Izraelski plin za EU – Nedovršena priča duga 7 godina

Kao što smo naveli, jučer su ministri energetike četiri zemlje i europski povjerenik za energiju i klimu, Miguel Arias Cañete, potvrdili svoju predanost projektu Mediteranskog plinovoda koji bi spajao Izrael i Cipar s Grčkom i Italijom. Na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji u Tel Avivu su rekli kako bi plinovod stajao oko 6 milijardi eura i smanjio bi ovisnost o ruskom plinu.

Ovaj susret na razini ministara u Tel Avivu se na kraju može svesti na puno lijepih želja, bez ikakvog konkretnog dogovora. Naime, kao što je propao projekt “Nabucco“, veliki plinovod koji bi Europu opskrbljivao azerbejdžanskim plinom iz Kaspijskog mora, jer se ispostavilo da ga uopće nema u željenim količinama, potom ruski “Južni tok”, a upitna je i isporuka iranskog plina iz polja “South Pars”, vjerojatno bi se mogle rasplinuti i želje ministara energetike i Europske unije.

Održani ministarski sastanak je dobro procijenio stručnjak iz plinskog sektora, Amit Mor direktor izraelske tvrtke EcoEnergy, koji je za AFP izjavio kako susreti ministara ne jamče budućnost projekta. Dubina na koju se trebaju položiti cijevi budućeg plinovoda iznosi 3 km, što je jedan velik i skup financijski pothvat kojeg može ugroziti konkurentnost ruskog plina.

Zanimljivo je da sa sastanka ne stižu izjave predstavnika kompanija koje bi sudjelovale u projektu, osim one generalnog direktora IG Poseidon, tvrtke koja bi za nekoliko godina trebala graditi plinovod, iako je to manje važno.

Za ova ležišta se zna još od 2010. godine, kada su otkriveni novi veliki izvori plina u na istoku Mediterana. Izrael je od tada kroz “Projekt Levijatan” postao glavni igrač u razvoju naftnog i plinskog sektora i razvoju u Istočnom Mediteranu, uključujući i Cipar gdje su također pronađene znatne zalihe plina. Tada, kao i danas, Libanon je bio spriječen da sudjeluje u projektima zbog rata u Siriji, baš kao i Sirija sama.

Osim toga, Izrael će morati riješiti pomorski spor s Libanonom, budući da je ovih dana unilateralno prisvojio teritorijalne vode okupiranih područja. Na kraju treba spomenuti da je i Egipat otkrio svoja ležišta, stoga nam sigurno predstoji pravi “mali plinski rat” u tom dijelu Mediterana.

No, Izrael ne odustaje. U veljači ove godine su ulagači u polja prirodnog plina “Levijatan” odobrili 3,75 milijardi dolara investicija, što je prva faza najvećeg energetskog projekta u povijesti Izraela.

Izraelska polja, koja se nalaze 100 kilometara zapadno od Haife, otkrivena su u prosincu 2010. godine, a do sada je u njih uloženo milijardu dolara, uglavnom na istraživanje, procjene i planiranja aktivnosti.

Prema planu razvoja odobrenom od strane izraelske vlade prošle godine, projekt će biti dovršen u manje od tri godine, ali se radi o plinu za izraelsko tržište, na koje će stići do kraja 2019.

Ulagači su američki Noble Energy, koji posjeduje 39,7 posto Levijatana, dok Delek Drilling i Avner Oil Exploration, podružnice Izraelske Delek Grupe, svaka drži 22,7 posto, a Israel Ratio Oil drži 15 posto udjela.

Na izraelskim poljima smo tek u prvoj fazi bušenja četiri bunara na prosječnoj dubini od oko 5 kilometara ispod razine mora, koji će proizvesti oko 12 milijardi kubnih metara plina godišnje, što će udvostručiti količinu plina na raspolaganju izraelskom tržištu, ali ne i za izvoz.

“Ovo je dan pun dobrih vijesti za gospodarstvo i narod Izraela. Ovaj potez će osigurati plin Izraelu i promicati suradnju sa zemljama u regiji”, rekao je prije nešto više od mjesec dana izraelski premijer Benjamin Netanyahu.

