Analiza sporazuma Putina s Erdoganom u Moskvi

Na pregovorima između ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Moskva i Ankara su se dogovorile:

1. Od ponoći 6. ožujka bi neprijateljstva trebala prestati.
2. Autoput M5 ostaje pod kontrolom Damaska.
3. Autocestom M4 će zajednički patrolirati ruska i turska vojska. Sigurnosna tampon zona sjeverno i južno od ceste će biti 6 kilometara.
4. Turska zadržava pravo reagirati u slučaju napada na turske snage u pokrajini od strane sirijske vojske.

Već ovdje možemo vidjeti da su treća i četvrta stavka vrlo upitne u smislu provedbe. Ali pokušajmo bolje razumjeti  političke rezultate pregovora u Moskvi između Putina i Erdogana.

Kao rezultat višesatnih pregovora predsjednika Rusije i Turske je u provinciji Idlib sklopljeno primirje, što naglo smanjuje stupanj napetosti koji je prijetio gadnim scenarijima koji nisu isključili ni izravni sukob oružanih snaga Rusije i Turske. Unatoč Erdoganovoj agresivnoj i alarmantnoj retorici i napadima Turske na Europu uz pomoć izbjeglica, prevladao je pragmatizam i Erdogan je odlučio ne slijediti najradikalnije pristaše koji su zahtijevali napad na Aleppo i Damask, ne bojeći se rata s Rusijom i Iranom.

Erdogan i drugi dužnosnici stalno su izjavljivali kako nemaju problema s Rusijom i žele izbjeći izravni sukob s Rusijom. Zbog toga su otišli u Moskvu s prilično teškim pozicijama i nikakvim adutima.

Naime, Rusija je odbila prestati podržavati Damask, a Iran je izravno za prijetio napadom na tursku vojsku ako Turska nastavi napadati proiranske borce.

Europa je za krizu s izbjeglicama okrivila Tursku, a ne Rusiju i Siriju, a SAD su odbile pružiti izravnu potporu Erdoganu, izražavajući želju samo da pomognu u streljivu i „razmišljaju“ o prijenosu nekoliko sustava protuzračne obrane Patriot.

Blitzkrieg u Idlibu nije uspio, sirijska vojska se, uz podršku Rusije i Irana, a posebno Hezbollaha, oporavila od udara turskih oružanih snaga i čak je bila u stanju krenuti u kontraofenzivu, ponovno oslobađajući Saraqib i nekoliko sela sjeverno i zapadno od grada.

Situacija u Libiji ozbiljno se pogoršava, gdje Turska trpi značajne gubitke u ljudstvu i opremi, a sama Turska je izravno optužena da podržava terorizam u Libiji.

Erdoganov rejting u zemlji pada i manje od trećine Turaka odobrava rat u Siriji. Turska lira i dionice turskih tvrtki su nakon izbijanja neprijateljstava počeli padati, posebno u pozadini glasina o mogućnosti uvođenja novih sankcija Rusije protiv rajčica, građevinske industrije i turizma.

Zbog toga je Erdogan u Moskvu stigao s vrlo sumnjivim međunarodnim položajem Turske, domaćim problemima i nedostatkom značajnog napretka u Idlibu. Mogao je ili tražiti kompromis koji će mu omogućiti da spasi „obraz“ ili povećati ulog, prijeteći Rusiji ratom ili barem blokirajući Bospor, što bi upropastilo odnose Turske s Rusijom i Iranom. Moskva i Teheran jasno su dali do znanja da nisu protiv suradnje s njim, ali samo ako se Erdogan vrati u stvarnost i odustane od namjerno nerealnih zahtjeva koje je iznio, prijeteći Damasku ratom ako ne povuče svoje trupe na liniju iz vremena sklapanja sporazuma u Sočiju.

Tako je u pregovorima u Moskvi Erdogan morao napraviti značajne ustupke kako bi izašao iz situacije novog statusa quo na liniji fronta, uz svakodnevne gubitke ljudi i opreme, a posebno dronova koje turska vojska ima u ograničenim količinama. Iako je danima to ponavljao, granica iz Sočija je stvar prošlosti i autocesta M-5, iako se to izravno nije spominjalo, ostaje Assadu, a Turska je prisiljena da prihvati realnost na terenu.

Ovdje dolazi najzanimljivija stvar, jer se Turska opet na nešto obvezuje, a to mora dogovoriti s terorističkim skupinama na terenu.

Erdogan se obvezuje da će deblokirati autocestu M4 do 15. ožujka. Ovo je jedan od uvjeta sporazuma iz Sočija kojeg Turska nije ispunila. Sada ima točan  rok. Uz to bi trebao osigurati sigurnosnu zaštitnu zonu sjeverno i južno od autoceste 6 kilometara.

Tada bi duž autoceste trebale početi zajedničke rusko-turske patrole, poput onih koje stalno viđamo u sjeveroistočnoj Siriji.

