Pokušaj Washingtona da se vrati u Libanon i presiječe „šiitski koridor“

Od 17. listopada u Libanonu traju prosvjedi koji su počeli pod izgovorom zbog poreza na aplikaciju WhatsApp. Tijekom prosvjeda su zahtjevi eskalirali sve do ultimatuma vladi, parlamentu i predsjedniku da podnesu ostavke i da se u zemlji promijeni sustav, odnosno libanonski ustav, koji  je usvojen sa završetkom građanskog rata i predviđa „sektaški“ sustav vlasti u kojem su ključne funkcije izvršne i zakonodavne vlasti rezervirane za predstavnike tri najveće etnoreligijske skupine u zemlji.

Sustav „muhasasa“ i tko zatvara „šiitski koridor?“

To je takozvani sustav „muhasasa“,  koji omogućava razdiobu distribuciju glavnih stupova u vlasti između triju grupa koje čine većinu libanonske populacije. Tako je ured predsjednika rezerviran za  predstavnika kršćana, predsjednik parlamenta mora biti šiit, a ured premijera ide predstavniku sunita.

Isti sluča jimamo u Iraku, gdje je predsjednik Kurd, premijer je šiit, a predsjednik parlamenta sunit. Baš kao u Iraku, Libanon je ušao u razdoblje u kojem Hezbollah ima sve veću politiku moć i preko Sirije i Iraka se povezuje s Iranom, ali su sve više primjetna velika kineska ulaganja u zemlju, što ćemo pojasniti u drugom dijelu ovog osvrta.

Gospodarska kriza, neuposlenost i loše usluge su bile okidač ne toliko za izlazak iz sustavne krize koju zemlja proživljava, koliko za promjenu sustava, koji jeste odgovoran za probleme u zemlji zato što generira nepotizam i korupciju, ali bi svaki drugi bio gori i vjerojatno bi došlo do sektaškog sukoba, kako predviđaju poznavatelji prilika na Bliskom istoku, gdje je apsolutno neprimjenjiv sustav vladavine poput europskih i sa strankama koje bi se dijelile na ljevičarske, desničarske, liberalne i kakve sve ne. Plemenska tradicija i osjećaj pripadnosti etnoreligijskoj skupini je na Bliskom istoku jedan od temelja za političko udruživanje i djelovanje i to se neće promijeniti još dugo vremena.

U prosvjedima u Libanonu, koji su puno mirniji od iračkih, do sada je poginulo sedam prosvjednika, od kojih dvojica u automobilskoj nesreći, koji su stradali zabivši se u barikadu kojom su prosvjednici blokirali jednu od ključnih prometnica u zemlji, a ostalih pet je život izgubilo u neredima i sukobima s policijom. Snage sigurnosti nisu objavile broj poginulih u svojim redovima, ali se pretpostavlja da ih je bilo i među policijom i milicijama Hezbollaha koje čuvaju red i mir u južnim dijelovima Bejruta i šiitskim regijama Libanona.

Pokušaj Washingtona da se sa 105 milijuna dolara vrati u Libanon

Nakon što je Hezbollah an izborima stekao premoć u parlamentu i utjecao na izbor predsjednika i premijera, Saada Haririja, koji se pod pritiskom odmaknuo od politike „bratimljenja“ sa saudijskim šeicima i američkim emisarima, SAD su ukinule vojnu pomoć Libanonu, a Rijad je pozvao svoje državljane da se vrate u Saudijsku Arabiju, iako su mnogi od njih uložili prilično velike novce u građevinski i turistički sektor.

Sada, koristeći val nereda u Libanonu, prošlog ponedjeljka je Trumpova „odblokirala“ 105 milijuna dolara pomoći libanonskim oružanim snagama.

Bloomberg piše „kako je ovo odličan potez, jer je i libanonska vojska na ulicama Bejruta i drugih gradova i boji se proiranskih milicija Hezbollaha i Amala“. Naravno da je to netočno, jer Hezbollah i njemu savezničke milicije ne ide u „tuđa“ područja, upravo kako ne bi isprovocirali nepotrebne sukobe koji bi se istog trenutka opisali kao sektaški.

„Prosvjedi u Libanonu, koji se sada približavaju njihovom trećem mjesecu, snažan su dokaz opasne ideje da je cijeli Libanon, ili čak samo libanonska država, jednostavno produžetak ili oružje Hezbollaha“, piše Bloomberg.