Međutim, samo za plin iz polja “Levijatan” treba položiti dvije podvodne cijevi duljine 120 km i postaviti platforme za proizvodnju 10 km od obale.

Obrađeni plin će biti spojen s platformama, a kroz sjeverni ulaz cjevovoda će biti povezan s nacionalnim plinskim transportnim sustavom Izraela.

“Razvoj Levijatana, uz opskrbu domaćeg tržišta, može dovesti i do sklapanja izvoznih ugovora, ali će, prije svega, jamčiti energetsku sigurnost Izraela i stabilnost Delek Grupe”, rekao je izvršni direktor izraelske kompanije, Asaf Bartfeld.

Plinski “Projekt Levijatan” – Zbližavanje Izraela i Cipra

Kao što vidimo, polja “Levijatan” su, bez sumnje, bogata prirodnim plinom i Izrael s partnerima misli ući u posao s energentima, iako nije uvijek sve tako jednostavno kako izgleda.

Izrael je u to vrijeme u geopolitičkom smislu, zbog prekida dobrih odnosa s Turskom i preispitivanja odnosa s Obaminom administracijom, izgubio jedan dio utjecaja u svijetu, barem ako se u obzir uzme ranije situacija koja mu je jamčila apsolutnu nedodirljivost.

Umanjeni utjecaj Tel Aviva, stalni prijepori s Iranom, te sukobi s Hezbollahom i Palestincima se nisu osjetili u sigurnosnom smislu, ali su zadavali velike brige vladi Benjamina Netanyahua. U to vrijeme dolazi do preokreta i na status Izraela nije utjecalo neko novo oružje, koje bi mu jamčilo sigurnost, nego otkriće ogromnog ležišta nafte i plina u Istočnom Mediteranu.

Naravno, Izrael to otkriće, ne obazirući se previše na međunarodno pravo, pokušava iskoristiti na najbolji mogući način. Ime koje su dali tom ogromnom podmorskom blagu upućuje na značaj koji mu Tel Aviv pridaje. Ležište i cijeli projekt su nazvani po Levijatanu, biblijskom morskom čudovištu, a Izrael bi njegovom realizacijom postao energetski div, neovisan za duži period.

Nakon godina istraživanja su američka kompanija Noble Energy i navedena tri izraelska partnera otkrili ležišta nafte i plina na dnu istočnog Mediterana. Na 130 km udaljenosti od izraelske obale su proradile platforme za eksploataciju energenata – Dalit, Tamar i Afrodita, ali i Levijatan.

Procjenjuje se kako se na dnu tog dijela Mediterana krije 3400 milijardi kubnih metara plina i 2 milijarde barela sirove nafte. Ta količina plina je dovoljna da zadovolji svjetske potrebe za godinu dana i dvostruko je veća od one koju posjeduje Velika Britanija u Sjevernom ledenom moru. Iako se na početku tvrdilo da su ležišta na dubini od 1500 metara od površine mora, sada ispada da se, barem što se polja “Levijatan” tiče, nalazi na dubini od 5000 metara, prenosi Reuters kada je potvrđeno da će četiri kompanije koje sudjeluju u projektu dati dodatnih 3,75 milijardi dolara tek za prvu fazu projekta.

Međutim, da bi Izrael u potpunosti uspostavio stratešku ravnotežu u energetskom sektoru morao je prijeći jednu prepreku. Veći dio ležišta se nalazi u zoni na koju ekskluzivno pravo polaže Cipar. Pronađeno ležište se nalazi u dijelu Mediterana na kojem se vodi više međunarodnih sporova. Grčko-turskom sukobu na samom Cipru dodajmo i loše odnose Ankare i Tel Aviva, koji su tek nedavno poboljšani, ali su se dodatno pogoršali oni između Libanona i Izraela.

Osim toga, sve strane se pozivaju na pravo eksploatacije u spornom području i traže da se točno iscrtaju linije razgraničenja za buduća postavljanja off-shore platformi. Dakle, čak i posao s Ciprom, ako ga bude, bit će težak posao u smislu dogovora koji će zadovoljiti sve strane. Sporne zone, ukoliko se ne nađe kompromis, prijete da postanu pravno-političko pitanje koje će dodatno zakomplicirati odnose u regiji.

