Zakon o „vjerskim slobodama“ u Crnoj Gori zemlju gura u stare podijele i sukobe

U Crnog Gori protekla dva dana traju neredi, a na ulicama gradova zemlje je kaos praćen sukobima s policijom. Razlog svemu je novi zakon vladajuće stranke Mila Đukanovića, koji formalno vodi premijer Duško Marković, a tiče se imovine Srpske pravoslavne crkve u zemlji. Crna Gora je podijeljena na dva tabora, prozapadni i prijateljski NATO paktu i EU, te drugi, prosrpski i naklonjen Rusiji.

Crnogorska skupština je u četvrtak raspravljala o takozvanom „Zakonu o slobodi vjeroispovijesti“, iako on u provedbi znači oduzimanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njezinih crkava i hramova.

Najveći problem je što o zakonu nije prethodila opsežna javna rasprava, ili barem izvan granica ljudi nisu bili upoznati s njom, ali ne ona na političkoj i razini nevladinih udruga, već visokog klera jedne i druge struje i predstavnika Carigradske patrijaršije ili, još bolje, ekumenskog patrijarha Bartolomeja osobno. Ovako, kao što je slučaj u gotovo svim spornim pitanjima na Balkanu, imamo dvije sukobljene povijesti i njihove interpretacije koje su eskalirale sukobom zbog trenutno usvojenog zakona u parlamentu Crne Gore. Koji je od ova dva tabora bliži istini, ne možemo vam reći, jer nemamo stručnjaka za povijest pravoslavlja, a oni koji se predstavljaju kao takvi, kao što smo rekli, iznose dvije verzije jedne istine.

U prijedlogu zakona stoji da se državi vraćaju vjerski objekti i zemljišta koje vjerske zajednice koriste na teritoriju Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni sredstvima države ili su bili u njezinom vlasništvu do 1. prosinca 1918. godine. Prijedlog je podržala Crnogorska pravoslavna crkva koja smatra da će njime biti vraćena imovina koju je nezakonito prisvojila SPC.

Da pojasnimo, prema verziji Đukanovićeve stranke i zagovornika ovog zakona, Crnogorska pravoslavna crkva u zemlji postoji od 1993., ali kao nevladina organizacija. Ne priznaje je ni jedna kanonska crkva, a ima podršku jedino Kijevske patrijaršije, sada priznate Ukrajinske pravoslavne crkve. Crnogorska pravoslavna crkva je najavila da će i ona sada tražiti službeno priznanje od Carigradske patrijaršije.

U zadnjih sto godina se pravoslavna crkva u Crnoj Gori formalno nalazi pod Srpskom pravoslavnom crkvom. Najava vlasti Crne Gore da će definirati vlasništvo nad crkvenom imovinom u Crnoj Gori te uputiti zahtjev za priznanjem Crnogorske autokefalne crkve temelji se na činjenici da je do 1920. godine pravoslavna crkva u Crnoj Gori bila neovisna. Crnogorska pravoslavna crkva postojala je od 1485. godine, a drugi izvori navode kako je bila autokefalna od ukidanja srpske Pećke patrijaršije 1766. godine, ali ju je kralj Aleksandar Karađorđević ukinuo 1918. nakon osnivanja Jugoslavije, a zbog činjenice da je bila autokefalna SPC navodi kako ima pravo na obnovu.

Ispred Sabornog hrama u Podgorici u četvrtak su održani prosvjedi zbog usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti, a organizirale su ga oporbene stranke Demokratski front (DF) i Prava Crna Gora. Prosvjednici tvrde da je predloženi zakon usmjeren protiv Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i da bi joj, u slučaju njegovog usvajanja, mogla biti oduzeta njena imovina.

