Tajna „Operacija Gladio“ i strategija napetosti su danas vitalniji no ikad

Albert Camus je napisao da samo umjetnik po svojoj prirodi može prepoznati vlastite granice, granice koje duh povijesti, umjesto toga, prezire. Sama ideja, zamišljena od tajne organizacije poput “Gladio”, da preoblikuje svijet na svoj vlastiti način odražava u stvari ovaj prezir prema grčkim vrijednostima koje je Camus toliko volio, piše u svom eseju za Counter Punch Gaither Stewart.

„Kad mi je početkom ’70-ih jedan talijanski novinar s desnog političkog spektra ispričao priču o tajnoj vojsci  u planinama, u početku ga nisam pretjerano ozbiljno shvatio, misleći da mi prenosi tračeve nekog novinara koji traži pažnju. Ali moje raspoloženje se počelo mijenjati kad mu je dao ime “Stay Behind Army” i objasnio da je to tajna paravojna struktura stvorena da spriječi sovjetske snage koje bi uskoro ušle u zapadnu Europu. Tada mi je ostavio ime člana ove tajne organizacije koji bi pristao razgovarati sa mnom“, piše Gaither Stewart i nastavlja svoju pripovijest.

Nekoliko dana kasnije, na uglu ulice u blizini rimskog sveučilišta „Sapienza“, sreo sam Romana, čovjeka u ranim dvadesetima i šljokičastog izgleda, u pratnji prijatelja. Oboje su nastavili gledati uokolo, kao da provjeravaju da ih nisu pratili. Njihovo ponašanje bilo je ponašanje muškaraca u bijegu, ali istovremeno i ljudi koji određuju sudbine. Govorili su brzo. I ja sam, ne shvaćajući dobro, predstavljen potpuno novom svijetu. Govorili su meko, s jasnim jezikom s rimskim naglascima i rekli su mi da su tek završili vojnu obuku u obližnjim planinama Abruzza, nakon završene osnovne obuke na Sardiniji. Ponovno su ponovili pojam „tajne vojske“, spuštajući glas i osvrćući se oko sebe svaki put kad su izgovarali te riječi. I rekli su da organizatori neće dopustiti posjete novinarima i da je tajna vojska bila dobro opremljena i spremna za akciju.

Godinama kasnije, krajem osamdesetih ili početkom devedesetih, slučajno sam u baru jednog hotela u Rimu sreo Amerikanca koji je znao neke detalje te tajne operacije. Sjedio sam na stolici za pultom luksuznog „Hotela Grand“ i čekao sastanak s poznatim piscem, kad je taj čovjek sjeo na stolici pored moje. Williama Colbya sam prepoznao s fotografija u novinama u kojima se najavljuje njegova prisutnost u Rimu na konferenciji bivšeg ravnatelja CIA-e. Kimnuo sam glavom i počeli smo čavrljati dok se neobvezni razgovor nije pretvorio u kratki intervju kojeg sam kasnije objavio u europskom tisku. Rekao sam mu da znam tko je on, i dok smo razgovarali, pitao sam ga iz vedra neba o tajanstvenom odjelu „Stay Behind Army“.

Na moje iznenađenje, Colby se gotovo pohvalio da je to tajni operativni odjel CIA-e, te da je on u njemu bio ’50-ih, te ugradio ono što se u obavještajnim zemljama zapadne Europe nazivalo mreže “Stay Behind”, a da su u Italiji uzeli ime „Gladio“, sa sjedištem u Rimu. Nakon rata je Colby bio mladi tajni službenik dodijeljen u sjedište CIA-e u američkoj ambasadi u Rimu. Službeno, mreža je radila u podzemlju, rekao je, spremna da se aktivira u sabotažama u odgovarajuće vrijeme, baš kao što su mi rekla dva rimska agenta. Colby mi je rekao da ga je 1951. šef CIA-e u zapadnoj Europi naredio da se brine za uspostavljanje mreže „Stay Behind“ na terenu.