Još jedna važna stvar, sva promatračka mjesta koja su smještena u pozadini Assadovih trupa za sada ostaju tamo. O njihovoj deblokadi po ugovoru se uopće i ne raspravlja. Ili će sjediti besposleni i nabavljati zalihe uz pomoć Rusije, ili će se nakon nekog vremena tiho povući i otići. Vrijedi podsjetiti da je prošlog tjedna Erdogan zaprijetio da će silom deblokirati sve te punktove.

Da, Turska je također zadržala pravo napada na Assadovu vojsku ako ona prva napadne turske snage, ali u praksi smo vidjeli da Sirijci nikada nisu prvi napali, a Assad je rekao da nema problema s Turskom, već s Erdoganom.

S druge strane, Erdogan nije dao posebna obećanja što se tiče razdvajanja “umjerenih” i “radikalnih” militanata, što znači da prisutnost terorističkih bandi u Idlibu zadržava visok potencijal za eskalaciju, kako uz znanje Turske, tako i na običan zahtjev pojedinačnih terenskih zapovjednika. Turska je pomoću svoje oružane intervencije uspjela spasiti militante Idliba, iako su izgubili veći dio pokrajine, jer bi bez intervencije turske vojske Assad do ljeta oslobodio čitav Idlib i lišio Erdogana vrijedne pregovaračke imovine. Tako je Erdogan još uvijek u igri i zadržao je važan pregovarački ulog, iako ga je sve to koštalo mnogo novca i političkih bodova u samoj Turskoj.

Rusija je ovim sporazumima ustvari očuvala sve uspjehe Assada na terenu, koje je sirijska vojska platila relativno velikim žrtvama. Puno manjim od onih kada je gubila cijele pokrajine u početku rata, ali za jednu obučenu i dobro naoružanu vojsku s ratnim iskustvom  prilično velikim.

U suštini, Erdogan može reći da se nije predao i pokleknuo pred Assadom. Dakle, ako primirje zaista uspije, može se reći da je zimska kampanja, koja je započela sredinom prosinca u Idlibu, formalno „završila 5. ožujka“. Oslobođeni su veliki teritoriji provincija Idlib, Aleppo i Hama. teroristi u Idlibu sada kontroliraju manje od polovice pokrajine, a Assad je uspio obnoviti komunikaciju između Damaska ​​i Aleppa, što će pomoći jačanju Sirije.

Općenito govoreći, Assad je postigao velike vojne uspjehe tokom zime. Militanti u Idlibu pretrpjeli su još jedan strateški poraz u bitkama za autocestu M5, a čak im ni podrška jedne od najjačih NATO sila nije pomogla da pobjede. Rusija je uspjela obraniti Assadove vojne uspjehe i prisilila je Erdogana da se ponovo vrati umanjenoj verziji Sporazuma iz Sočija.

Erdogan je u pozadini svega toga uspio spasiti puno manji “zeleni Idlib”.

Naravno, ključno je pitanje hoće li današnji sporazumi jamčiti dugoročnu stabilizaciju fronta do kraja rata i formiranja poslijeratne Sirije ili ćemo nakon nekog vremena vidjeti „remake“ događaja u kojima će se Erdogan ponovno sjetiti da ima Al-Golanija i sirijsku Al-Qaidu i njegove prijatelje iz ostalih terorističkih frakcija, koje bi pod zemlju trebao smjestiti on, ili će to učiniti najbolji oftalmolog Bliskog istoka, nakon što nadoknadi gubitke u ljudstvu i opremi nakon zimske kampanje, prethodno oformivši jaku skupinu protuzračne obrane kako bi kopnene jedinice djelovale bez bojazni od udara turskih dronova.

Općenito govoreći, imamo drugi dogovor u kojem je svatko pronašao svoju korist, ali Erdogan je ovoga puta morao djelovati sa slabih pozicija, iako se trudio biti hrabar u tisku, prikazujući se kao gospodar situacije. Ipak, u Moskvi su ga prisilili da se vrati u stvarni svijet, što je na kraju omogućilo izbjegavanje situacije koja se mogla pretvoriti u veliki rat s nepredvidivim posljedicama.

Što se tiče Assadove pobjede, od sredine prosinca do 5. ožujka je sirijska vojska otela Erdoganu i Al-Qaidi 1900 četvornih kilometara, uključujući gradove Maraat-Al-Numan, Saraqib, Kafr Nabl, Al-Eis, Rasheedin-4, Ikarda, Al-Kharrasi i plato Anadan.

Erdogan je za gotovo dva tjedna otvorenog rata protiv sirijske vojske  uspio vratiti kontrolu nad 13 sela južno od magistrale M4 u sjeverozapadnoj Hami, te Nairab s nekoliko okolnih sela.

Tužni komentar “Jihadi Juliana” iz Bilda

Njemački novinar Julian Röpcke iz Bilda, poznatiji kao “Jihadi Julian”, komentorao je moskovski sporazum  između Putina i Erdogana i ono što je procurilo do njega.