Međunarodno pravo u ovom slučaju nije bilo ni od kakve pomoći. Propisi koje predviđa Konvencija UNCLOS, a koju nisu ratificirali Turska i Izrael, predviđaju bilateralne sporazume u ovakvim situacijama. Međutim, ipak se predviđa da “svaka zemlja ima pravo korištenja pomorskih resursa do udaljenosti 200 nautičkih milja od obale”, a granica se proširuje za 12 milja, koje otpadaju na teritorijalne vode.

Dakle, međunarodni ugovor Izraela i Cipra je pravno nevažeći, budući da su te dvije zemlje jedna od druge udaljene 260 milja.

Obostrana potreba da se zadovolje ekonomski interesi, ali i stalna i neugodna prisutnost Turske, dovela je do zbližavanja Tel Aviva i Nikozije. Izrael i Cipar su potpisali bilateralne ugovore koji olakšavaju istraživanje, bušenje i eksploataciju, ali i zaštitu zajedničke infrastrukture. Zanimljivo je da ugovor od prije četiri godine predviđa raspoređivanje 20 000 izraelskih vojnika na Cipru, koji će se brinuti o sigurnosti postrojenja, 10 000 radnika, ali i njihovih obitelji.

Turski premijer Erdogan je tada bio dodatno isprovociran izjavama Benjamina Netanyahua “kako je spreman i na uporabu sile, ako bude trebalo braniti postrojenja”.

Međutim, tada u igri nije bio talijanski izvođač radova na plinovodu, nego ciparski DΕΗ-Quantum Energy, koji uključuje grčku državnu korporaciju  Public Power Corporation, koja je  planirala postaviti najdužu podvodni plinovod na svijetu, koji bi povezivao Izrael, Cipar i Grčku. Tada se govorilo da će projekt “Euroazijski interkonektor” biti najduži na svijetu i spojio bi Izrael s Ciprom i Kretom, a od tamo bi išao dalje do kontinentalne Europe, posebice u Italiju i Švicarsku i iz Bugarske u Srbiju.

Najave su bile takve da se vjerovalo da će Izrael postati prva energetska sila u svijetu, a sada imamo potpuni “preokret”, zapravo isti scenarij, ali s drugim akterima.

Izraelski snovi o izvozu energenata u Europsku uniju bi uzrokovali smanjenje utjecaja Moskve i islamskih zemalja, što uopće ne treba sumnjati, ali treba vidjeti kada i hoće li se to uopće dogoditi.

Mogućnost da vodi vanjsku politiku neovisno o odnosima sa zemljama izvoznicama nafte i plina potakla je Tel Aviv da se u potpunosti posveti projektu “Levijatan”. Uspjeh bi mu garantirao potpunu neovisnost i autonomiju na međunarodnom planu, a s obzirom na enormne količine energenata bi se moglo dogoditi da Izrael postane i zemlja izvoznica, što bi im dalo dodatni vjetar u leđa.

Upravo taj aspekt je u centru strateškog saveza između Nikozije i Tel Aviva. Izrael se nada kako bi isporukom plina na europsko tržište smanjio utjecaj Moskve, koja je trenutno neprikosnovena sila u plinskom biznisu. No, još veću nadu polaže u smanjenje utjecaja islamskih zemalja koje su važan geopolitički čimbenik upravo zahvaljujući nafti i plinu.

Zemlje, koje su vodeći izvoznici nafte i prirodnog plina pozorno prate razvoj situacije. Svakako da im ne bi odgovaralo da se moraju konfrontirati s Izraelom na tržištu energenata.

No, ako izuzmemo njih, zemlja koju najviše pogađa cijela ova situacija je Turska, budući da preko nje prolaze brojni naftovodi i plinovodi koji vode ka Europi. Turska ne želi izgubiti status zemlje bez koje opskrba energentima iz Azije i s Bliskog istoka ne bi bila moguća, posebno u trenutku kada se predviđa izgradnja “Turskog toka”.

