Dok libanonska ekonomija kopni, narod biva podijeljen oko ključnih pitanja i zbog umiješanosti Hezbollaha u unutardržavne poslove

Dok Libanon još dublje uranja u ekonomsku neizvjesnost, prosvjednici koji su tražili od vlade uvođenje reformi i dalje se bore za stvaranje ujedinjene fronte. Ali politički aktivist sa sjedištem u Beirutu kaže da nacija nema privilegiju podjele.

Šefica UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet u petak je upozorila da situacija u Libanonu „izmiče kontroli“ te je pozvala nacionalne stranke i financijski sektor na „zajednički rad na zaštiti najsiromašnijih i bespomoćnih“.

Njezina izjava dolazi u svjetlu toga da se ekonomska situacija u zemlji i dalje pogoršava, što je potaknuto političkom nestabilnošću, koja je započela prošlog listopada, nakon odluke vlade o uvođenju poreza na benzin, duhan i upotrebu WhatsAppa.

Masovni prosvjedi, koji su uslijedili ubrzo nakon toga, doveli su do svrgavanja prethodne vlade Saada Haririja i imenovanja novog premijera, Hassana Diaba, s neredima, u nadi da će sve to dovesti do prijeko potrebnih promjena.

Ugušene nade

Izbijanje koronavirusa krajem veljače zaustavilo je te nade.

U pokušaju obuzdavanja širenje virusa, vlada je zatvorila javne institucije, vladine urede i privatne tvrtke. Ali osim što se time pandemiju održalo na relativno niskoj razini, to je također dovelo do ekonomskih poteškoća koje je pandemija dodatno pogoršala.

Takav je bio slučaj s nezaposlenošću u Libanonu. U 2019. godini ona je iznosila nešto više od šest posto. Međutim, nakon niza prosvjeda i strogih mjera usmjerenih na suzbijanje koronavirusa, brojke su puno veće; preko 30 posto od ukupnog broja stanovništva. Pedeset posto živi ispod granice siromaštva.

“Kad su prosvjedi tek počeli, stotine tvrtki su zatvorene, a situacija se i dalje pogoršavala. U sljedećim mjesecima u Libanonu je došlo do zatvaranja sve više prodajnih mjesta, jer se njihovi vlasnici nisu mogli nositi s turbulencijom valuta i brzim promjenama koje su se događale”, rekao je Mohammed Kleit, politički aktivist, koji je sudjelovao u demonstracijama od njihovog prvog dana.

Kako bi se borila sa sve većim izazovima povezanim s pandemijom, vlada je pokrenula niz pokušaja ne bi li udovoljila potrebama stanovništva. Od državnih banaka zatraženo je reprogramiranje zajmova za mala i srednja poduzeća po niskim stopama, dok je 200.000 obitelji u potrebi dobilo takozvanu hitnu socijalnu zaštitu od po 150 dolara.

To je, međutim, bilo premalo za nastavak gospodarstva. U svibnju, pokušavajući se izvući iz najgore ekonomske krize od 1970.-ih, Vlada je započela razgovore s Međunarodnim monetarnim fondom kako bi otključala milijarde dolara pomoći. Ali nakon 16 sastanaka, izgledi za financiranje i dalje su maleni, što je pogurnulo libanonsku javnost na preuzimanje stvari u svoje ruke.

Dok su neki libanski dragovoljci formirali skupine za pomoć, prikupljajući novac za hranu, medicinske potrepštine i druge osnovne potrepštine i dijeleći ih siromašnim obiteljima, drugi su pribjegli razmjeni kućnih potrepština za lijekove i hranu.

Ali Kleit je rekao da su ove inicijative samo privremeno rješenje i da je situacija toliko krhka da bi mogla eksplodirati u bilo kojem trenutku.

“Trenutno stanje već je potaknulo socijalne i sigurnosne probleme. Krađa je porasla, ali novac nije ono što se krade. Najviše se kradu potrepštine, kao što su mlijeko, kruh i lijekovi”, rekao je, dodavši da, kako bi došlo do promjena, prosvjednici bi se morali ujediniti protiv svojih zajedničkih neprijatelja.

