Iran želi postati super sila tekućeg plina

Nedavna odluka Katara da nastavi s planovima za Sjevernu kupolu, zajedno s nužnim sporazumima o osiguranju ogromnih novih kapaciteta tekućeg prirodnog plina (LNG) Kini, potaknula je Iran da krene prema naprijed sa svojim planovima koji već dugo stoje na mjestu, tvrde stručnjaci iz industrije nafte i plina, koji usko surađuju s iranskim Ministarstvom za naftu.

Iran i Katar dijele zajednički ogroman rezervoar plina površine skoro 10.000 kvadratnih kilometara plinskog bazena, od kojih manje je od pola ispod Južnog Parsa Irana, a ostatak je Sjeverna kupola Katara, čime se svaka strana pribojava da će druga obavljati aktivnosti bušenja, što će utjecati na njihove vlastite rezerve.

Sada je odlično vrijeme da Iran krene naprijed sa svojom LNG strategijom, jer relativno niske cijene plina znače da ima malo oportunitetnih troškova u rekonfiguriranju različitih sektora, a cijene plina trebale bi biti puno više. Iran je dugo smatrao da postoji velika razlika između njegovog statusa globalne plinske supersile i njegovog stvarnog položaja na globalnom tržištu. S obzirom na to koliko da će biti teško s novim američkim sankcijama dovršiti projekte vezane za izvoz plina, sada je naglasak na izvoz plina Kini.

Zapravo, Iran je godinama blizu ulaska u LNG posao. Prije nego što je pretposljednja runda sankcija uvedena u 2012. prisiljavajući obustavu projekta, njemački kemijski gigant Linde Group dovršio je u opsegu od 60%  vodeće izvozno postrojenje za LNG za cijenu od 3,3 milijarde američkih dolara u blizini luke Tombak, koja je trebala proizvesti najmanje 10 milijuna tona LNGa godišnje. Očekuje se da će trebati manje od godinu dana za završavanje ovog projekta. Nakon što su sankcije 2016. godine ponovo ukinute, Iran je Lindu dodijelio profitabilni ugovor, kada je potpisao prvi sporazum o naftno-kemijskoj suradnji između Irana i Njemačke tj. ugovor o završnom inženjeringu za olefinsku jedinicu tvrtke Kian Petrochemical.

Iran je također nastavio s planovima izgradnje plutajućih postrojenja, posebno oko kontinentalne Europe, s tim da su sklopljeni načelni dogovori s talijanskim Enijem i španjolskom Cepsom u vezi preuzimanje poslova za naftu i LNG, kada oni postanu dostupni iz Irana. O sličnim planovima razgovaralo se između iranskog i grčkog državnog dobavljača plina, Depa, tako da bi se osnovala nova tvrtka koja će graditi i upravljati plutajućim postrojenjem i ponovnom plinifikacijom u Aleksandroupolisu, na sjeveru Grčke. Širenje terminala za ponovnu plinifikaciju Revythousea u blizini Atene također se promatra kao potencijalno ulazno mjesto za iranski plin. Oba objekta bila bi povezana s dva međunarodna plinovoda: Trans-jadranskim plinovodom i plinovodom Grčka-Bugarska.

Uz to, Iran je prije 2012. bio u pregovorima oko različitih projekata tekućeg zemnog plina, između ostalog sa: Total, Petronas, Repsol i Royal Dutch Shellom. Svaki od njih već je imao različite sporazume s Iranom kao dio svog četvrtog “Petogodišnjeg nacionalnog plana razvoja” (2005.-2009.), koji je imao za cilj 70 milijuna tona godišnje LNGa iz Južnog Parsa, Sjevernog Parsa, Ferdosija i Golshanovih plinska polja.

