Dijete – simbol što granice briše

Tako je svoju pjesmu naslovio posavski pjesnik Stjepan Đurčević Stipa. Pjesma je posvećena oboljeloj djevojčici Sari i ujedno je poziv za pomoć u prikupljanju sredstava za liječenje ove djevojčice.

Stjecajem okolnosti, znam djeda ove simpatične djevojčice, Miću Pejića, i to me je ponukalo da se nad njenom sudbinom zamislim više nego što bih to, možda, inače učinio. Mićo je „legenda“ dijela Posavine već zbog činjenice da je i u sedmom desetljeću života aktivan sportist. Golman je u svom nogometnom klubu u Brvniku, a nekada je branio i boje mog kluba, iz njemu susjednog sela Grebnica. Uspješan je u poslu, ima automehaničarsku radnju i ima iza sebe sretan život. On poznaje mnogo ljudi, ali i mnogi znaju njega. Ali bolest unuke je sve poremetila, sve naopačke okrenula u njegovom životu i sad, kad bi trebao uživati u rezultatima svoga rada, mora se nositi s najvećom brigom u životu. Treba, zajedno s roditeljima djeteta, naći veliku sumu novca za liječenje, a ona je znatno veća od one koju oni zajedno mogu namaknuti.

Razmišljam i o roditeljima koji su mladi, puni poleta, kojima je krenulo sve kako treba, a onda im se odjednom na putu pojavi takva prepeka koju nikako ne mogu sami savladati, a ni najmanje nisu krivi što su se našli u takvoj poziciji. Mogu samo zamisliti kakav je to osjećaj kada gledate kako vam se pred očima gasi život vašeg djeteta, a vi se osjećate bespomoćnim da mu pomognete.

Naravno, pred očima mi je i slika nedužne djevojčice, koja nije ni svjesna koliko je mutan oblak što se nad njom nadvio, ali koja bi bez pomoći drugih uskoro mogla prolaziti kroz strašne muke. Nažalost, zdravstveni sistemi u našim zemljama su na niskim granama i na njih se ne može mnogo osloniti, pogotovo u ovakvim slučajevima koji traže skuplje intervencije. Sve to djeluje tako tužno i u nama izaziva osjećaj tuge, razočaranja, bespomoćnosti.

Onda, kada se nešto pokrene što bi moglo promijeniti situaciju, odjednom u nama pobudi neku novu snagu. Nadu. Želju da i mi nešto učinimo. Počinjemo ponovo vjerovati kako ipak ima dobrih ljudi i kako ima pravde u bilo kom obliku. Ja sam se tako osjetio kad sam vidio da se u akciju pomoći Mićinoj unuci Sari uključio i pjesnik iz njemu susjednog sela Oštre Luke, njegov nekadašnji rival na „zelenom tepihu“ Stjepan Đurčević Stipa, pozivajući svojim stihovima na pomoć maloj Sari. Proguglao sam malo i vidio da se akcija zahuktava i s raznih drugih strana, da pokušavaju pomoći što poznanici Sarinih roditelja i rodbine, što nepoznati ljudi koji razumiju njihovu patnju. Pomišljam kako sve ovo ima smisla, da ima nade u uspjeh.

Znam, mnogi portali, i pored razumijevanja i podrške koju, možda, na razne druge načine daju ovakvim akcijama, ne žele objavljivati apele za pomoć jer je tih apela, zahvaljujući našem zdravstvenom sistemu, toliko da bi ubrzo većina sadržaja na portalu bila takve prirode. A i neke objaviti, a neke ne – i to je vrlo osjetljivo činiti, po kojim kriterijima ih selektirati? Zato ovaj tekst pišem, a ne znam hoće li, iz navedenih razloga, biti objavljen. Ako ne bude, neću se ljutiti na uredništvo, vjerujem da to nije zato što ne žele pomoći nekome ko je ugrožen. Ako bude, bit ću im zahvalan. U tom slučaju, preporučujem čitateljima i da pogledaju Stipinu pjesmu koju spominjem u tekstu kao i ono što piše o Sari i kako joj pomoći.

DIJETE – SIMBOL ŠTO BRIŠE GRANICE

Pokaži se, Posavino cijela,
pomoć našu ovo dijete treba.
Vrati ljubav u ljude i djela,
zahvala je taj pogled put neba.

Svi po malo, jer mnogo nas ima,
pomozimo to nedužno lice.
Svaku pomoć sa radošću prima
dijete – simbol što briše granice.

Ne budimo sebični ni škrti,
pomoći je i ljudski i pravo.
Davati je najveća vrlina,
imaš samo ono što si dao.

31. 05. 2020.