Zbogom, gospodine Hollande – povijest zbog Sirije za vas neće imati milosti!

Francuzi su navodno “u šoku”, jer se François Hollande, suočen s vrlo niskom popularnošću, neće pokušati izboriti za novi predsjednički mandat, čime je postao prvi predsjednik Francuske u povijesti koji je odustao od drugog pokušaja da uđe u Elizejsku palaču.

Francuski predsjednik Francois Hollande, koji se deklarira kao “socijalist”, rekao je jučer na televiziji da se neće natjecati za drugi mandat 2017.

“Svjestan sam rizika koji bi izazvala moja odluka koja ne bi oko sebe okupila velik broj ljudi. Zbog toga sam odlučio da se neću kandidirati na predsjedničkim izborima”, rekao je Hollande, koji je za predsjednika izabran 2012. u utrci s Nicolasom Sarkozyjem, čime postaje prvi francuski predsjednik nakon 1958. koji se neće kandidirati za drugi mandat, ako izuzmemo Georgesa Pompidoua koji je umro tijekom obnašanja mandata 1974.

Ankete su bile veoma nesklone Hollandeu, kojem je potpora pala na manje od 10 posto, prenose agencije. Umjesto vijesti o “šoku među Francuzima” zbog odluke Hollandea, koji se navodno povukao “za dobrobit zemlje”, zapravo bi bilo bolje reći da bi prema aktualnim anketama njih tek 6 ili 7% i dalje će imalo hrabrosti ponovno dati svoj glas Hollandeu.

Osim toga, aktualni predsjednik već duže vrijeme nailazi na snažno protivljenje u takozvanom “socijalističkom bloku“, gdje se mnogi protive njegovim oštrim reformama kojima želi “spasiti” francusko gospodarstvo.

Samo zbog plana reforme radnog zakona je ove godine na tisuće prosvjednika izašlo na ulicu. Međutim, ono po čemu će se pamtiti njegov mandat su prije svega vanjskopolitičke odluke i vojne operacije izvan zemlje s ciljem vraćanja u život starog francuskog kolonijalnog sna – “Françafrique”.

Među prvim žrtvama ove agresivne politike je bila Libija, koju su zajedno uništili Nicolas Sarkozy, Hillary Clinton i David Cameron, a Hollande je nastavio širiti vojno prisustvo Francuske u Maliju, Srednjoafričkoj Republici, Iraku i Siriji.

Ova godina je bila pogubna za sve navedene političke lidere. Camerona je pomeo Brexit, Hillary Clinton je poražena od Donalda Trumpa, a Nicolas Sarkozy i Alain Juppé, koji je bio medijski kandidat francuske desnice, na predizborima su poraženi od Françoisa Fillona, koji je za samo mjesec dana podršku od 10% pretvorio u pobjedu s 44% glasova birača konzervativne desnice u Francuskoj.

Mandat Francoisa Hollandea je obilježen i najgorim terorističkim napadima u Francuskoj od Drugog svjetskog rata i ukupno 238 mrtvih u napadu radikalnih islamista na Charlie Hebdo, 13. studenog 2015. u Parizu i Saint-Denisu, te u Nici 14. srpnja 2016. Presuda o njegovom predsjedništvu je brza i neumoljiva.

U vanjskoj politici, osim intervencionizma u Africi, koja je savršeno usklađena s “vojnikom” Sarkozyjem i planom objedinjavanja bivših francuskih kolonija pod izgovorom “humanitarnih intervencija“, potpunog usklađivanja reformi po naredbi “Trojke“, Hollande će biti zapamćen i kao jedan od najboljih prijatelja srednjovjekovnog saudijskog režima, te kao glavni europski zagovornik uništenja Sirije.

Samo ove godine je Hollande dva puta putovao u Saudijsku Arabiju i potpisao ugovore u ukupnoj vrijednosti od 10 milijardi eura.

“Taj novac je također pokrivao obilnu opskrbu oružjem proizvedenog u Francuskoj”, napisao je Fulvio Scaglione.

Ovo oružje i novac su trošeni na fundamentalističke islamističke oružane skupine, na primjer ISIL, ali ne samo, koje već 5 godina pustoše Siriju.

Što se tiče Sirije, Francois Hollande je od prvih dana bio glavni zagovornik i sponzor rata kojeg je u dogovoru s Rijadom, Ankarom i Muslimanskim bratstvom pokrenuo protiv vlade Bashara Al-Assada u Damasku, ali prije svega protiv sirijskog naroda kojeg je htio vratiti u srednji vijek.

Pod Hollandeom je u Siriju organiziran odlazak terorista iz 89 različitih svjetskih zemalja, što je rezultiralo smrću stotina tisuća ljudi.

Kada je prije nešto više od godinu dana Rusija intervenirala na strani legitimne vlade u Damasku, Hollande je rekao “kako čak ni ruska vojska neće pomoći Assadu da ostane na vlasti”.