Prosvjednici podijeljeni?

Problem je u tome što su podjele u redovima demonstranata previše duboke, što sprječava stvaranje jedinstvenog, nacionalnog fronta.

“Kad su u listopadu izbili prosvjedi, svi smo bili ujedinjeni protiv sve teže ekonomske situacije, vladavine banaka i korupcije, ali kako su dani prolazili, neke su skupine počele odstupati od naših glavnih ciljeva i počele su postavljati pitanja koja su postala kontroverzna za naše društvo”, objasnio je Kleit.

Jedno od najvažnijih pitanja odnosi se na iransku šiitsku miliciju Hezbollah i stavove ljudi prema njoj. Iako je percipirana kao sila koja je oslobodila Libanon, otjeravši izraelsku vojsku u ranim 2000.-im, Hezbollahovo nagomilavanje oružja, što je tu skupinu učinilo jednom od najjačih milicija u regiji, postao je jedan od glavnih razloga neslaganja i svađe libanonske javnosti.

Upravo zbog toga, uz tekući izraelski pritisak, SAD su 2018. i 2019. uvele niz sankcija bankama, kompanijama i pojedincima povezanim s Hezbollahom kako bi ih prisilile na zaustavljanje svojih vojnih aktivnosti. No, iako grupa nije promijenila smjer, Washingtonove stroge mjere naštetile su libanonskoj ekonomiji i navele mnoge na to da sami pozovu šiitske militante na to da se samo-razoružaju.

Bilo je i poziva da se politički ”ubije” Hezbolah, kaže Kleit, dodajući da bi to bio krajnje “nedemokratski potez”, pogotovo s obzirom na to da ta skupina ljudi i dalje, unatoč prosvjedima, još uvijek ima podršku.

2018. godine, tijekom posljednjeg kruga parlamentarnih izbora, Hezbollah je s ostalim vjerskim strankama osvojio oko 30 mjesta u parlamentu, koji sveukupno broji 128 mjesta. Godinu dana kasnije, anketa je pokazala da oko 90 posto šiitskih muslimana, koji čine trećinu libanonskog stanovništva, podržavaju ovu skupinu.

Ipak, postoje i drugi glasovi.

“Iako je tijekom pandemije Hezbollah podržavao svoje vjernike davanjem hrane i lijekova, bilo je i slučajeva kada su se njihovi pristaše pridružili masovnim prosvjedima, ohrabreni od strane masovnih medija, koji su pokrenuli kampanju za demoniziranje grupe. Kasnije su odustali od tog pohoda, ali šteta [njihovom ugledu] je već učinjena”.

Ostale vjerske skupine također su pokazale malu potporu Hezbollahu. Prema anketi koju je proveo prošle godine Washingtonski institut, oko 89 posto libanonskih sunitskih muslimana ima negativno stajalište o šiitskoj miliciji, dok 67 posto kršćana ima slično, negativno stajalište.

Kleit priznaje ove izazove i ne pravi se da će prosvjedi prekinuti sektaške bitke. Umjesto toga, on poziva sve frakcije da svoje razlike stave na stranu i usredotoče se na goruća pitanja, poput formiranja produktivne ekonomije koja bi se mogla održati, ne oslanjajući se pritom na donacije sa Zapada.

To neće biti lako, upozorava on, ali Libanon nema drugu opciju, prvenstveno zato što, ako se ljudi ne ujedine, ionako zamućen horizont izgledat će još mračniji.

“Iako mislim da je građanski rat nešto što se vrlo vjerojatno neće dogoditi, prije svega zato što postoji očigledan pobjednik, Hezbollah, sa svojim jakim vojnim snagama, iskustvom u gerilskim ratovima i arsenalom oružja, vjerujem da će stopa kriminala porasti ako situacija ne postane kontrolirana, što je prirodan rezultat gladi, siromaštva, nezaposlenosti i društvenih napetosti”.