U međuvremenu, Cipar bi dobio posebnu važnost u regiji, ali ugovori između Nikozije i Tel Aviva isključuju ciparske Turke iz suvlasništva nad ležištima, na što je Ankara posebno ljuta.

Ako se sagleda cjelokupna slika novonastale situacije, može se pretpostaviti kako će na međunarodnom planu doći do preslagivanja odnosa. Diplomatski sporovi, ali i strateški savezi, sada se mogu kretati u sasvim drugim pravcima od onih na koje smo do sada navikli.

Međutim, ono što se prešućuje je da su 2013. stručnjaci jasno rekli da će proći najmanje deset godina prije no što ležišta Istočnog Mediterana postanu središte za izvoz nafte i prirodnog plina.

To vrijeme bi moglo poslužiti za postizanje dogovora između drugih zainteresiranih strana, ali treba biti realan i prihvatiti činjenicu kako se Cipar i Izrael neće lako odreći svojih interesa, kao što ni Turska neće tako lako dozvoliti da postane nevažan međunarodni subjekt na tržištu energenata.

Kako se stvari brzo odvijaju govori i vijest da je Turska zbog tadašnjeg sukoba s Izraelom obila ponudu Tel Aviva o izgradnji zajedničkog plinovoda preko turskog teritorija kojim bi se plin s Levijatana isporučivao europskim potrošačima, “jer premijer Erdogan još nije bio ni pročitao uvjete ugovora”. Nije teško pogoditi da bi Erdogan za pristanak tražio uključivanje ciparskih Turaka u cijeli projekt, budući da oni ionako žive od pomoći koju im dostavlja turska vlada.

Dakle, cijeli projekt najavljen jučer treba uzeti s rezervom, iako je sigurno da ležišta neće ostati neiskorištena. No, nije počela ni prva faza eksploatacije polja Levijatan za izraelske potrebe, stoga treba biti oprezan oko izjava da je ovaj projekt svršen čin koji će Rusiju izbaciti s europskog tržišta, barem što se južnog dijela Europe tiče.

Osim toga, kako prenosi Cyprus Mail, prošle godine su nastale komplikacije oko budućnosti privatiziranih koncesijskih usluga u luci Limassol. koncesionari G.A.P. Vassilopoulos Grupa i DP World kažu da imaju monopol nad koncesijom, te da je dogovor između  kompanija Total i EDT ​​ništavan, jer krši njihov sporazum s vladom za rad na luku.

Ciparska vlada 21. prosinca 2016. najavljuje poželjne ponuđače s kojima će započeti pregovore s ciljem davanja koncesija u trećem krugu licenciranja. Poželjni ponuđači su konzorcij ExxonMobil i Qatar Petroleum za blok 10, konzorcij ENI i Total za blok 6 i ENI za blok 8.

Prema ministru energije, Giorgosu Lakkotrypisu, odluke o dodjeli koncesije se očekuju krajem siječnja ili veljače ove godine.

Izvješća od 30. prosinca 2016. govore da kompanija  Cyprus Hydrocarbons Company (CHC) može ostati bez stručne i pravne pomoći u doglednoj budućnosti, što će omesti sposobnost kompanije da pregovara o velikim projektima u energetskom sektoru. Nakon toga više nema nikakvih vijesti o eksploataciji ležišta u posjedu Cipra, osim onih početnih iz 2015., kada su kompanije Noble Energy (SAD), te Delek i Avner (Izrael) priopćile da je polje Afrodita komercijalno. Prije godinu dana su koncesiju za polje 8 dobili izraelski Delek Drilling i talijanski ENI, što govori da smo još u početnoj fazi razvoja ovih ležišta, a kada će ona početi raditi punim kapacitetom, s obzirom da je na desetke svjetskih kompanija u igri a Cipru, teško je predvidjeti.

Kada su otkrivena, predviđalo se da bi polja mogla biti operativna 2023. godine, a jučer je priopćeno da su studije izvedivosti gotove, tako da bi plinovod trebao biti operativan 2025. godine, što tek treba vidjeti.

Izvor: Cyprus Mail – Special report drilling cyprus gas / Timeline