Do koje razine se može popeti američki dug?

Razine duga širom svijeta, uključujući javni, poslovni i kućanski dug, dostigle su rekordne razine, ne samo u apsolutnom iznosu, već i kao postotak globalnog BDP-a (nešto više od 300 posto), što je zabrinjavajuće.

Ako nečiji dug uzrokuje brži rast troškova, za servisiranja duga, od prihoda, na kraju će doći dan obračuna gdje će se imovina uzimati ili prodavati, a dužnik će biti siromašniji. Ako poduzeće nekontrolirano posuđuje se za ulaganje u projekte koji ne ostvaruju više od troškova duga, bit će prisiljeno smanjivati se prodajom imovine, uključujući, možda, cijelu tvrtku, ili proglasiti bankrot.

Svijet je prošao kroz mnogo ciklusa u kojima su pojedinci i tvrtke postali insolventni zbog prevelikog duga. Takve su epizode bolne, ali, barem u razvijenim zemljama, postoje dobro uspostavljeni mehanizmi za pravno suočavanje s problemima, a da se time ne uruši cjelokupno gospodarstvo.

Preveliki javni dug donosi puno veće brige, uključujući stvarnu mogućnost globalne dužničke krize u kojoj stotine milijuna ljudi gube posao i trpe velike rezove u svom životnom standardu. Proteklih nekoliko godina pojedinačne dužničke krize po državama su suzbijane – primjeri su Grčka i Argentina. Ali što će se dogoditi ako se Italija, Japan ili čak Kina nađu u situaciji da ne mogu otplatiti dugove po održivoj kamatnoj stopi – što je realna mogućnost?

Grci i Argentinci pretrpjeli su otprilike 30 posto prosječnog pada životnog standarda s malim učinkom na vanjski svijet. Neki američki gradovi, poput Detroita, bankrotirali su od prevelikog duga. Obnova je bila bolna za radnike i umirovljenike koji su izgubili stvarni dohodak, te građane koji imaju manje javnih usluga. Ali opet, izravna je bol bila sadržana u nekim tisućama, a ne desetima milijuna ljudi.

Kad je svijet bio na zlatnom standardu, vlade su bile ograničene da izdaju pretjerani dug, a da ne pokrenu curenje svojeg zlata. Nakon što su oslobođene od vanjske discipline zlatnog standarda, mnoge vlade, ali ne sve, popustile su pod pritiskom da sve više financiraju potrošnju i deficit.

Političari vole trošiti novac drugih ljudi za kupovinu glasova (koje oni nazivaju državnim ulaganjima u projekte ili ljude), ali ne vole oporezivati birače da plate troškove, jer to nanosi bol. Dakle, ako političari mogu posuđivati novac po niskim kamatama, to je za njih dobitna situacija. Naravno, sljedeća generacija građana morat će platiti beneficije koje imaju današnji birači – ali nema veze, jer će odgovorni političari otići puno prije toga. Demokratskim sustavima je svojstvena tendencija da rezultiraju višim razinama potrošnje nego što su birači spremni platiti – za koje tržište duga pruža privremeno političko rješenje.