“Naš je cilj bio poticati rast talijanskog nacionalističkog pokreta koji je u stanju zaustaviti zaokret ulijevo”, rekao je, kao da govori o starogrčkoj povijesti.

Službeno, operacija „Gladio“,  kodnog naziva tajna mreža „Stay Behind“, osnovana je 26. studenoga 1956. radi obrane Europe od moguće invazije prosovjetskih snaga. „Gladio“ je od početka bila operacija koju je CIA vodila na talijanskom tlu kroz koordinaciju NATO pakta. Bez obzira na to, srce i um ove operacije uvijek je bio u Sjedinjenim Državama. „Gladio“ je službeno raspušten 27. lipnja 1990. No, najvjerojatnije se operacija promijenila samo u ime. Al-Qaida bi mogla biti njegov nasljednik.

Nakon Drugog svjetskog rata je nekoliko visokih američkih vojnih dužnosnika htjelo izravno marširati na Moskvu. Rusija je bila pravi neprijatelj. Savezničke snage bile su još svježe. Zapadna obavještajna služba bila je dobro svjesna ogromnih gubitaka koje su pretrpjeli Sovjeti i raspoloženja ruskih trupa koje su se željele vratiti kući. Osim toga, mnogi njemački vojni i obavještajni zapovjednici, koji su prešli na američku stranu, ponavljali su: „Ovo je trenutak. Zajedno možemo uništiti komunističku Rusiju ”.

Ali savezničke vođe su znale za poznatu rusku sposobnost otpora. Opreznije procjene savjetovale su pažnju i suzdržanost, a rezultat je bio Hladni rat.

Iako se doista i čak borilo, za najoštrije umove čak je i Hladni rat bio samo lažnjak. Paravan. Dok je Hladni rat osiguravao izvjesno jamstvo relativnog mira, u glavama tajnih sila zapadnog svijeta cvjetao je unilateralni svjetski poredak bez granica. „Gladio“ je bio jedno od njihovih najnovijih oružja.

Užurbana atmosfera u zemlji zahvatila je Europu, posebno Italiju i Njemačku. Američke su trupe bile posvuda i nisu pokazivale znakove da žele otići. Nepoznata za trupe i američku javnost, mreža „Stay Behind“ operacije „Gladio“ je rasla. Izgrađena je da bi tamo dugo ostala. Iako sovjetski tenkovi nikada nisu došli, „Gladio“ je služio da zadrži Europu pod okupacijom.

Upotrebljeno sredstvo bio je terorizam

Socijalni nemiri, promjene granica i etničke borbe zahtijevale su stalnu pažnju. U sljedećim godinama, uspon socijalističkih stranaka otvorio je novi front i „Gladio“ se trebao iskoristiti protiv ambicija vođa poput Françoisa Mitterranda, Willyja Brandta i Olofa Palmea. Švedski socijaldemokratski premijer Palme suprotstavio se ratu u Vijetnamu i održavao dobre odnose s Castrovom Kubom, Allendeovim Čileom i protivio se blokadi komunističkih zemalja. 1986. godine Palme je ubijen na ulicama Stockholma. Ubojica nikada nije pronađen.

Terorizam je eksplodirao u sjevernoj Italiji u kasnim pedesetima, kada je separatistički Odbor za oslobođenje Južnog Tirola ili BAS po njemačkom Befreiungsausschuss Südtirol sijao teror u talijanskom Tirolu, a čak i tada je s tim ranim poslijeratnim teroristima manipulirala CIA. Tirolski narod podržao je terorizam, za koji je smatrao da je počinjen u ime secesije od Italije i ujedinjenja s Austrijom. Tijekom trideset dvije godine terora je počinjeno 357 napada u kojima je ubijena dvadeset i jedna osoba. Ali ljudi nisu znali da je BAS bio operacija CIA-e i da zapravo radi protiv njihovih secesionističkih želja. U početku se sve činilo vrlo lako za Tirolce.

