet, također nalazi na stolu. Zašto imati normalne noge i ruke, tvrde oni, kad biste ih mogli zamijeniti umjetnim noževima koji vam “omogućuju bolji rad”?

Ovaj okus napretka u stvari može dovesti do širenja socijalne nejednakosti, smatraju mnogi stručnjaci, uključujući Nidhal Guessoum, profesor s američkog Sveučilišta u Sharjahu, koji je upozorio da će si samo “najbogatiji među nama” priuštiti “nadogradnju” , To stvara zastrašujuće izglede da je jedna klasa visoko tehnološki naprednih ljudi bude doslovno ‘superiorna’ ostalima – barem u tehnološkoj funkciji.

U najgorem scenariju, neki upozoravaju da će se, ako se naša sjećanja i svjesnosti prenesu na uređaje – i povežu na internet – naš mozak moći hakirati, hakeri steći sposobnost kontrole naših akcija.

Još jedna glavna Guessoumova briga je kako će točno čovječanstvo postaviti „granice“ na terenu i odrediti koje će ljudske modifikacije biti dopuštene „zadržavajući„ ljudsku “prirodu.“

Veliko je pitanje kako će, nakon otvaranja ove Pandorine kutije, društvo i vlade odlučiti koliko je daleko – predaleko?