“Ni riječi o 8 opkoljenih promatračkih postaja Turske. Niti riječi o izlasku režima iz bilo kojeg grada. Opet “tampon zona”, kao u ranije u Astani, koju su Assad, Putin i Iran koristili za zauzimanje većeg dijela zone. Erdogan se predao. To je lako, kao i prokleti milijun civila prisilno raseljenih Assadovom i Putinovom ofanzivom od prosinca, a
ovaj će sporazum njihova raseljena lica učiniti desetljećima ili zauvijek. Baš nevjerojatno. U Idlibu su danas ubijena još tri turska vojnika. Njihova smrt je na Erdoganu, jer oni su sada uzalud umrli. Koliko je puta Erdogan javno obećao da će deblokirati promatračka mjesta opkoljene turske vojske? 10 puta? 20 puta ?! Za to obećanje je poginulo više od 60 turskih vojnika. Nemam pojma kako ga Turci još mogu podržavati. Ljudi tvrde da sam želio vidjeti “rat” između Rusije i Turske. Je li netko od vas pratio konferencije za novinare?! Turska je ubila stotine Assadovih vojnika i uništila opremu isporučenu od Rusije vrijednu nekoliko milijuna dolara. Ipak, Putin je obećao da neće ulaziti u sukob s Turskom i izrazio je sućut. Turska bi bila na putu pobjede da je napokon odlučila upotrijebiti stotine tenkova i tisuće vojnika u Idlibu. I sve to, a da ne uzrokuje ništa ozbiljno kod Rusije. Ali ne. Zbog oportunizma, kukavičluka i lošeg vodstva Erdogan je odlučio pustiti Putina i Assada da pobijede”, napisao je Julian Röpcke za Bild.

Vidite, sve zahvaljujući Erdoganu. Za obožavatelje militanata je jučer bio žalostan dan. Al-Jazeeru Balkan nisam htio ni čitati. Možda sutra napravim kompilaciju izjava, možda i ne. Nije ni važno. Tko gubi ima se pravo ljutiti ili biti tužan, ili što ga je već volja.

Za njih su ovo vrlo potresne stvari. Tako je, jer su Erdoganovi ustupci očigledni, a unutarnji pritisak u Turskoj ga je potaknuo na ovu avanturu i raskidanje sporazuma, a to je Tursku dovelo u još gore uvjete, jer Erdoganova ipak želi zdrave odnose s Ruskom Federacijom i Iranom, a to ne ide zajedno s agresijom na Siriju. Stoga je pristao na ustupke. A ako nakon svega što se dogodilo prekrši i ovo obećanje, malo je vjerojatno da će nakon toga dobiti čak i ovakvo što.

U tom smislu vrijedi citirati komentar ratnog reportera kanala ANNA News s mjesta događaja.

„Artiljerija ne puca, avioni ne lete. Sve se obranilo i sve su stranke poslušale predsjednike i otišle na počinak. Nikome nije bilo lako, jer su svi pretrpjeli znatne gubitke. Po cijenu desetaka turskih vojnika, Erdogan je spasio terorističke skupine od konačnog poraza, a čak je uložio dodatni napor i otvoreno ucjenjivao svoje protivnike, ali turska strana nije bila u stanju obraniti autocestu M5. Kontrolirajući nju, Sirijci će moći imati novi pogled na poslijeratnu obnovu zemlje. Napokon, Aleppo će dobiti normalan pristup tržištima u Damasku i obalnim lukama. Grad će moći započeti stvarnu obnovu svojih sjevernih i zapadnih industrijskih zona, koje su prije rata osiguravale ogroman broj radnih mjesta. Ne vjerujem u slobodno putovanje autocestom M4 ni u kom slučaju, sve dok je Jisr Al-Shugur i dalje neslužbena prijestolnica terorista iz bivših sovjetskih republika. Naša filmska ekipa sigurno neće koristiti ovaj put. Bolje je potrošiti dodatnih sat ili pol putujući seoskim područjima, nego se rastati od života na prvoklasnoj autocesti. Za našu filmsku ekipu ova je kampanja bila jedna od najtežih. Prsti na rukama mi nisu dovoljni za brojanje kritičnih situacija koje su nam se dogodile tijekom snimanja. Možda ćemo kasnije pisati o tome, ali još uvijek ne razumijem kako smo ostali živi i zdravi u tim okolnostima. Navodno je nekome potreban naš rad. Sada radimo na puno materijala iz najnovijih bitaka. Ako sve pođe dobro, izaći će za nekoliko dana. Hvala svima koji prate naš rad. Trudit ćemo se da ne iznevjerimo vaša očekivanja“, komentirajući sporazum Putina s Erdoganom piše ratni reporter kanala ANNA News Sergej Šilov, a ispod je karta sporazuma koju možete komentirati.

FOTO: Karta Idliba iz turskih izvora i područje autoceste M4 koju do 15. ožujka Turska treba deblokirati i osigurati demilitarizirani prostor 6 km sjeverno i južno od ceste