Politička korektnost i cenzura među izdavačima knjiga su dosegli razinu da postaju stvarno kršenje slobode književnosti. Le Figaro upozorava da jedna od posljedica ove prakse može biti stvaranje crnog tržišta književnosti koja se smatra „subverzivnom“, ali će to tržište jedino imati stvarnu vrijednost.
Takozvana pozitivna diskriminacija i politička korektnost su dosegli razinu usporedivu sa Srednjim vijekom i situacijom sa slobodom govora kakva je usporediva u najgorim režimima u povijesti. Naravno, sve to se provodi pod izgovorom zaštite „manjina“, njihovih „temeljnih ljudskih prava“ i kako se ne bi osjećali ugroženi ili uvrijeđeni od strane većine. Koje su to „manjine“ ne treba posebno naglašavati.
Tako neki izdavači u Sjedinjenim Državama zapošljavaju takozvane „čitatelje kojima testiraju osjetljivost“, zaposlenike koji imaju zadatak očistiti knjige od svega što bi moglo nauditi osjećajima nekih čitatelja ili grupa u zajednici. Le Figaro piše kako je ovo još jedan primjer rastućeg utjecaja na stvaranje novog moralnog društvenog poretka.
I ovdje imamo iste karakteristike kao u režimima XX stoljeća koji su stvarali „novog čovjeka“. Neoliberalna ili ultraliberalna ideologija ide u istom smjeru. Stvara se pojedinac, potrošač, hedonist i politički korektan, ali prije svega pokoran i koji ne postavlja previše pitanja o odlukama onih koji misle za njega i donose „najbolje odluke u njegovu korist“.
Kao što napominje francuski list, prije svega govorimo o logičnom oprezu izdavača u američkom društvu, gdje se sada iz bilo kojeg razloga podižu optužbe. Izdavači su zgroženi pomisli da bi mogli proći kao Joan Rowling koja 2016. iskoristila jednu indijsku legendu, nakon čega je optužena za “kulturnu eksproprijaciju” i “marginalizaciju” Indijaca. Stoga sad tekstove knjiga „preliminarno“ pregledavaju njihovi odvjetnici.
Dakle, Joan Rowling je koristila izvorno indijsku priču, pri tom izmišljenu, zbog koje je kasnije optužena za „marginalizaciju Indijaca“. Svaki daljnji komentar je suvišan.
Prema autoru članka kojeg je objavio Le Figaro, knjige, filmovi i umjetnost u cjelini ne bi bili u središtu pozornosti da nisu postali komercijalni proizvodi. A ako se knjiga smatra proizvodom, njezin je glavni cilj širiti se što je moguće više i prodati je u što više primjeraka. Stoga je logično da sadrži najveći mogući „zajednički nazivnik“, odnosno mišljenja, stavove, ljubavi i strahove većine, jer samo to jamči prodaju velikog broja primjeraka. Nažalost, to nekada dovodi i do pada u kvaliteti uradaka, ali ne uvijek i ne nužno, kao što to nije ni tema ovog članka.
S druge strane, „pročišćeno“ i politički korektno štivo ljudi čitaju, ako im padnu u ruke, bez ikakvog užitka.
„Primjećujemo da bi jedna od posljedica ove prakse mogla biti stvaranje crnog tržišta književnosti koje se smatra subverzivnim. Ali upravo to tržište može postati uistinu vrijedno. Svi oblici službene umjetnosti i one koje su diktirale vlasti su uvijek bili inferiorni u odnosu na djela slobodnih stvaralaca “, smatra autor članka.
Osim toga, zaključuje Le Figaro, taj trend dovodi u pitanje i samu ulogu književnosti.
„Moramo se zapitati treba li književnost i dalje govoriti istinu ili bi trebala biti odraz nekog moralnog projekta u službi trenutne dogme? U tom se kontekstu jasno primjećuje i odnos prema rastućem pokretu koji se zalaže za zabrane djela nekih autora. Posljedica toga je da sama literatura riskira da se pretvori u priče o izvanrednim događajima autora s besprijekornim životnim putem“, nastavlja Le Figaro.
„Književnost želi djelovati na potpuno drugačiji način. Ona oduvijek istražuje sve, postavlja pitanja i razotkriva ljudske duše. Pokušava pronaći odgovor o smislu postojanja, piše o ljudskih grijesima, strahotama i patnjama. Naše društvo, koje se predstavlja crno-bijelo, uvjereno je da se može riješiti svoje tamne strane ako je jednostavno ušutka. Ali će se dogoditi upravo suprotno. Prisilno potisnuta mračna strana svijeta neizbježno će se vratiti, i to s novim snagama ”, rezimira francuski list.
Le Figaro se nije dotaknuo teme koje su knjige već na „crnoj listi“, niti koje nisu mogle naći izdavača, a onda su, jednom odštampane u malom broju primjeraka, postale pravi hit među publikom. No, kako je ovo praksa koja traje već nekoliko godina, a pipci ove hobotnice iz Sjedinjenih Država seži u do Europe, nema sumnje da ćemo se ovom temom uskoro pozabaviti i na Starom kontinentu.
