Zdravstveni sustav Britanije i kamo vode takozvane „strukturne reforme“

Britanski zdravstveni sustav (NHS) toliko je zapetljan u strukturne probleme i manjak novca da se čini da ga nijedna reforma ne može oživjeti. Sve to utječe na pacijente koji danima čekaju u bolničkim odjelima. Spora smrt Britanskog zdravstvenog sustava je jedan od najoglednijih primjera uništavanja socijalne države iz XX stoljeća, koju nitko nije trebao u doba oligarhijskog kapitalizma i čiju je demontažu pokrenula Margaret Thatcher.

U drugoj polovici XX stoljeća se engleski besplatni zdravstveni sustav s pravom smatrao jednim od najboljih na svijetu. Danas NHS klizi u stanje permanentne krize. Čak ni višemilijunsko financiranje iz proračuna više ne pomaže.

Svaka nova vlada sprema se reformirati nacionalnu zdravstvenu službu. Međutim, svaki pokušaj reforme suočen je s prosvjedima liječnika i pacijenata. U međuvremenu, standard medicinske skrbi pada, broj smrtnih slučajeva u bolnicama raste, a pacijenti uče preživljavati u skladu sa starom engleskom poslovicom: Ono što se ne može izliječiti mora se pretrpjeti.

Ove godine će NHS iz britanskog proračuna povući gotovo 140 milijardi funti. Prema logici, za taj novac bi pacijenti u odvojenim odjelima luksuzne kategorije trebali piti šampanjac svaki dan. Ali britanski pacijenti danima sjede na stolicama i čekaju da se isprazni koji krevet. Mjesecima, pa čak i godinama čekaju planirane operacije. Ne mogu dočekati pomoć malobrojnih liječnika i medicinskih sestara koji su umorni od umora.

Sve to stvara atmosferu u kojoj su psovke i skandali vladaju u prijemnim sobama svakodnevna pojava. Iscrpljeni pacijenti napadaju liječnike i medicinske sestre.

Uprava NHS-a izdala je nova pravila prema kojima će „rasistima“ i „homofobima“ i onima koji sebi dozvoljavaju agresivne seksističke ili rasističke izjave, može biti uskraćena hitna pomoć ako njihovo stanje nije kritično, prenosi Sky News, a to već nije koketiranje s političkom korektnošću

Ministar zdravstva zemlje Matt Hancock rekao je da će se poduzeti odlučne mjere za istraživanje zlostavljanja i uznemiravanja zaposlenika.

“Povreda nije dio posla. Prečesto čujem priče o ljudima koji pokušavaju pomoći ljudima i budu napadnuti”, rekao je ministar Matt Hancock.

Prema podacima, svaki četvrti britanski liječnik je u svojoj praksi bio podvrgnut grubim uvredama. Svaki sedmi je napadnut. Prije toga se nasilne pacijente nije moglo izbaciti iz hitne pomoći. Sada se to može, ali to znači da će biti manje sukoba.

Djelomično je britanski zdravstveni sustav postao talac vlastitih uspjeha. Zemlja ima vrlo visok životni vijek, ali to znači da je sve više starih ljudi koji teško opterećuju NHS.

Do 2014. godine smrtnost novorođenčadi u Britaniji kontinuirano opada, ali zdravstvena zaštita nije bila u stanju održati izvrsne rezultate i od 2014. godine smrtnost dojenčadi neprestano raste.

Drugi faktor koji utječe na pad kvalitete zdravstvene zaštite je ogroman broj migranata. Milijuni novih pacijenata oduzimaju vrijeme i trud liječnicima, dok NHS iz godine u godinu ima manje zaposlenika. Danas sustav zdravstvene skrbi ima 100 000 tisuća slobodnih radnih mjesta.

Liječnici kažu da je kronično nisko financiranje glavni uzrok propadanja Britanskog zdravstvenog sustava. Unatoč astronomskim iznosima koje Velika Britanija troši, godišnji proračun zdravstvenog sustava se kreće oko 1,5% proračuna godišnje. Sve to se događa u okviru lijepih statistika, prema kojima je službena inflacija u zemlji na minimumu.

Međutim, stvarna inflacija viša je nego statistička. To se lako može provjeriti jednostavnim gledanjem hrane i cijena najma. Cijene lijekova i medicinskih usluga rastu istim tempom, a prihodi privatnih liječnika također se povećavaju. Tisuće liječnika i medicinskih sestara napuštaju NHS svake godine jer ne mogu podnijeti priliv pacijenata, stres i neredovno radno vrijeme. Oni prelaze u privatnu praksu, gdje su prihodi veći i što je najvažnije imaju mogućnost neradnog dana rada ili ograničenog broja sati.

S druge strane, pacijenti moraju čekati tjedan dana samo za pregled kod liječnika opće prakse, dok NHS navodi kako je idealno vrijeme prijema ne više od osam minuta.

