Histerija u EU protiv Orbana: Kako se usuđuje pitati imena donatora nevladinih udruga

Iz Bruxellesa stižu nove prijetnje za Mađarsku Viktora Orbana, kojeg je visoka birokracija Europske unije ponovno pozvala zbog zakona kojeg smatraju „prestrogim“ i kojim Mađarska „riskira da ugrozi temeljne slobode na kojima se temelji Europska unija“.

Sigurno se pitate što je opet učinio „diktator“ Viktor Orban? Zapravo ništa, ali se na udaru našao zbog novog mađarskog zakona koji nevladine organizacije obvezuje da otkriju imena svojih stranih financijera. Najrazumniji potez vlasti bilo koje zemlje koja drži do svog suvereniteta i čijim novcem se na nacionalnom teritoriju promiču raznorazne ideje, od kojih neke nisu u skladu s nacionalnim interesima ovaj put Mađarske. Ali to je za Bruxelles „rizik da se ugroze temeljne slobode na kojima počiva Europska unija“.

Prema mađarskom zakonu, izvore bi morale navesti sve nevladine udruge koje dobivaju donacije veće od oko 1700 eura. Cilj Orbanove vlade je znati koja tijela financiraju te organizacije, prvo zbog pitanja nacionalne sigurnosti, a drugo da b mogle platiti porez.

Optužbe iz Bruxellesa se prije svega temelje na tvrdnji da se krši „jamstvo zaštite privatnosti financijera“, jer bi se njihova imena objavila popisima Budimpešte, čak i ona koja trenutno nisu javno dostupna. Ali zašto bi netko krio donatore? Možda iz razloga zbog koje to čini banjalučki portal Buka, koji je ranije na naslovnoj stranici ponosno isticao podršku Otvorenog društva i američke agencije NED, a sada do tih podataka možete doći tek upornim pretraživanjem i spisku podrške koju je objavio Centar za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu i njegov ogranak u Banja Luci. Imena su uvijek ista.

Uz zaštitu privatnosti financijera, EU navodi kako bi mađarska birokracija s provedbom ove mjere „mogla naštetiti vremenu u kojem bi sredstva mogla biti upotrebljiva, usporavajući one operacije koje bi po svojoj prirodi zahtijevaju veću žurnost“. Dakle, nečija ideja ili plan su za EU važniji od nacionalne sigurnosti Mađarske, pa čak i od plaćanja poreza.

Ali to nije sve. „Mađarski zakon ne bi bio u skladu sa slobodnim kretanjem kapitala, a bio bi usmjeren samo na financiranje iz inozemstva“, tvrde kritičari zakona.

Orban je uspio odbiti orkanski pritisak Bruxellesa 2017., nakon teške razmjene optužbi između mađarskog premijera i Georgea Sorosa, američkog milijardera i burzovnog špekulanta mađarsko-židovskog porijekla.

Optužbe na račun Sorosa su bile da preko nevladinih udruga želi destabilizirati mađarsku vladu. Sa svoje strane, Soros nikada nije štedio riječi optužujući Orbana da je antidemokrat, autokrat, čak i „diktator“, koji je mađarsku državu stavio ispred socijalnih i drugih prava. No, Mađari se baš ne slažu s tvrdnjama Sorosa, što govore uzastopne pobjede Fidesza na izborima i gospodarski rast Mađarske.

Nakon optužbi za ograničavanje neovisnosti pravosuđa, ista optužba koja je posljednjih mjeseci upućena na račun Poljske, sada se mađarska vlada optužuje da krši pravo na privatnosti i zanemaruje zaštitu osobnih podataka ljudi.

Međutim, zapitajmo se koliko pravo na privatnost mogu uživati ljudi koji za novac iz inozemstva potencijalno štete interesima vlastite domovine? Konačno, zakon ih ne obvezuje da otkrivaju svoje tajne ili sklonosti u bilo kojem drugom području, osim što bi vlastima morali reći tko ih i zašto plaća. Ostatak privatnog života mogu zadržati za sebe i nikoga nije briga što ili koga vole ili ne vole, ili što rade ili ne rade.

Budimpešta će biti prisiljena reagirati, ali onda ćemo iznova čuti prijetnje da će se protiv Mađarske otvoriti postupak za kršenje zakona koji bi je mogao koštati prava glasa u EU.

Budimpešta, kako bi izbjegla ovaj postupak, još uvijek ima mogućnost izmjene ili eventualnog odbacivanja zakona, čime bi se vratila „europskim propisima i ugovorima“.

Međutim, čini se da čvrst kurs, kojim se mađarski premijer Orban posljednjih godina bori protiv nevladinih udruga i općenito protiv diktata Bruxellesa, neće biti promijenjen. S tim rizikom ovaj put može došlo do raskola između Europske unije i Višegradske skupine, posebno nakon što su u EU izražene „rezerve“ o slobodama pravosuđa u Poljskoj, koje bi dodatno mogle zbližiti dva saveznika, Budimpeštu i Varšavu.

No, sramotno je da Orbana u nastojanju da vlasti u Budimpešti točno znaju imena inozemnih financijera raznih nevladinih udruga i da iste plaćaju porez na dobivene donacije ne podržava nitko osim Poljske. Gdje su ostale zemlje i velike suverene sile EU? Gdje su glasovi podrške malih zemalja, čiji je suverenitet često ozbiljno ugrožen aktivnostima pete kolone na jaslama Sorosa, američkih agencija NED i USAID i stranih veleposlanstava? Uz često mlaku pomoć Varšave, Viktor Orban se sam bori za nešto što bi trebao biti zakon u svim zemljama članicama Europske unije. I onda se političke elite pitaju zašto na izborima ljudi glasaju za političare poput Orbana? Nažalost, Hrvatska još uvijek nema političara takvog kalibra i odlučnosti, što ne znači da ga neće biti. Ali u slučaju da ga bude, novu nadu treba odmah prepoznati, ne slijediti lažne proroke i prije svega moramo zaboraviti na ideološke podjele koje korijene vuku u pričama iz Drugog svjetskog rata i izabrati vođu koji će znati štititi naše nacionalne interese, a ne pravo na privatnost Georga Sorosa i njegovih podmićenih petokolonaša.