Do tada, pokušajte uživati u slobodi koju nude naše knjižnice i čitaonice, iako su i one prošle tužno razdoblje „demokratske tranzicije“ kada su mnoga „nepoćudna djela“ završila ili na tavanima ili na lomači. Onda se trebalo riješiti svega što je dovodilo u pitanje službeni narativ vladajuće političke klase, a sada riskiramo „veliku čistku“ vrijednih umjetničkih dijela „koja vrijeđaju nečije osjećaje“. Vrli novi svijet je pred nama, a oni neposlušni će, kao nekoć kršćani u katakombama, biti gurnuti u književno podzemlje, gdje će sigurno preživjeti ona istinska, ljudska i nesavršena književnost i kultura. Političkoj korektnosti usprkos.
“Neprikladne” knjige nisu mogle da se potpuno unište ni u doba nacizma. Štaviše, nema bolje reklame knjige nego njena zabrana. Većina populacije ne zna šta se nalazi u većini knjiga ali većina zna šta piše u zabranjenim. Cenzura može određivati šta je dozvoljeno i ogromna većina pisaca će to poštovati ali će se uvek naći “buntovnika” i uvek će se naći načina da njegove knjige dođu do čitaoca. dosadašnji deo komentara i tekst se odnose na pisanu reč. Ali dolazi novo vreme. Mi stariji još uvek više volimo da listamo ali današnji školarci knjige krajnje retko koriste. Sve može da se nađe na netu – i to besplatno, na običan pametni telefon možete da smestite biblioteku koju ne možete da pročitate za tru života… Informacije se prate u realnom vremenu tako da naučne knjige mogu da postanu prevaziđene dok stignu u knjižare!?! Sve se manje čita a sve više sluša… Čitaj više »
Uopće nije važno što je nemoguće nešto uništiti, odakle nekome pravo da na temelju čega???? Što će se uvrijediti, nemojmo se lagati, pederi, lezbejke, feministice, klimatski aktivisti, imigranti, ovi onih, da zabranjuje bilo što? Zar te skupine ne vide da na sebe navlače toliku mržnju većine koju koče samo zakoni. Ako, ne daj Bože, dođe do kaosa i anarhije, sav bijes i to što su frustrirali ostale će platiti odjednom. Ja ne kažem da će to biti dobro, jer će biti surovo, ako se dogodi, ali je tako i drugačije biti ne može. Zato se pitam, imaju li oni mozga ili jednostavno računaju da će država i represivni aparat vječno biti na njihovoj strani.
Le Figaro govori o mainstream književnosti. Tu svakako vrijede pravila dodvoravanja publici i “političke korektnosti”. Ta široka, koliko toliko, pismena čitalačka populacija traži i treba zabavu i štof za ispričat` prijateljima. I naravno želi biti u trendu pa i čita samo ono što se trenutno nosi. Da sam u pravu pokazuje spominjanje J.K.Rowling, mega popularne i prodavane spisateljice, koja je prodala pola milijardi knjiga a da se ni stilski ni tematski nije makla od Karl May-a, što će reći od šunda. Cenzura postoji od kada postoji pisana riječ. Knjige su zabranjivane, spaljivane ili ih je proglašavano sotonskom rabotom. Ali knjige su preživjele i preživjet će i ovu novu “korektnost” i autocenzuru. Tajna leži u manjim nakladnicima koje vode ljudi koji i sami čitaju. Ti se nakladnici ne povode za velikom zaradom, čuj mene zarada na knjigama, pa objave jednu sigurno uspješnu i usput jednu za svoju dušu. Primjer je Fraktura,… Čitaj više »
Mislim da možemo mirne duše reći da živimo u najapsurdnijem od svih vremena. Pošlo nam je za rukom stvoriti najslobodnije društvo do sada s nikad većim brojem ugroženih. Sve pojedinac do pojedinca, a individualnosti ni u tragovima. Vjerujem da sve to zbunjuje i same književnike koji ne znaju još kako pristupiti ovom fenomenu, a i kad bi znali, još uvijek ostaje problem kako objaviti knjigu koja vjerno oslikava jedno takvo društvo bez da ih se razapne i usporedi s najvećim ološem ljudske povijesti. Kao dobri promatrači, sigurno znaju da ih ni crno tržište ne bi spasilo od naših današnjih čuvara morala. Nadam se da sam u krivu, ali mislim da ćemo još pričekati neko vrijeme na subverzivnu književnost koja bi bacila novo svjetlo na suvremeni svijet, makar usput.
Croatia, Ad MCMXCI U Jugoslaviji je najveci izdavac literature za gradjevinarstvo bila “Gradjevinska knjiga” iz Beograda. Sve moguce, domaci autori, prijevodi, prirucnici… Generacije i generacije gradjevinskih tehnicara i inzenjera ucilo je iz tih knjiga, a kasnije u praksi koristilo prirucnike. 1991.g. trebao sam i zelio kupiti Gradjevinske norme koje su takodjer bile u izdanju istog izdavaca i koje su bile osnov i obaveza za izracun cijene gradjevinskih radova u projektiranju i izvodjenju, no nigdje nisam mogao pronaci. Kako sam imao skolskog kolegu koji je radio u trgovackom poduzecu “Tehnicka knjiga” u Zagrebu i koje je bilo najveci trgovac strucne literature iz svih oblasti, zamolio sam ga da pogleda u skladiste ima li koji komplet normi. On se samo nasmijao i rekao da nema nista od toga. “Tehnicka knjiga” je sve, ali bas sve knjige izdane u Srbiji iznijela iz skladista i doslovce spalila. Mi stariji smo se nekako snalazili, jer… Čitaj više »