Na prijemnom odjelu vrijedi jezuitsko pravilo „jedan pacijent – jedna bolest“. Teoretski, to znači da bi se liječnik prilikom prijema pacijenta trebao baviti samo jednom bolešću, na primjer, dijabetesom. Što se tiče, recimo, gastritisa, pacijent se mora ponovno prijaviti i opet ići drugom liječniku. U praksi ovo pravilo dovodi do toga da pacijent ima pravo reći samo jedan simptom svoje bolesti. Čak i ako vjeruje da su glavobolja i bolovi u leđima u pacijenta povezani, liječnik propisuje tablete za glavobolju i obeća da će se o leđima konzultirati drugi put, najmanje tjedan dana kasnije.

Časopis The Telegraph intervjuirao je različite ljude i došao do zaključka da ovo pravilo “doslovno ubija naciju”. Sugovornik novinara govorio je o tome kako je šest puta bio prisiljen voditi svoju kćerku kod liječnika opće prakse. Liječnik je prvi put rekao da ima virus. Drugi put da su tegobe povezane sa želucem. Svaki put kad je dijagnoza bila netočna, djevojčici je bilo sve gore. Roditelji su se obratili privatnom liječniku, gdje su joj mogli otkriti sve simptome u dvadeset minuta, postavili su ispravnu dijagnozu i propisali liječenje.

Neke klinike u NHS sustavu počele su pacijentima davati pravo na pregled preko reda ili izvanredne telefonske konzultacije, ali se ova usluga plaća. 10 minuta telefonske konzultacije košta 40 funti. 20 minuta sastanka s terapeutom košta dvostruko više, odnosno 80 kilograma, a „hitna“ konzultacija od 40 minuta košta 145 funti.

To je puno jeftinije od cijena privatnih liječnika, ali se siromašni pacijenti nerviraju kada pacijenti koji plaćaju idu preko reda. Odgovorni liječnici upozoravaju da plaćene usluge u NHS sustavu mogu rasti poput metastaza karcinoma.

U bolnicama stvari nisu bolje. Zbog kritičnog nedostatka osoblja liječnici i medicinske sestre se ne mogu nositi s prilivom pacijenata. Posebno je teško vikendom, kada se mnogi liječnici odmaraju. U 2015. godini stručnjaci su procijenili da svakog vikenda u NHS bolnicama smrtnost naglo raste. Takvi “vikendi smrti” odnesu oko 11 tisuća života godišnje.

Medicinske sestre nemaju vremena za brigu o bolesnicima koji leže u krevetu. Zbog toga se rodbini preporučuje da angažuju njegovatelja ili da sami nadziru krevet. Također se preporuča donošenje hrane u bolnicu i više tople odjeće, jer je hrana, kao i svugdje, „bolnička“, ali nema dovoljno novca za grijanje ili dodaten deke i pokrivače.

U nedostatku skupog njegovatelja, život pacijenta je u ozbiljnoj opasnosti. Britanski novinari su to izračunali da svaki dan najmanje dva pacijenta u NHS bolnicama umiru od gladi i dehidracije. To znači da medicinske sestre jednostavno nisu imale vremena ni energije da hrane i napoje bolesnike u krevetima.

Čak i prema službenim podacima, 12 000 smrti pacijenata u NHS bolnicama godišnje moglo se spriječiti. Međutim, postoji puno više stvarnih slučajeva kada je pacijent umro zbog neiskustva ili nemara liječnika. Prema parlamentarnoj komisiji koja istražuje smrtnost u bolnicama, rođaci se ne žale, bojeći se da će postati poznati kao “teški pacijenti” ili će se naći na crnoj listi liječnici opće prakse, nakon čega nikad neće moći besplatno doći na pregled.

Pacijenti i njihova rodbina također se boje prigovoriti glavnim liječnicima. Nakon pritužbe, pacijent obično čuje da u bolnici nema dovoljno kreveta i da je hitno otpušten, bez obzira na stvarno stanje.

Čini se da bi se prenapučenost u bolnicama lako mogla spriječiti jednostavnim vraćanjem sustava NHS u prvobitno stanje. Uoči uspona Margaret Thatcher na vlast je u bolnicama u sustavu bilo 350 000 kreveta. Onda je došla „željezna lady“ i počela „optimizirati zdravstvo“ i provoditi, kako se i u nas zovu, „strukturne refome“.

Svaka nova vlada slijedila je ovu politiku. Danas je broj kreveta svega 127 tisuća, gotovo tri puta manje nego kasnih ’70-ih, a ne treba napominjati da je zbog priliva migranata i starenja stanovništva potreba za krevetima znatno narasla.

Ali nitko se ne žuri sa izgradnjom novih bolnica i proširivanjem postojećih. I tako Nacionalna zdravstvena služba u Velikoj Britaniji izgleda kao nekakav dinosaurus XX stoljeća, a sjećanje na to kakav je nekada bio sustav socijalne potpore i sve ono za što su se ljudi izborili u desetljećima klasne borbe je prošlost koja se ne uklapa u stvarnost divljeg oligarhijskog kapitalizma. Nije ni čudo što Britanci stalno šire panične glasine da će NHS biti privatiziran ili prodat Donaldu Trumpu u sklopu trgovinskog sporazuma Londona i Washingtona. U međuvremenu se engleska zdravstvena zaštita iz nacionalnog ponosa polako ali sigurno pretvara u nacionalnu sramotu.