U Aleppu, gradu koji će uskoro biti oslobođen od prisutnosti terorističkih bandi, Hollande je bio među prvim europskim čelnicima koji je takozvanu “Slobodnu sirijsku vojsku” priznao za “predstavnike sirijskog naroda”.

Čak ni teroristički napadi u Parizu nisu bili dovoljni da Hollande shvati pogubnost politike koju vodi i da mu se suradnja s teroristima udaljenim nekoliko tisuća kilometara od Francuske vraća poput smrtonosnog bumeranga. Da bi apsurd bio veći, kao kandidat takozvanih francuskih “socijalista” se spominje aktualni premijer Manuel Valls, što samo dokazuje tvrdnju da kratkovidnost “političke elite” u Francuskoj doseže nevjerojatne razmjere.

Naime, nakon terorističkih napada u Parizu u studenom 2015. godine je bivši ravnatelj francuske “Opće uprave za unutarnju sigurnost” Bernard Squarcini izjavio “kako je 2013. godine Francuska mogla dobiti popis svih Francuza koji su se borili u redovima terorističkih skupina u Siriji, ali je ponuda Damaska odbijena iz političkih razloga”. Nakon toga se dogodio teroristički napad u Nici, a Vallsa, umjesto da ga se pozove na odgovornost pred francuskim narodom i pravosuđem, najavljuje se kao mogućeg predsjedničkog kandidata.

“Tadašnji šef Ministarstva unutarnjih poslova i aktualni premijer, Manuel Valls, odbio je primiti popis pod izgovorom da ne želi dijeliti informacije sa sirijskim dužnosnicima”,

rekao je u intervjuu za francuski magazin Valeurs Actuelles bivši ravnatelj “Opće uprave za unutarnju sigurnost” (Direction générale de la sécurité intérieure), Bernard Squarcini, koji je nakon terorističkih napada u Parizu, osim što je kritizirao francusku vanjsku politiku u Siriji, optužio Hollandea i Vallsa da su se potpuno podredili Washingtonu i upozorio da će to imati ozbiljne posljedice po sigurnost Francuske.

Ne samo to, nego bivši dužnosnik DGSE otkriva da je zahvaljujući nekadašnjoj suradnji obavještajnih službi Damaska i Pariza 2008. godine spriječen masakr koji bi prouzročio tisuće mrtvih u podzemnoj željeznici u Parizu.

Damask i sirijske obavještajne službe su kasnije predložile tadašnjem ravnatelju DGSI dati popis Francuza koji su se u Siriji pridružili teroristima, ali samo pod uvjetom da suradnju s njima nastave na službenoj razini. Francuska je popis odbila iz “ideoloških razloga”, jer Hollande i Valls nisu htjeli surađivati s “režimom diktatora Assada”.

Ne treba zaboraviti ni bezbroj puta ponavljane izjave francuskog predsjednika, iste one koje smo slušali i od Obame, Camerona, Erdogana, saudijskog režima i katarskog šeika, kako “Assad mora otići“.

Sve su to isti ljudi koji su uz Sarkozyja i Hillary Clinton bili uključeni u kriminalnu agresiju protiv Libije 2011. i svi su danas politički mrtvaci. Hillary Clinton i Nicolas Sarkozy su nedavno pometeni s političke pozornice, gotovo u isto vrijeme. Nešto ranije ove godine je otišao i David Cameron. Naravno, odlazi i Barack Obama. Katarski šeik Hamad bin Khalifa Al-Thani i njegov ministar vanjskih poslova su “umirovljeni”, a Muhamed Mursi u Egiptu na sve načine pokušava spasiti živu glavu. Rachid Ghannouchi je u Tunisu predao vlast, saudijski kralj Abdullah je umro, a ni njegov nasljednik, Salman bin Abdulaziz Al-Saud, ne osjeća se “najbolje”. Jedan od ključnih ljudi u agresiji je bio i bivši turski premijer Ahmet Davutoğlu, kao i cijelo tursko Muslimansko bratstvo, a sada se ovoj sviti gubitnika pridružio i Francois Hollande.

Vraćajući se na Hollandea i presudu njegove politike, što reći? Možda isto ono što je Jacques Sapir prije nekoliko godina rekao za nikada ni od koga izabranog bivšeg talijanskog tehničkog premijera Marija Montija.

“Monti je ugled ‘tehničkog premijera’ sam uzurpirao. Tako je postao jedan od onih jadnih političara čije će ime zauvijek završiti na smetlištu povijesti”, rečeno je za Montija, a isto vrijedi za Hollandea i druge lidere koji su spomenuti u ovom članku i nestali su s političke pozornice.

Sirija: Hollandeov neostvareni san

Što se tiče Sirije i Aleppa, što je bila opsesija predsjednika Hollandea, drugi sirijski grad po veličini je gotovo u potpunosti u rukama vladinih snaga.

Dugo se čekao trenutak obrata i on je konačno stigao. Nakon četiri godine borbi, snage ekstremističkih skupina su u istočnom dijelu grada u potpunom rasulu.