Svećenik Michael Gamper je s devet militantnih aktivista osnovao BAS. Njihov cilj bio je odcjepljenje Južnog Tirola od Italije i pripajanje čitavog Tirola Austriji. Ali CIA nije imala isti cilj.

Za CIA-u, unija Tirola i Austrije, s njenom jakom komunističkom strankom KPÖ, predstavljala je noćnu moru. Otvorila bi koridor od istočne Austrije, okupiran od sovjetskih snaga, ruskim tenkovima sve do Rima. No dok je BAS distribuirao letke i uništavao simbolička mjesta, CIA i NATO prepoznali su primamljivu priliku koju im je pružio tirolski terorizam.

Teroristi BAS-a bili su međunarodna grupa koja je imala snažne veze s neonacističkim organizacijama Austrije i Njemačke, u koje se također infiltrirala CIA i koristila ih za svoje operacije. U vatrenoj noći u lipnju 1961. komandosi BAS-a srušili su trideset sedam visokonaponskih stupova, prekinuvši distribuciju električne energije u sjevernoj Italiji. Taj napad izazvao je brzu reakciju NATO-a, koji je već uključivao novu tajnu miliciju „Gladia“. Zajedno su, sa sigurnosnim snagama Italije, intervenirali u suzbijanju secesionističke pobune. Mrkva i štap bili su bolji od tirolskih pobunjenika u Italiji.

Strategija “zapali i ugasi”

I kao što se i očekivalo, američke i NATO snage vratile su red. Bio je to sjajan primjer strategije napetosti. Prvo sijati teror. Zatim pogaziti pobunjenike.

Južni Tirol je ostao talijanski s imenom Alto Adige. Nije bilo secesije. Nikad se nije povezao sa Sjevernim Tirolom. Nikada nije postao dio opasne Austrije. Velika količina dokaza potvrđuje da je Tirol bio eksperiment CIA-e za testiranje strategije napetosti. Stoga nije čudno da je desetljeće kasnije talijanski marksističko-lenjinistički pokret Crvenih brigada koristio istu taktiku kao i BAS. I Gordio je manipulirao s tirolskim teroristima i Crvene brigade su korištene kao akteri u strategiji napetosti.

Ali s obzirom na to da je zavjera tajne vojske „Gladio“ tako dobro djelovala u Italiji, bila je predložena i mnogim drugim europskim zemljama.

Sjeverna Italija poslužila je kao uzor flamanskim teroristima krajem ’50-ih i ’60-ih u Belgiji, kada je Bruxelles smatran izuzetno opasnim gradom. I opet, tijekom “krvavih osamdesetih”, uvijek u Belgiji, tijekom flamanske pobune protiv vlasti francuskih govornika Valonaca. Belgijske tajne milicije djelovale su kao u Italiji.

Strategija napetosti postoji u svrhu manipulacije i kontrole javnog mišljenja. Strah, propaganda, dezinformacije, psihološko ratovanje, provokatori i na kraju terorističke operacije pod lažnom zastavom. To je bio raison d’etre „Gladia” u Italiji; organizirati terorizam i okriviti za to komuniste, sijati paniku i zatim donositi zakone koji ograničavaju narodnu slobodu.

Baš kao što su to učinili u Južnom Tirolu, kada su ljudi krenuli u prijeteću propagandu predstojeće sovjetske invazije s nevjerojatnim slikama ruskih Kozaka kako napajaju svoje konje na vatikanskim fontanama.

Ali ljudi nikad ne razumiju obmanu. Boje se. Tada su se donosili novi posebni zakoni i tisuće ljevičarskih aktivista je završilo u zatvoru. Konačno, prijetnja Sovjetskog Saveza je opravdavala sve.

Stanovništvo se drži u stalnoj napetosti da bez pogovora vjeruje u sigurnosna obećanja. Strah se potiče lažima, a onda država suzbijate sve neistomišljenike. Mediji su tada komuniste pretvorili u javne neprijatelje broj jedan. Razlog? „SSSR stoji iza njih“. Sve postaje zakonito, samo da ih se porazi. Komunisti, teroristi, islamski fundamentalisti ili bilo tko drugi,.