„Prosvjedi prijete svima koji imaju koristi od statusa quo. Ali prijetnja Hezbollahu i njegovim saveznicima posebno je ozbiljna. Snagom i prijevarama je Hezbollah tijekom desetljeća manevrirao kako bi povećao svoj utjecaj u Libanonu, čime je osigurao status najmoćnije oružane sile u zemlji, istovremeno svaljujući odgovornost za neuspjehe na središnju državu“, zaključuje Bloomberg u članku u kojem pozdravlja slanje 105 milijuna pomoći libanonskoj vojsci, koja bi se, kako vjeruju u Washingtonu, tim novcem mogla kupiti i okrenuti protiv Hezbollaha, Amala i drugih šiitskih milicija.

Uvjet za dodjelu pomoći je bio da Hezbollah ne vidi ništa od tog novca, iako je pri ukidanju pomoći glavni tajnik pokreta, šeik Hassan Nasrallah, pozdravio tu odluku Washingtona i poručio kako Libanonu ne treba američki novac, posebno ne libanonskoj vojsci.

Akteri koji su zainteresirani za rušenje sustava vladavine u Libanonu su SAD, Saudijska Arabija, a prije svih Izrael. Ako bi se ostvarili radikalni planovi dijela prosvjednika, u Libanonu bi se stvorio vakuum vlasti i do stvaranja nove, što bi bilo nemoguće, zemlja bi vjerojatno utonula u građanski rat i proglašenje sektaških državica.

„Osovina otpora“ želi da SAD i Izrael vjeruju u njene slabosti

U tom kontekstu je važno spomenuti svjedočenje u američkom Kongresu bivšeg američkog državnog tajnika i veleposlanika u Libanonu, Jeffreya Feltmana, koji je uzrokovao oluju u Libanonu, iako više nema službeni položaj u američkoj administraciji.

Feltman, koji radi za Institut Bookings, predočio je svoje detaljno znanje temeljeno na promatranju događaja u Libanonu, posebno kontekstu protesta koji su pogodili tu zemlju. Međutim, nedostaje mu potpuno razumijevanje situacije. On je pokazao svu složenost situacije u zemlji i savjetovao Kongres da “porazi Hezbollah i Iran u Libanonu” i da “Siriji, Rusiji i Kini onemogući uporište u Libanonu”. Međutim, njegovo pogrešno tumačenje lokalne dinamike i snage Hezbollaha zapravo idu na ruku Libanonu, iako oni to ne žele priznati.

Nije neobično da “Osovina otpora”, koju čine Iran, Sirija, Irak, Palestina, Hezbollah i Jemen, dopuštaju da podcjenjivanje njihove snage prođe bez reakcija. Iran, na primjer, koristi ovu metodu kako bi svijetu pokazao koliko su štetni neki postupci usmjereni protiv Islamske Republike, tako da akteri, pogotovo ako su supersila poput Sjedinjenih Država, vjeruju da su njihove ili metode učinkovite.

Predsjednik Donald Trump vjerovao je da će zbog najstrožih sankcija vlast u Iranu pasti za nekoliko mjeseci. Pa ipak, iako iranska vlada ne krije štetne učinke sankcija na svoje gospodarstvo, daleko je od poraza, usvajajući svoj godišnji proračun koji ne ovisi o nafti i tako se prilagođava Trumpovim ekonomskim kaznama.

Ovaj pristup uspijeva uvjeriti neprijateljske aktere da usvoje dodatne oštrije mjere, jer su u Izraelu, Saudijskoj Arabiji i američkoj upravi zadovoljni čak i ako mogu prikazati iskrivljenu stvarnost na Bliskom istoku, a nju im serviraju Teheran, Hezbollah i ostali u „Osovini otpora“.

Na primjer, izraelski premijer Benyamin Netanyahu hvalio se svojom učinkovitošću presretanja zračnim udarima svih konvoja oružja za Hezbollah koji su putovali iz Sirije u Libanon. Ipak, Netanyahu je bio prvi koji je priznao da je Hezbollah preko Sirije primio najnovije precizne rakete od Irana, povećavši svoj ubojiti arsenal na 150 000 projektila.

Tijekom svog svjedočenja je bivši američki diplomat Jeffery Feltman pohvalio je i preuveličao ulogu libanonske vojske u porazu Al-Qaede i “Islamske države” na granicama između Libanona i Sirije. Njegovo gledište, pomalo udaljeno od stvarnosti, moglo bi poslužiti ublažavanju oštrog stava SAD-a koji je posljednjih godina imao za cilj osiromašiti Libanon. Međutim, Hezbollah je bio taj koji je iskorijenio terorizam u zemlji, a ne 12 raketa „Hellfire“, koje su SAD uvjetno davale libanonskoj vojsci, koja je ograničeno sudjelovala u oslobađanju mjesta koja je prethodno Hezbollah očistio od terorista u svom napredovanju prema sirijskoj granici i dalje prema Al-Qusayru, Qalamounu u cijelom sirijskom ratištu.

