Egipat, Sirija i Libijska nacionalna armija zajedno u antiturskom ključu

Egipat i libijski general Haftar ujedinili su se protiv turskog uplitanja u Libiju. Vlada u Kairu je zapravo dala “zeleno svjetlo” novim pomorskim snagama koje će zajedno s Libijskom nacionalnom armijom (LNA) „neutralizirati“  turske ratne zalihe u lukama Tripoli i Misrata, koje su tamo u znak potpore islamističkoj izvršnoj vladi Fayeza Al -Sarraja, objavila je u ponedjeljak, 9. ožujka, internetska stranica New Arab.

U stvari, pedeset vojnika LNA je kod egipatskih komandosa prošlo posebnu obuku za napade na turske brodove i prošli tjedan su se vratili u istočnu Libiju. Brodice potrebne za operacije osigurat će Ujedinjeni Arapski Emirati, a pod nadzorom egipatskih će biti isporučene jedinicama LNA.

Kao što smo pisali, turski predsjednik Erdogan je 27. studenog s Al-Sarrajem potpisao sporazum o jačanju suradnje između Ankare i Tripolija u vojnoj i trgovačkoj sferi, povećavajući na taj način tursku pomorsku prisutnost u istočnom Sredozemlju, gdje je već u sukobu s Egiptom i Grčkom. Mjesec dana kasnije Erdogan je obećao vojnu potporu „premijeru“ vlade Muslimanskog bratstva u Tripoliju, Fayezu Al-Sarraju, poslavši tako trupe i vojne savjetnike u zapadnu Libiju „da spriječe napredovanje LNA“.

Osim vojske, Erdogan je u Tripoli prebacio i stotine terorista koji su prije bili korišteni u borbi protiv sirijske vlade u Idlibu. Turska im je obećala 2000 dolara mjesečno za poraz LNA i obećanje da će na kraju kampanje dobiti tursko državljanstvo.

Analogije između Sirije i Libije

Strategija koju je Erdogan implementirao u Tripoliju gotovo je jednaka onoj koja je već provedena u Siriji, naime, s upotrebom turske vojske i islamističkih koji su ideološki povezani s Muslimanskim bratstvom. Jedina je razlika što je u Siriji cilj bio svrgnuti Assada, dok Erdogan u Libiji želi pružiti potporu svom marionetskom režimu u borbi protiv LNA, koju podržavaju upravo one zemlje koje su zabranile Muslimansko bratstvo, odnosno Egipat, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Rusija.

Nije slučajno što su posljednjih dana dolazila izvješća iz Damaska o sastancima egipatskih i sirijskih obavještajnih vođa, kao i sastanku predstavnika Assadove vlade i izaslanika izvršne vlasti generala Haftara. Nije teško zaključiti da je u tim razgovorima ekspanzionizam Ankare bio središnja tema.

Ako s jedne strane Erdogan, unatoč novim sporazumima potpisanim s Moskvom, i dalje pruža podršku teroristima u Idlibu, s druge strane otvoreno podržava Tripoli i širi se u istočnom Sredozemlju i pritišće grčku granicu koristeći migrante kao “oružje” , Ukratko, Erdogan postaje problem svima, uključujući i Europsku uniju.

Poraz u Idlibu i posljedice za Tripoli

Sporazum potpisan u Moskvi prošlog četvrtka s Putinom za Erdogana ima gorak okus poraza, jer ne samo da nije uspio potisnuti sirijsku vojsku iz područja Idliba, već je bio prisiljen prihvatiti niz uvjeta, među koja i zajedničke patrole s Rusima kroz novu demilitariziranu sigurnosnu zonu koja se proteže duž autoceste M4, zbog čega  će morati zaboraviti na mogućnost kontrole pokrajine od strane militanata.

Nova “zona deeskalacije”, koja jasno koristi Assadu, uz jasno rusko “njet” mogućoj zoni zabrane leta nad Idlibom, koje ostaje pod rusko-sirijskom kontrolom, težak je udarac planovima turskog vođe. Osim toga, Erdogan se obvezao ukloniti sve terorističke skupine koje su aktivne u tom području, prije svega sirijsku Al-Qaidu, odnosno Hayat Tahrir Al-Sham, koji je već odbacio sporazum, ali je zahvalio Turskoj za podršku.

S druge strane, Ankari je dopušteno zadržati promatračka mjesta, ali to je mala utjeha, budući da sporazumi predviđaju uklanjanje turskog teškog naoružanja, što je proces koji je već započeo.

Teški poraz za Erdogana, obzirom na to da je turska vojska nagomilala ogromnu količinu vojne opreme u Idlibu, izgubivši dosta od toga u nedavnim sukobima. Tome dodajmo i veliki broj poginulih vojnika, prema službenim izvorima  šezdesetak, ali ima i onih koji govore o stotinu lijesova koji su vraćeni u Tursku.

Erdogan se u utorak vratio glasno, najavivši da će Ankara dati “još žešći odgovor” u slučaju da Sirijci prekrše primirje, što su izjave koje izgledaju više poput ljutnje onih koji znaju da su izgubili. U međuvremenu, turski čelnik nastavlja tražiti očajnu i malo vjerojatnu podršku od NATO pakta i Sjedinjenih Država.

Više nego upitni komentari  dolaze od američkog predstavnika za Siriju, Jamesa Jeffreyja, koji je govorio o mogućem otvaranju dijaloga sa sirijskom Al-Qaidom, koju je ipak nazvao Hayat Tahrir Al-Shamom, jer “oni ne čine napade na međunarodnoj razini”. Stoga je zaista vrlo teško povjerovati da se Trumpova administracija želi utopiti u močvari u Siriji, nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora.

Erdogan se stoga mora riješiti teškog naoružanja u Idlibu, ali i islamističkih skupina koje su tamo prisutne, uključujući Hayat Tahrir Al-Sham (HTS), a jedno od rješenja moglo bi biti njihovo prebacivanje u Tripoli. Međutim, ovo rješenje bi podrazumijevalo predaju Idliba sirijskim vladinim snagama, s obzirom na to da je HTS najveća borbena formacija unutar antisirijske džihadističke galaksije. Također je dobro zapamtiti da je Hayat Tahrir Al-Sham jasno odbio moskovske sporazume, kao i da su Egipat i Libija u Damask poslali najviše obavještajne i vladine dužnosnike. Logično je zaključiti da se stvara tripartitni savez za borbu protiv turskog ekspanzionizma u okviru kojeg Damask, Bengazi i Kairo već imaju jake saveznike, od kojih najjači akter poput Rusije podržava i jednu u drugu vojsku na terenu.

Teško je i vjerovati da su Egipat i LNA spremni pustiti Ankaru da prebaci dodatne militante u zapadnu Libiju, a sastanci egipatskih i sirijskih i čelnika i političkih i obavještajnih snaga Libijske nacionalne armije to jasno govore. Uz to, treba imati na umu da se Haftar upravo susreo s francuskim predsjednikom Macronom i njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Turska prisutnost i prisustvo terorista u Libiji će vjerojatno postati ozbiljan problem za sve i sve sugerira da se stvaraju savezi, čvršći ili labaviji, ovisi od zemlje do zemlje, ali sa zajedničkim ciljem da se ta prijetnja trajno eliminira.