„Gladio“ je tako dao ogroman doprinos stvaranju poslušnije Europe, poslušnost koja bi, međutim, na kraju mogla doseći prijelomnu vrijednost, jer su SAD zaista prešle sve granice.

I danas ljudi u Italiji, u Europi, na cijelom Zapadu ne znaju ništa o „Gladiu“ i „strategiji napetosti“. Ako se okrenete oko sebe i pogledate unatrag, ne tako davno u prošlost, vidjet ćete da je „Gladio“, iako ne pod tim imenom, itekako živ.

Međutim, Gaither Stewart kaže da ljudi ne znaju zašto terorizam i dalje postoji, kao ni tko su pravi teroristi. Talijanske parlamentarne istrage slučaja „Gladio“ rezultirale su spisom od 300 stranica o operaciji „Gladio“ na talijanskom teritoriju i njegovim vezama sa Sjedinjenim Državama.

Kad zavjera postane stvarnost

No usprkos tome, javnost je ostala u mraku o rezultatima istrage koja je otkrila postojanje državne zavjere i koja je odgovornost talijanskog terorizma svalila na Sjedinjene Države, koje su njime upravljale godinama. Pokazalo je izvan razumne sumnje da su pokolje, bombe i paravojne akcije ’70-ih i ’80-ih organizirali misteriozni akteri talijanskih institucija, ljudi povezani s američkim obavještajnim službama. Poznati masakr Piazza Fontana, sa šesnaest mrtvih i pedeset i osam ranjenih, napad je koji se dogodio na vrhuncu najvećeg vala prosvjeda koji je pogodio Italiju od kraja Drugog svjetskog rata.

Automobilski i metalurški radnici postali su sve militantniji i agresivniji u tim godinama. Inflacija je gurnula cijene u nebo. Sindikati su dominirali na naslovnicama novina. Riječ „mobilizacija“ bila je na usnama svih.  Kako su štrajkovi i demonstracije postajali svakodnevni, vlade su nastajale i nestajale. Kamatne stope su brzo rasle, a vlade su se sve više tresle. Redukcije struje i vode bile su svakodnevne, a bogati su imali drugu, treću i četvrtu kuću, dok su siromašne deložirali. Ljudi su bili bijesni, sve do napada na Piazza Fontana. Te su bombe zaustavile narodne ustanke i zaustavile val štrajkova.

Policija je uhitila sve osumnjičene da su simpatizeri ljevice, ispitujući i zastrašivajući njihove obitelji, a vlada je usvojila hitne zakone protiv terorista. Međusobnim dogovorom policija i mediji optužili su patetičnu skupinu anarhista „Klub Bakunin“, iako su u takve skupine u pravilu upadale i tajne službe. Ubijen je jedan anarhist, željezničar Giuseppe Pinelli, koji je bačen s četvrtog kata središta milanske policije.

Više od dvadeset godina nakon incidenta, službeni izvori otkrili su da su bombe na Piazzi Fontana postavili agenti „Gladia“ prema zapovijedima NATO pakta,  gdje su se bojali da bi val protesta mogao dovesti do ulaska Komunističke partije u vladu Rima. Tijekom ’70-ih i ’80-ih talijanska vladajuća klasa bila je doslovno opsjednuta držanjem komunista podalje iz vlade, što objašnjava otmicu i atentat na premijera Alda Mora 1978. Naime, Moro je ubijen, iako se kasnije ispostavilo da ga se moglo spasiti, jer je kao demokršćanin nastojao uključiti PCI u koalicijsku vladu. Za čovjeka poput Alda Mora to nije bio problem, jer se Komunistička partija Italije (PCI) u tim godinama već odavno odrekla revolucije, eksproprijacije, nacionalizacije i drugih ideja i više je ličila na običnu socijaldemokratsku stranku nego na „crvenu opasnost“ blisku Sovjetima, Atentat na Mora su provele Crvene brigade, ali pod okriljem CIA-e i „Gladia“.