Jedine gubitke libanonske vojske prouzrokovalo je vozilo koje je naletjelo na minu koju su teroristi postavili na jednom od sporednih puteva na istoku zemlje.

Ali ako bi američka administracija povjerovala da bi Hezbollah mogao biti poražen od libanonske vojske i da je za zdrav Libanon potrebno suzbiti utjecaj Hezbollaha, to bi moglo imati samo pozitivne posljedice za zemlju. Međutim, Feltmanovo razmišljanje se razlikuje od onih u Washingtonu koji su planirali uvesti dodatne sankcije Libanonu. Ne zato što su američki dužnosnici pametniji od Feltmana, nego zato što je Trumpova administracija u velikoj mjeri izmanipulirana željom Izraela da Libanon baci na koljena i zbog toga traži nametanje sve većih sankcije šiitima i libanonskim kršćanima, ali i svim drugima koji su klasificirani kao saveznici Hezbollaha.

Utjecaj Irana u Libanonu

Feltman je pogrešno tvrdio da je “građanski rat bio dokaz iranskog utjecaja”. Njegova analiza utjecaja Hezbollaha i Irana nije ni na tragu istine. Iran je došao u Libanon nakon  izraelske invazije 1982. godine,  a ne kada je 1975. Izbio građanski rat. Teheran je htio da Libanon i Irak budu stabilni, jer će svaki građanski rat odvratiti iranske partnere od glavnih ciljeva i slabit će solidarnost među svim članicama „Osovine otpora“ da se suprotstave njihovim zajedničkim neprijateljima, odvraćanju Izraela i podrške palestinskom pitanju.

Feltman, bivši američki diplomata, za razliku od ostalih dužnosnika američke administracije, pogrešno vjeruje i da je sirijska hegemonija mogući scenarij koji se može ponoviti u Libanonu. Odnos između Sirije i njenih saveznika u Libanonu, posebno Hezbollaha, promijenio se. Predsjednik Bashar Al-Assad se već dugi niz godina više ne bavi izravno libanonskom politikom, iako Libanon ostaje vrlo važan za Siriju, prije svega zbog sigurnosnih, trgovinskih i svih faktora karakterističnih za bilo koju susjednu zemlju.

Iako još uvijek ima puno Libanonaca koji i danas posjećuju Damask, Assad razumije da su libanonski političari podijeljeni i da je „Osovina otpora“ dovoljno jaka da spriječi neprijateljsko ponašanje protiv Sirije.

U Libanonu Hezbollah nikada nije kontrolirao niti je uživao podršku svih šiita. Čak se i njegov bliski partner, pokret Amal, iako nije neprijateljski raspoložen prema Hezbollahu, natječe s Hezbollahom za utjecaj na jugu Libanona i unutar svih institucionalnih položaja dodijeljenih šiitima.

Mnogo je libanonskih šiita koji su proglašeni neprijateljima Hezbollaha. Ova pojava nije raširena, ali nije ni neuobičajena. Ipak, Hezbollah ima potporu većine šiita zbog zaštite njih i kršćana od islamističkih terorističkih skupina. Ima i odvraćajuću ulogu od potencijalne agresije Izraela, koji ne krije da želi pripojiti još više libanonskog kopnenog i pomorskog teritorija.

Prosvjedi u Libanonu

Prosvjednici u Libanonu izašli su na ulice sredinom listopada zbog loših javnih usluga, lošeg upravljanja ekonomskim resursima i korupcije svih političkih lidera koji su trenutno na vlasti. Međutim, kriza se produbila kada je postalo jasno da uskoro neće biti formirana vlada. Premijer Saad Hariri želi udovoljiti američkim željama da Hezbollah i njegovi kršćanski partneri  ne budu dio tehnokratskog kabineta vlade i želi slobodu u imenovanju bilo kojeg ministra u budućoj vladi.

Hariri s ovim željama istupa iako od 128 zastupnika u parlamentu ima samo 21 mjesto, dok njegovi politički protivnici drže većinu zastupničkih mjesta i logično je da odbijaju biti isključeni iz vlade.

Ni Hariri nije izuzet od korupcije, ali pokušava ploviti na valu reformi. Njegovi politički protivnici insistiraju na njegovom ponovnom imenovanju za premijera, tako da on mora preuzeti odgovornost za korupciju, tijekom očeve vladavine prije njega i zbog odluka mnogih h vlada koje je vodio osobno, nakon atentata na njegova oca.

