Transkript obraćanja Velimira Ponoša na Festivalu slobode

Na Festivalu slobode, koji se održao u subotu 5. rujna, sudionicima se obratio naš kolega Velimir Ponoš, a njegove obraćanje prenosimo u cijelosti…

Obično se ljude doživljava kroz ono što oni rade, međutim moja jedina kvalifikacija je to da sam ljudsko biće i moja jedina struka je to što sam čovjek. I svi mi, zapravo smo najprije ljudi. Tu smo, ljudska bića. A život ljudskog bića sastoji se od ljudskih iskustava: od emocija, misli,  kontakata,  obitelji i od svega onog što je ljudsko. U ovom brzom vremenu i brzoj dinamici događaja važno je na trenutak stati i u sebi osjetiti da nam se prostor naše ljudskosti jako suzio i da se jedna vrsta obruča steže oko našeg bića. I to stezanje je na svim razinama i tjelesno jer nas se distancira, izolira, stavljaju nam se maske, i mentalno jer nam je zabranjeno misliti, izražavati se, cenzurira nas se. Cenzurirani smo i emocionalno jer zabranjuje se kontakt čak i majki s njihovom djecom, zabranjuju se  kontakti s našim najmilijima.  Sužava nas se i duhovno jer više ni na sprovode ne smijemo ili na njima ne smijemo izraziti sućut. Dakle, na nas kao na ljudska bića je stavljen lokot. I to je lockdown, to je pravi lockdown. Lockdown svakog čovjeka, svakog ljudskog bića. Koje su posljedice tog lokota? Za nas, za naše najbliže, za sve. Koje su posljedice?

Kad čovjek tako zastane, kad sve to promotri, kad sve to osvijesti, onda izađe iz jednog korita u koje je gurnut svakodnevnim ponavljanjem jedno te istog, a beskonačno ponavljanje jedno te istog dovodi to toga da ne postoji ništa osim tog jedno te istog. I to je smjer svega, to žele, tome služe mediji, oni pucaju samo jedno te isto. Tako danas ne vidimo da postoje druge bolesti osim korone, da postoje drugi aspekti ljudskog zdravlja osim korone, da postoji zapravo cijeli jedan život izvan korone. Nas se fila jedno te istim i to brzom dinamikom kako bi što prije i što dublje progutali ovu priču. Tim svakodnevnim pranjem glave događa nam se to da umjesto stvarnosti doživljavamo samo jedan mali fragment stvarnosti, zapravo imamo iluziju stvarnosti. I sve što se događa je jedna velika iluzija.  Jedna od tih iluzija je takozvano novonormalno. Što se zapravo krije iza te riječi i što ta riječ znači? Ako je ovo današnje stanje to, takozvano novonormalno, a kažu nam da je, onda taj izraz treba dovesti u kontekst s onim što se događa. I onda vidimo što taj izraz znači. Onda to znači da mi više ne možemo biti ljudi, da mi više nemamo ljudskih prava, da više nemamo sloboda, da više ne smijemo  misliti, da je za nas najbolje da ostanemo bez posla, da je za našu djecu najbolje da budu u balonićima i mjehurićima i da rastu bez kontakta s drugom  djecom, da naši stariji budu zatvoreni po domovima i  najbolje  da ih više nikad ne vidimo. To se događa i to je značenje izraza novonormalno. I kad čujemo da nam govore kako se što prije trebamo naviknuti na to novonormalno i kako više neće biti povratka na staro onda to znači kako se što prije trebamo naviknuti na to da ostanemo bez svega. To nije normalno,  to je bolesno.  To je ozbiljno bolesno. To je zlo. To je samo zlo.

Još jedna je iluzija da je u Hrvatskoj epidemija. Naime, 11. ožujka donesena je Odluka o proglašenju epidemije, međutim, ta odluka nema u sebi ono što mora imati, a to je članak kojim se govori kako će se odluka objaviti u Narodnim novinama. Toga u Odluci nema, i te Odluke u narodnim novinama nema. Ako toga u odluci nema, i ako te odluke u narodnim novinama nema, onda ni epidemije nema. Čl. 90 Ustava kaže kako se propisi tijela javne vlasti, a odluka je propis, prije nego što stupe na snagu objavljuju u Narodnim novinama. To nikad nije napravljeno. A znate što je napravljeno? Napravljeno je to da je ministar zdravstva kao malo dijete uzeo jedan papir i na taj papir je flomasterima nacrtao medu, nacrtao je medvjeda. I kad je nacrtao medu, pokazao je taj papir i rekao: „Evo mede“, i onda su ljudi počeli govoriti joj kako je medo slatki, kako medo ovo, kako ono…Ali, to nije medo. To je nacrtani medo. Mede nema. Nema ni odluke. To je nacrtana odluka. Mi od početka imamo  nešto čega uopće nema. Imamo iluziju, ali iluzija nije stvarnost. Što ako toga ima još? Što ako je sve iluzija? Pa evo, još jedan primjer, a onda nešto vrlo konkretno u ovoj velikoj iluziji.