Andrija Mandić iz oporbenog Demokratskog fronta, inače zagovornik ujedinjenja Srbije i Crne Gore i protivnik NATO pakta, koji je tražio da se o ulasku zemlje u Sjevernoatlantski savez odluči na referendumu, što je Đukanović odbio, pozvao je s govornice parlamenta u Podgorici da protivnici prijedloga zakona izađu na ulicu i blokiraju cijelu Crnu Goru.

Tijekom rasprave o zakonu je u parlamentu došlo do sukoba, a zastupnici Demokratske fronte (DF) su pokušali fizički spriječiti glasanje. U općem kaosu je policija uhitila 18 zastupnika DF-a, a predsjednik parlamenta Ivan Brajović zabranio im je da dolaze na sjednice idućih 15 dana. Do incidenta je došlo i u srpskoj Skupštini u Beogradu, gdje je došlo do naguravanja pa i tučnjave zbog vjerskog zakona u Crnoj Gori.

Ako čitate crnogorske medije i tisak NATO saveznika Podgorice, onda su u pravu Milo Đukanović i njegove stranačke pristaše i podanici. S druge strane, ako situaciju Crnoj Gori pratite u srpskim medijima, u pravu su Demokratski front i Andrija Mandić. Ijedan i drugi tabor tvrde da imaju čvrste argumente kojima mogu dokazati svoje tvrdnje.
Međutim, ovdje se uopće ne radi o Crnoj Gori, odnosno, crkvena imovina, pa i moguće priznanje autokefalnosti crnogorske pravoslavne crkve je dio puno veće geopolitičkog sukoba koji se odvija unutar „pravoslavnog svijeta“, što smo ranije pojasnili analizirajući proces davanja autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi – Kijevske patrijaršije od strane ekumenskog patrijarha Bartolomeja carigradskog.

Talijanski tisak blizak Vatikanu navodi kako je parlament republike Crne Gore i vlada premijera Markovića, bolje rečeno Mila Đukanovića, usvojila prijedlog “Zakona o slobodi vjeroispovijesti i zakonskim pravima vjerskih organizacija”.

Nacrtom zakona se, između ostalog, predviđa popis struktura posvećenih vjerskim kultovima, kojima će crkvene organizacije morati dostaviti odgovarajuću dokumentaciju koja se odnosi na imovinska prava o svojim posjedima. Ako objekti nisu bili u njihovu u vlasništvu prije ujedinjenja s jugoslavenskom krunom 1918., morat će se vratiti u ruke države i, ako budu korištene za vjerske obrede i poslove, vjerske zajednice koje ih budu koristile će morati državi plaćati najam za korištene prostore. U ovom obliku, čini se, zakon i nije sporan, ali sličnom zakonu u nas treba pristupiti s najvećom dozom opreza.

Demokratska fronta i SPC

Na samu najavu zakona su pravoslavni vjernici u Crnoj Gori, a najviše ih pripada kanonskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv zakona Demokratske socijalističke stranke Mila Đukanovića, tvrdeći da je potez jasan napad na njihove zajednice. Najveći prosvjedi održani su u četvrtak 26. veljače, kada su podgorički vjernici prosvjedovali pred nacionalnim parlamentom, gdje je u petak 27. listopada došlo do uhićenja 18 članova oporbenog Demokratskog fronta. U optužbama protiv njih je i epizoda s “lažnim eksplozivom” kojim se crnogorski parlament pokušao spriječiti da raspravlja i usvoji predloženi zakon. Međutim, ipak je usvojen u petak 27. prosinca, na inicijativu parlamentarne skupine Mila Đukanovića.

Prema onome što je rekao ruski protojerej Igor Jakimčuk, tajnik glavnog odjela Moskovske patrijaršije za inozemne veze crkve, priroda zakona neće dovesti do poboljšanja konfesionalnih sloboda i samo će naštetiti unutarnjoj političkoj ravnoteži zemlje.

„Zbog rada na obrani tradicionalnih vrijednosti koje je Srpska pravoslavna crkva uvijek primicala, a sada riskira da se raspadne, a zemlja, bez adekvatnih unutarnjih filtera, riskira da padne u ruke stranih utjecaja“, rekao je protojerej Jakimčuk.