Njegove pristalice su gurnute na ulice da daju svoj doprinos u zatvaranju glavnih cesta u Libanonu, što je bio signal kojim je želio izvršiti pritisak, ali je samo pridonio još većem osiromašenju zemlje.

Za manje od dva mjeseca je zbog zatvaranja cesta Libanon izgubio oko dvije milijarde dolara vrijedne ekonomske razmjene i trgovine. Libanonska je valuta na crnom tržištu devalvirala 33% prema dolaru.

Tek proteklog u drugoj polovici studenog je libanonska vojska donijela odluku da sve glavne prometnice drži otvorenima, izbjegavajući moguću eskalaciju situacije. Šiitski gradovi i glavna osovina koja povezuje Bejrut s jugom Libanona i dolinom Beka’a bili su zatvoreni nekoliko dana. Takva je situacija trebala potaknuti reakciju Hezbollaha koja bi zemlju mogla odvesti u opasno stanje. Ali je Hassan Nasrallah odlučio da u zemlji mora vladati mir pod svaku cijenu, a njegovi borci su ga poslušali.

Libanon je na pragu potpunog bankrota. Više nitko nema povjerenja u libanonsku liru, niti u bankarski sustav zemlje. SAD  sada nudi podršku koja nije povezana s financijskom krizom i libanonskoj vojsci daje pomoć od 105 milijuna dolara. Ali to je smiješan iznos za zemlju s deficitom od 85 milijardi dolara.

Libanon treba Kinu i Rusiju

Samo Kina i Rusija, zemlje kojih se Feltman najviše boji, mogu Libanonu donijeti nadu. Kina je ranije investirala u izraelsku luku Haifa i tamo će sljedećih 25 godina širiti pomorske kapacitete. Ulaganja su vidljiva i modernizaciji elektrana i javnog prijevoza u Izraelu, za što je Peking potrošio 12,2 milijarde dolara između 2005. i 2019. godine.

Kina je potpisala ugovor s Irakom za razvoj i dovršavanje 80 naftnih bušotina u divovskom naftnom polju „Majnoon Basra“ u iznosu od 54 milijuna dolara i još jedan ugovor o bušenju na 43 bušotine za 255 milijuna dolara, samo kako bi se povećala stopa proizvodnje nafte na 400 000 barela dnevno.

Potpisala je i ugovor u iznosu od 1,39 milijardi dolara za smještaj, obrazovanje i medicinsku njegu za projekte u Najafu, Karbali i Basri. Obujam trgovine između Iraka i Kine je 2017. premašio 30 milijardi dolara. Kina svake godine iz Iraka uvozi sirove nafte za 20 milijardi američkih dolara, uz trgovinu koja svake godine raste za 10%.

Za razliku od Izraela, glavnog američkog partnera, libanonski proamerički političari vrlo su osjetljivi na reakcije Washingtona i zato odbijaju bilo kakvu rusku pomoć ili važne gospodarske sporazume s Kinom, iako samo Peking može spasiti libanonsku ekonomiju od propadanja.

Krhkost političke i ekonomske ravnoteže u Libanonu sadrži opasnost i signale koji upozoravaju na moguću financijsku dezintegraciju.

Američka se administracija na Bliskom istoku ponaša poput slona u trgovini porculana, namećući sankcije neselektivno, a da zauzvrat ne dobiva gotovo ništa. Agresivne i arogantne odluke State Departmenta Trumpa pretvaraju u neprijatelja svih libanonskih etnoreligijskih skupina i dokaz su američkog nerazumijevanja bliskoistočne dinamike.

Iran, Libanon, Irak, Jemen i Sirija najočitiji su primjeri gdje Trumpova administracija „puca u prazno“ i na taj način značajno doprinosi uspjehu Irana i njegovih saveznika. Trumpove “politike”, identificirane kao “najveći izvor globalne nestabilnosti”, otvaraju prostor Rusiji i Kini da budu prisutne u sve više zemalja Bliskog istoka.

Tako da u kratkoročnom scenariju ne treba očekivati realizaciju scenarija koji je predviđao destabilizirati Libanon, preuzeti kontrolu nad vojskom s „pomoći“ od 105 milijuna dolara i ponovni povratak američkih trupa u Libanon, što bi oslabilo Hezbollah i presjeklo takozvani „šiitski koridor“ od Teherana preko Bagdada i Damaska do Bejruta. Gore navedeno da su i neke taktičke pobjede Washingtona i njegovih saveznika u ovoj borbi, kao što su ostavke premijera Haririja u Libanonu i Adela Abdula Mahdija u Iraku, bile dio scenarija koji omogućava američkoj upravi da se može pohvaliti s „ostvarenom pobjedom“, ali srednjoročno, posebno ne dugoročno ne znače ništa.