Sve je počelo u srpnju 2012. godine, neposredno nakon trećeg okupljanja “Prijatelja Sirije” u Parizu, kada su danas otpisani Laurent Fabius, Ahmet Davutoğlu, William Hague i Hillary Clinton odlučili kako se, uz druge frontove, treba fokusirati na industrijsko i komercijalno srce Sirije – grad Aleppo, te tamo pružiti svu potrebnu pomoć takozvanoj “Slobodnoj sirijskoj vojsci”.

Tih je dana u europskim kancelarijama bili uobičajeno govoriti kako Assadova vlada broji sate i da borci demokratske oporbe uskoro osvajaju Aleppo i Damask.

Tada je novi francuski predsjednik uz američku državnu tajnicu Hillary Clinton likovalo zbog skorog odlaska “režima”. Pobuna pokrenuta 12 mjeseci ranije se pretvorila u pravi vojni sukob vladinih snaga protiv bezbroj raznovrsnih islamističkih skupina, punih stranih boraca.

Europa nije bila ni svjesna u kakvu se igru upustila kada su bivši zatočenici američkih kampova u Iraku stvorili ISIL, koji je utjecao na ovaj sukob i u smislu  sigurnosti će utjecati na naše živote u godinama, možda i desetljećima koja dolaze.

U vrijeme kada su Hollande, Clinton, Cameron, Erdogan i zaljevski šeici likovali, snage takozvane “Slobodne sirijske vojske” su dobivale prve bitke u Aleppu, Damask je bio pod opsadom i prijetilo se izravno predsjedničkoj palači, a Homs je bio “prijestolnica ustanka”. Za Aleppo se činilo ono što se moglo, ali je situacija bila izuzetno teška.

U to vrijeme su područja koja je držala sirijska vojska u Aleppu bila rijetka, a napadi terorista žestoki i brutalni. Na sjeveru Aleppa se otpor pružao samo u bolnici Al-Kindi, najboljem centru za liječenje raka na cijelom Bliskom istoku. Sirijska vojska je nekoliko tjedana pružala otpor, a onda su Hollandeovi “ustanici protiv režima”, inače čečenski teroristi, digli u zrak bolnicu i hladnokrvno pobili sve zarobljenike.

Sve je izgledalo izgubljeno, dok se u Elizejskoj palači i među “Prijateljima Sirije” ispijao šampanjac.

Međutim, to je ujedno bio i trenutak kada je počeo otpor na duge staze i kada je Sirija odlučila da ne želi doživjeti sudbinu Libije i drugih propalih država.

Iako u beznadnoj situaciji, ratna sreća se mijenja, oslobađa se Homs, čiste područja oko Damaska, a uz pomoć saveznika ISIL kasnije trpi prvi poraz u Palmiri.

Uz stalni napredak, sada je na red došao Aleppo. Naravno, veliki preokret u tom gradu se dogodio u rujnu 2015. godine, kada je u Siriji na zahtjev vlade u Damasku počela ruska intervencija. Ključni detalji su bili deblokada “šiitskih enklava” Nubl i Zahara, čime je presječena izravna komunikacija terorista s Turskom, a kasnije su vladine snage zauzele prometnicu “Castello” u sjevernom dijelu grada. To je bio početak kraja “epske bitke” opunomoćenika “Prijatelja Sirije” u krvavoj sirijskoj pozornici.

Sada je situacija takva da su teroristi u rasulu, a sirijska vojska priprema završne operacije kako bi zaključila četiri godine dugu epopeju otpora oko milijun civila i sirijskih vojnika koji su branili i obranili Aleppo. Suvišno je reći da će oslobađanje Aleppa ujedno značiti kraj neokolonijalnih snova Francoisa Hollandea i “Prijatelja Sirije”.

Poraz terorista u Aleppu će imati posebnu težinu, a sada sirijskom Glavnom stožeru će također biti moguće osloboditi ogroman broj vojnika i ratne tehnike, koji će se koristiti na drugim bojištima, ali i u političkim pregovorima. Ovo je važna prekretnica i u međunarodnom kontekstu, jer ne samo Aleppo, nego i cijela Sirija mogu postići cilj kojem su stremili sve ove godine. Iako je put bio dug, a neprijatelji moćni i odlučni, sada se cilj pomirenja zemlje više ne čini tako dalekim.

A Francois Hollande? Za njega povijest sigurno neće imati milosti. Nadajmo se boljoj sudbini za Francusku, iako čak i pomisao da bi Manuel Valls moga ući u predsjednički ured ulijeva strah u kosti. To bi značilo nastavak neokolonijalne politike Pariza, možda ne toliko na Bliskom istoku, gdje je politika Hollandea pretrpjela poraz, koliko diljem Afrike, kontinenta gdje se još uvijek vode zaboravljeni ratovi u ostvarenju projekta “Françafrique”. No, pravorijek o svemu će 2017. dati Francuzi, a postoje naznake da bi Elizejeska palača mogla dobiti manje ratobornog stanara, više okrenutog unutarnjim problemima, što bi svakako bila dobra vijest.