Ono što je sigurno jeste da će doći do polarizacije crnogorskog naroda na dva suprotstavljena tabora, baš kao što je bilo prije sto godina, kada je izbio sukobom unutar jednog naroda podijeljenog na “zelenaše” i “bjelaše” pri čemu su, pojednostavljeno rečeno, “zelenaši” zagovornici samostalne Crne Gore, dok su “bjelaši” prosrpski dio uvijek crnogorskog naroda koji zagovaraju ujedinjenje sa Srbijom. Kome taj sukob odgovara? Crnogorcima najmanje, to je sigurno. Zašto je Đukanović otvorio rane od prije sto godina, i to danas, kada Crna Gora ne ovisi o Srbiji, jer je svoj suverenitet, koje je uživala jedva nekoliko godina, predala u ruke NATO pakta, to pitanje traži odgovor. Situaciju bi se lakše razumjelo ako proces fragmentacije pravoslavnog svijeta općenito, kojem trenutno svjedočimo, promatramo s geopolitičkog, a ne vjerskog ili kanonskog stajališta.

Sukob države i crkve

Srpska pravoslavna crkva, sa svojih 66 samostana, predstavlja najveću zajednicu vjernika u zemlji u kojoj je nešto više od 70% pravoslavnih vjernika. Iako zakon u pravnom smislu obuhvaća i na ostale monoteističke religije, uglavnom islam i kršćanstvo, najveći broj nemira dogodio se unutar većinske zajednice. S obzirom na poteškoće u pribavljanju dokumentacije zbog pet sukoba u kojima je Crna Gora sudjelovala koji u prošlom stoljeću, dva balkanska rata, dva svjetska i onaj ’90-ih, većinu imovine bi mogla oduzeti država.

Najviši predstavnik vjerske organizacije u zemlji već je izrazio spremnost da se po potrebi obrati međunarodnim pravosudnim tijelima.

Prema izvorima pravoslavnih vjernika, zakon je dizajniran u atmosferi odbojnosti koja je primjetna između vjerske većine i državnog aparata zemlje. Iako se odvajanje od Srbije odvilo na miran način, duhovno jedinstvo dviju zemalja još uvijek jamči da veze stanovništva s Beogradom bud vrlo jake, a to znači suprotstavljanje mjerama otvaranja prema Europskoj uniji, što ujedno znači i nametanje kulturološkog obrasca potpuno nepoznatog Crnoj Gori, posebice ruralnoj, gdje crkva vidi veliki manevarski prostor za jačanje utjecaja. Pravoslavne zajednice u Crnoj Gori su se oduvijek isticale po snažnoj privrženosti jugoslavenskoj tradiciji. I ovdje kada kažemo tradiciji, ne mislimo na dvije jugoslavenske države, već tradicije koje su se u crnogorskom narodu ukorijenile u to vrijeme.

Stoga je različita buduća vizija zemlje vjerojatno temelj za sukob između svjetovnih i duhovnih sila Crne Gore. Usprkos Đukanovićevim obećanjima da neće otimati imovinu ni jedne od konfesija, njegove riječi, što je očekivano, nisu pomogle smirivanju prosvjednika koji su zaposjeli ulice crnogorske prijestolnice. Protesti i optužbe koji će utjecati na političku scenu u Crnoj Gori riskiraju da ih Đukanović iskoristi za raspirivanje strahova i za sve optuži Beograd, možda dijelom i Moskvu, posebno sada kad je mogućnost ulaska u Europsku uniju ostalih zemalja u regiji vrlo upitna.

Zapad cilja u „Ahilovu petu“ Moskve i fragmentira „pravoslavni svijet“

ANALIZA: Pravoslavni raskol istočnih Slavena nema veze s religijom već geopolitikom