Ako se zdravim ljudima preventivno stavlja maska na lice jer bi navodno mogli nekog zaraziti zašto onda građani Zagreba preventivno ne hodaju sa šljemom na glavi jer mi ne znamo kad će biti potres. To je isti obrazac. Zašto onda sve nevine ljude preventivno ne stavimo u zatvor jer nikad ne znamo kad će netko nevin počiniti zločin. Prije nego što počini zločin čovjek je nevin, zašto ga onda preventivno ne stavimo u zatvor jer nikad ne znamo kad će zločin. Dakle, ako ne nosimo šljemove zbog mogućeg potresa i ako ne zatvaramo nevine ljude zbog mogućeg zločina, zašto onda preventivno zdravim ljudima nabijamo maske? To je ono što nam rade mediji, oni nas zajedno s političarima i kvazistručnjacima mentalno drže u jednom koritu da ne možemo van. Dakle, kada se odmaknemo od jednog oblika kojim nam se konstantno pere glava, kad se raširimo u stvarnost, onda vidimo paradoks. Vidimo da stvar ne pije vodu.

A sad ću biti još konkretniji: kad iz stožera čujemo kako je znanstveno dokazan učinak maski, ja se prvo sjetim one „Ostani doma zbog mene jer ja radim zbog tebe“. To je bila viralna poruka kojom liječnici pokazuju koliko maske štete njihovim licima. To je nestalo, to se zaboravilo – u rekordnom roku. Zato se ide gas-gas-gas, jako brzo,  da nam se odmakne pažnja, da brzo zaboravimo. Ovog „Ostani doma“ i toga da liječnici skidaju maske i pokazuju koliko im maske štete se svi sjećamo, ali nam se to briše iz sjećanja. I to jako brzo. Čak i to da u medicini imamo pravo na drugo mišljenje nam je izbrisano iz sjećanja. A to smo do nedavno svi znali. Pored toga, mi ne trebamo, mi ne moramo, a ja bih rekao da mi ni ne smijemo slijediti WHO pogotovo jer je to institucija koja je do grla u korupciji i lažiranjima što smo već vidjeli kroz povijest. A što se tiče njihove preporuke, jer to je materijal na koji se poziva odluka o maskama, taj dokument svatko može pročitati, i vidjeti kako u njemu nema nijedne jedine studije koja se radila na djeci na način da se ispituju nuspojave nošenja maske. Nema je, a ne može je ni biti jer ako takvu studiju radite, onda radite torturu nad djecom. Nema nijedne jedine studije koja je rađena na ljudima puno radno vrijeme, svaki dan, kroz dugi period, nema analize o nuspojavama takvog nošenja maske. Nema je. Zapravo u samoj preporuci piše kako nema valjanih dokaza o učinkovitosti nošenja maske za zdrave ljude pri suzbijanju prenošenja virusa, i kako nema istraživanja o nuspojavama. Ničega od toga nema. I opet imamo iluziju. E sad, kako u preporuci ničega od toga nema, onda znači da se nas tretira kao zamorce, odnosno da se nad nama obavlja laboratorijski pokus, a to je ono što čl. 23 Ustava jasno zabranjuje jer u tom članku stoji kako se nad ljudima ne smiju obavljati znanstveni ili liječnički pokusi bez njihove privole. Mi nismo ničije igračke i nismo ničiji eksperiment. Provodi se odluka o maskama nasilno i bez uvida u nuspojave, provode se mjere nasilno i bez uvida u posljedice, dakle provodi se – diktatura. Ne može maska na moje lice bez mog odobrenja. To kaže Ustav, to kaže Zakon. Maska na moje lice na silu – ne može. Po zakonu – ne može, po Ustavu – ne može, po tome što nikad nije službeno proglašena epidemija – ne može. po ljudskoj biologiji, po medicini – ne može.  Ja nisam zamorac, a to ne bi smjeli raditi ni zamorcima.

I još nešto,  i što mi se čini bitnim. Mi postajemo sve više svjesni i sve više vidimo stvarnost. I vidimo kako se stvara  način da nastane podjela među nama. Bačena nam je bubica da se sukobljavamo jedni sa drugima jer jedni vjeruju u odluke, drugi ne , jedni nose maske, drugi ne, jedni misle da je korona nešto strašno, drugi ne, i tu nas se pokušava zavaditi. Ali, mi u životu inače imamo različita uvjerenja, međutim  zbog toga nismo u ratu. Pa zašto onda da sad budemo u ratu. Nećemo to.  Nećemo jedni s drugima biti u ratu. Ja nemam ništa protiv da netko vjeruje u sve ovo oko korone, međutim ja imam drugo mišljenje, i imam pravo na drugo mišljenje. Ja zbog toga nikoga ne ugrožavam, zdrav čovjek nije prijetnja, prijetnja je onaj koji govori da je zdrav čovjek – prijetnja. To ne samo što je prijetnja, to je laž, i to je diktatura. Zato poštujmo naša mišljenja, naša prava i slobode jer one su neotuđive. I moje i onih koji misle drugačije od mene. Moja sloboda je i njihova sloboda, a njihova sloboda je i moja sloboda.

Neće nas razjediniti, neće nas podijeliti, i neće nas pobijediti. Ali se pobijediti možemo sami. Ako zaboravimo ovu večer i upalimo televiziju – mi smo izgubili. Svi.

Na nama je. Sve je na nama. Sretno nam svima i Neka bude Svjetlo