Često prolazim pored jedne velike livade na čijoj sredini je ogromna, ograđena bukva. Ima malo crvenkaste listove, tako da se po tome razlikuje od većine svoje rodbine.
Ne znam kako se našla na tom mjestu. Je li ju posadio neki čovjek ili je samonikla? Možda je sjemenku donijela ptica, ili vjetar, ili je slučajno tu pala prilikom prevoženja trupaca ili ko zna kako? Ali to nije ni važno, važno je da je drvo sad tu, na velikoj livadi gdje u blizini nema baš nikakvog drveta ne samo te veličine, nego ni najmanjeg.
Ova bukva djeluje baš moćno, gospodari cijelom okolinom. Nema toga ko prolazi putem pored livade ko je ne pogleda i ko bar malo ne razmisli o njoj. Ja sam se više puta divio njenoj ljepoti, raskoši, bujnoj krošnji, ogromnom hladu ispod nje, treperenju lišća na vjetru i njihanju grana. Ali razmišljao sam i o tome kako se ona osjeća u svojoj samoći? Nigdje blizu nema druge bukve s kojom bi se družila, komunicirala. Niti ima bilo kakvog drugog drveća, i s njima bi se već nekako našao zajednički jezik. Je li ova bukva svjesna koliko je velika, kako izgleda zdravo, kako joj se mnogi dive, kad se nema s kime usporediti? Zna li ona da se njeni listovi razlikuju po boji od većine listova bukava na ovom području?
Raduje li se povjetarcu, kiši, snijegu, suncu? Veseli li se ako neka ptica navije gnijezdo u njenoj krošnji i voli li slušati ptičje cvrkutanje? Je li tužna kada joj opada lišće u jesen ili se raduje što će malo odspavati preko zime? Je li joj korijen sretan što nikada ne vidi sunce i što je cijelog života u zemlji i vlazi?
Posebno me zanima kako se osjeća sama samcata na ovolikoj livadi? Godi li joj samoća ili je očajna što nema društva? Pokušavam je usporediti s ljudima. Neki ne mogu ni trenutka biti sami, samo neka je bilo ko uz njih da im pravi društvo, a neki bježe od svih, napuštaju ljude i odlaze daleko od njih, te sami ostaju godinama, neki sve do smrti. Ne žele nikoga u svojoj blizini. Ali ima i onih koji se pokaju zbog odluke. Dosadili su im ljudi pa su pobjegli od njih, a onda se osjetili usamljenima i počelo im je nedostajati društvo. Šta će bukva sa svojom samoćom, ona se ne može ni primaknuti ni odmaknuti, bez obzira na to što to može silno željeti?
Sve mislim da bukva o kojoj pišem, ljepotica s velike livade, nije sretna. Ipak je samoća tuga pregolema, kako za ljude, tako i za drveće. Ovu bukvu su ljudi zbog nečega osudili na samoću, možda i ne znajući da je to za nju kazna?
Očito tom stablu osama godi. Davno bi se osušilo, odustalo da nije tako. Naravno, nije riječ o samoći koja bi bila poput naše, ona je sasvim drugačija. Stablo ima korijenje koje može biti veliko kao i krošnja sama. Korijenjem se balansira, uzemjuje, poji, uzima minerale i komunicira sa svim u zemlji. I s drugim sablima i sa zemljom samom.
Drugdje bi ta bukva bila šuma, ovdje je stablo. Tamo bi bila jedna od, ovdje je jedina.
Ovdje je zaklon pticama, zaklon ljudima, na se privlači sve poglede i tako štiti sve drugo oko sebe.
Tekst i prvi komentar ispod,klasicni su primjer psiholoske enigme kako ljudi gledaju na svijet i zivot oko sebe i u sebi.Za tekstopisca je casa, u ovom slucaju bukva poluprazna,za komentatora polu puna,to je ujedno i jedina stvarna razlika izmedju ljudi.
Teže bi bilo “Sto godina samoće”, kada bi se i pored ljudi osjećali samim zbog načina života kakav vodimo.Lijepo je to Markez rekao u svome istoimenom romanu magijskog realizma.Svi mi ponekad osjetimo želju pobjeći iz “džungle na asfaltu”,pogotovo kako čovjek zalazi u godine,da ne kažem stari.😄Lijepa je i samoća-ponekad…,ali čovjek je ipak društveno biće. Gospodine ,Ivo,mozda je i ovo drvo osudjeno na “sto godina samoće” zbog stalno ponavljanih grijeha kso i stanovnici Makonda.Ko zna?! Mozda…
Tako kako je Ivo napisao priču bukva bi mogla biti tužna jer je sama. Ali priča bi mogla, opet iz naše ljudske perspektive jer bukvinu ne znamo niti ćemo je ikada znati, biti drugačija.
Bukva nije sama. U njoj, pod njom, oko nje buja život. Ptice, sitni sisavci, kukci, trave, mahovine, lišaji, gljive i plijesni sve je to na njoj i neposredno oko nje. Pa ako ima neku svijest, a za pretpostaviti je da ima, onda ima i društvo. Isto kao i usamljen čovjek. Desi se da čovjek ostane sam. Djeca odu, partner umre, susjedi daleko, rodbine malo. Pa se onda, da mu nije dosadno, čovjek okruži ljubimcima, cvijećem u tegli, knjigama. Jer nekad je bolje biti sam zato što čovjek čovjeku zna biti vuk. A tko zna možda i bukva bukvi nekad bude vuk.
Samoća ,je li u današnjem svijetu uistinu to kazna ili dar?