No, s najnovijim američkim sankcijama koje su se primjenjivane od 5. studenoga 2018., europske tvrtke primijenile su razumljiv stupanj opreza i nisu tako brze u ponovnom poslovanju s Iranom, unatoč tome što se EU smatra američke sankcije nezakonitim za europske tvrtke. Lindeov izvršni direktor, Aldo Belloni, naglasio je ranije prošle godine da je kompanija morala pričekati da pronađe način za prijenos novca iz zemlje prije nego što nastavi s planovima iranskog ulaganja. Isto se odnosi i na planove za niz mini-LNG kompleksa koje će financirati i graditi južnokorejski subjekti.

U tom posljednjem kontekstu, krajem 2018., ministar za infrastrukturu i promet Južne Koreje Kim Hyun-mee dogovorio je bolje uvjete u svojoj LNG suradnji sa Zangenehom, što je uključivalo početnu kreditnu liniju od 8 milijardi eura i još 2,3 milijarde eura od dvije druge južnokorejske kompanije. Prije povlačenja SADa iz nuklearnog sporazuma u svibnju 2018. godine, Nacionalna iranska plinska kompanija (NIGC) namjeravala je upotrijebiti tehnologiju i znanje Južne Koreje kako bi izgradila veliki broj mini-LNG kompleksa. Proizvodni kapaciteti ovih pogona kreću se od 2.000 do 500.000 tona LNGa godišnje, u usporedbi s tipično velikim postrojenjima kapaciteta između 2,5 i 7,5 milijuna tona godišnje.

Ova manja postrojenja posebno imaju koristi od relativno brzog pokretanja i lociranja gotovo bilo gdje, čak i na vrlo udaljenim plinskim bazenima. Ovu je ideju krajem prošle godine ponovo dao Talin Mansourian, direktor ulaganja Nacionalne iranske naftne kompanije (NIOC), koji je rekao da Iran planira izgradnju šest malih postrojenja za UPP s ukupnom proizvodnjom od 500.000 tona godišnje.

Nedavno se, međutim, pojavila druga opcija koja uključuje Rusiju. “Točno isto obrazloženje stoji iza odlučnosti Putina da ruski LNG stavi na svjetsko tržište u skladu sa svojim statusom globalne plinske supersile, kao što je to slučaj s Iranom”, istaknuo je izvor blizak Višoj naftnoj i plinskoj industriji iz Moskve. U ruskom slučaju, ta odlučnost i veliko državno financiranje, rezultirali su stalnim uspjehom projekta Yamal LNG, kojim upravlja ruski drugi proizvođač plina (nakon državnog Gazproma), Novatek.

Rusija se u velikoj mjeri operativno izolirala od učinaka američkih sankcija, ojačavanjem i korištenjem vlastitih tehnologija i strojeva uključenih u projekt Yamal LNG-a. Proces ‘Arktički slap’, zasnovan na dvostupanjskom procesu rastapanja, koji iskorištava hladniju okolnu temperaturu u arktičkoj klimi, kako bi se maksimizirala energetska učinkovitost tijekom procesa rastapanja, prva je patentirana tehnologija rastapanja koja koristi opremu proizvedenu samo od ruskih proizvođača. Rusija je savršeno sposobna opskrbiti Iran svim strojevima, tehnologijom, stručnošću i novcem potrebnim za dobivanje vlastitog sektora, rekao je iranski izvor.

Sve bi se temeljilo na potpisivanju ugovora iz 2018. godine, odmah nakon što su Sjedinjene Države ponovo uvele sankcije Iranu. Dva memoranduma o sporazumijevanju između NIOC-a i ruskog državnog plinskog diva, Gazproma su rezultat potpisanih ugovora. Do toga je došlo nakon opsežnih razgovora između Zanganeha i visokih dužnosnika Gazproma, uključujući njegova predsjedatelja i izvršnog direktora, Alekseja Millera. Gazprom već isporučuje gotovo trećinu cjelokupnog europskog plina.

Prema sadašnjim procjenama, na mjestu Halegan nalazi se najmanje 355 milijardi kubičnih metara plina. Na temelju početnih domaćih studija, razvoj lokacije omogućio bi održiv učinak plina u razdoblju od 20 godina, čime se doprinosi ukupnoj procijenjenoj vrijednosti polja na oko 85 milijardi dolara.