„Ali javnost još uvijek ne zna tko su bili pravi organizatori operacije. Mislite li da je to priča o romantičnoj prošlosti stare Europe? Ne bih rekao. Sjećam se redova vojnika u borbenim uniformama koji su patrolirali ulicama Rima. Policijske sirene su zavijale danju i noću. Jednom, 1978. godine, vratio sam se iz Irana u pratnji dvojice talijanskih poslovnih ljudi i našeg potencijalnog iranskog klijenta s izrazito bliskim izgledom. Bio je to dan otmice Mora. Tijekom vožnje kroz grad policija nas je zaustavila 5 puta zbog provjere i pregleda vozila. Dvojica Talijana, Amerikanac i Iranac u istom automobilu bili su vrlo sumnjivi. Napetost u Rimu bila je vrlo velika. Otmica je pokazala sve učinke strategije napetosti kao metode društvene kontrole. Ostaje misterija kako ljudi u Italiji i zapadnoj Europi još uvijek ništa ne znaju o operaciji „Gladio“. Unatoč 300 stranica parlamentarnog dosjea, usprkos spominjanjima ove operacije čak i u New York Timesu, usprkos koincidencijama poput one iz otkrića koje mi je dao William Colby u baru u Rimu, usprkos brojnim studijama i člancima koji su se o tom slučaju pojavili u ljevičarskom tisku i usprkos brojnim i glasnim akcijama koje su desetljećima organizirane i  izvedene u svakom dijelu svijeta od ljudi koji ne znaju za granice, dok ljudi ostaju potpuno nesvjesni istine o operaciji „Gladio“, napisao je Gaither Stewart za Counter Punch.

I za kraj, nemoguće se dotaknuti operacije „Gladio“ a ne spomenuti sicilijansku Cosa Nostru. Ovih 300 stranica parlamentarnog izvješća talijanskog istražnog odbora otkrivaju nešto o operaciji o kojoj su, kako se čini, mnogi naši čitatelji više upućeni od prosječnog Talijana ili građanina neke druge zapadnoeuropske zemlje. No kada je prvi veliki pokajnik Cosa Nostre Tommaso Buscetta pokojnom sucu Giovanniju Falconeu, ubijenom u atentatu u blizini Palerma 1992. godine, rekao sve što je znao o kriminalnim aktivnostima sicilijanskih klanova, nakon što je otkrio desetine, ako ne i stotine ubojstava, na pitanje da kaže sve što zna o sprezi mafije i politike, „Don Masino“, boss dva svijeta, kako su ga zvali, odgovorio je: „Dottore, non scoperchiamo le pentole che on vanno schoperchiate!“

U prijevodu, „ne dižimo poklopce s lonaca koje je bolje ostaviti tamo gdje jesu“. Prije nego će se vratiti u Italiju i osobno svjedočiti u maksi procesu protiv stotine osumnjičenika u sudnici bunkeru u Palermu, još u Brazilu je sucu Giovanniju Falconeu pokajnik Don Masino rekao da će se, ako progovori o politici, morati mijenjati udžbenici povijesti, ali je to najmanja šteta, jer će istina uzrokovati više štete talijanskom narodu, nego što će donijeti dobra. Je li „Don Masino“ bio u pravu, o tome vrijedi raspravljati, ali ostaje činjenica da je „Gladio“ i danas itekako živ, što je lako primijetiti onima koji ne vide samo napetost, već prepoznaju i fragmente strategije napetosti, a to je ponekad dovoljno za otvarati legitimna pitanja o onome što nam serviraju mediji. Dovoljno je ne završiti u drugoj krajnosti, jer, ne zaboravite, „Gladio“ je upravljao svime, i onima koji su napadali i s onima koji su „branili narod od napadača“, a ovdje pažnju ljudi s potencijalnom da to prepoznaju treba preusmjeriti na teme koje neće remetiti njihove planove. Za to postoje teorije banalnih zavjera, kako bi ona prava zavjera, koja određuje naše sudbine ostala neprimjetna.

Counterpunch