Anksioznost i “strah od korone”: o značaju straha u ljudskom društvenom životu

Anksiozni poremećaji ne samo da negativno utiču na mentalno i fizičko zdravlje osobe, njenu profesiju i ljubav, nego i narušavaju razvoj društvenog života, jer je sposobnost punoljetnih građana da donose odluke ozbiljno ograničena. Strahovi od života, u smislu upornih osjećaja difuzne anksioznosti za koje ne postoji pravi, konkretan razlog, nadilaze prirodni osjećaj tjeskobe i straha s kojima se ljudska bića rađaju. Pošto se stiču tek vaspitanjem i socijalizacijom, u principu se mogu prevazići. Ovaj stručni članak na opšte razumljivom jeziku takođe ima za cilj da zainteresovanim laicima pruži uvid u ljudsku dušu.

Prirodni osnovni osjećaj straha naspram iracionalnog straha od života

Svako dijete se rađa sa osjećajem straha i tjeskobe jer je suština života opterećena strahom i tjeskobom. Bez ovog straha, bez ovog opreza – straha od gubitka života – razvoj ljudskog bića i života uopšte ne bi bio moguć. Ne samo ljudsko biće, već i najmanje biće, koje se može posmatrati samo pod mikroskopom, krči svoj put i povlači se pred opasnostima.

Dok ovo osnovno osjećanje ljudske anksioznosti i straha održava život, iracionalni životni strahovi koji proizilaze iz neobjektivnog stava roditelja i vaspitača, kao i okoline, ozbiljno ograničavaju ljudska osjećanja, razmišljanje i djelovanje. Takav strah od života može se razviti do ludila. Uravnotežena, zdrava osoba koja je manje oštećena takođe će osjećati anksioznost i strah, ali neće tako lako paničiti, neće izgubiti razum.

Prvi temelj za ove životne strahove postavljaju roditelji, majka i otac. To je svijet djeteta. Način na koji se majka i otac odnose prema njemu, koje kulturne – a posebno vjerske – vrijednosti i osjećaje prenose na dijete, to u konačnici rezultira životnim odnosom osobe: stepenom hrabrosti i stepenom straha. Jedan ima mnogo straha, drugi manje.

Prije nego što dijete počne da misli, ono već osjeća i doživljava stav odraslih. Čak i ako je majka usredsrešena kada rodi svoje dijete, ona obično ne zna kako da se nosi s djetetom. Ona to dobro podnosi, ali sa predznakom autoriteta, sile, prinude i ukora. A to dovodi do toga da odrasla osoba ne može cijeniti drugu osobu. Nije ga doživljavala u svojim osjećanjima kao prijatelja, već kao protivnika. Međuljudski odnos je poremećen: autoritarno vaspitanje dovodi do straha i pristrasnosti prema drugoj osobi.

Osim toga, postoji i religiozni odgoj: čim malo dijete pokaže prve mentalne impulse i nauči da govori, ono biva „uzeto na brigu“ od strane društva, odnosno roditelja i crkve. Jasno mu je stavljeno na znanje da njegovoj prirodi nije dozvoljeno da se slobodno razvija s obzirom na njegov osjećaj za prirodu i njegov pogled na svijet. Zatim, u 3. godini života, Bog i đavo dotične religije intervenišu i uče dijete da ne vjeruje u sebe, već da dopusti da ga vode i kontrolišu natprirodne moći. Dijete uči o strahu od demona i stiče strahove koji se okreću protiv čovjeka.

Na kraju, mlada osoba izlazi u svijet i doživljava istu stvar iznova i iznova. U našoj kulturi nasilje se uvijek koristi. Čak je i stav nastavnika u školi autoritaran – čak i kada ne tuku. Dijete ne živi u prijateljskom svijetu. Sve je nastavak obrazovnog problema kod kuće. Bilo u školi, u nastavi, u vojsci ili na univerzitetu: ideja autoriteta se njeguje svuda.

Ljudski refleks apsolutne poslušnosti kao rezultat nesvjesnih strahova

Kao što je već pomenuto, većina ljudi na ove životne strahove reaguje kao da su zbunjeni i paralizovani. Kao rezultat toga, ne trpe samo njihovi lični životi, već i njihovi postupci u društvu. Vrlo brzo su spremni da odustanu od sopstvenog razmišljanja, pristanu na mišljenje navodnih autoriteta i da se bespogovorno povinuju. Ovo se dešava uglavnom nesvjesno. Osećaj straha obuzima osobu, ne može sebi pomoći.

Cunami anksioznih poremećaja kod odraslih i mladih ljudi

Mjere koje političari preduzimaju više od godinu dana, navodno radi zaštite zdravlja stanovništva, izazvale su pravi cunami teških anksioznih poremećaja i bespomoćnosti mladih i starih. Potencijal za uništenje u smislu ljudskog zdravlja i ljudskog života uopšteno je u ogromnim razmjerama širom svijeta. Sve što čini život vrijednim življenja je okrenuto naglavačke. I ova učinjena šteta će biti nepopravljiva. Među preduzetim mjerama su i sve neregularne političke odluke. Pošto ih je svaki građanin osjetio i osjeća iz prve ruke, nema potrebe da ih ovdje ponovo nabrajamo.

Konačno, treba spomenuti i nedavnu naučnu studiju na koju se nedavno osvrnuo austrijski psihijatar i psihoterapeut Raphael M. Bonelli u videu pod naslovom „Eksplozivna studija! Imaju li mediji i korona politika ljudske živote na savjesti?”. Bonelli je zaključio: strah ubija! Glavna poruka studije je: Strah dovodi do težih oblika bolesti, pa čak i smrti od COVIDA-19. Svima zainteresovanima preporučujemo da pogledaju cijeli video.

Emocionalno prevazilaženje straha

Kako čovjek treba da prevaziđe ove strahove od života? Dubinsko-psihološki orijentisana psihoterapija ima odgovor na ovo pitanje: emocionalno prevazilaženje djelimično nesvjesnih strahova najbolje se postiže u okviru psihoterapije u vezi sa racionalnim znanjem i čitanjem.

Naravno, uvijek se može apelovati na sugrađanina da se odrekne opšteg straha od života, ili da se ne plaši drugih ljudi jer nemaju ništa protiv njega, ili da se druži sa ljudima. Ali ove molbe će imati malo uspjeha. Da bi se mogli izboriti protiv straha potrebna je stručna pomoć. Anksiozna osoba ne može odbaciti ovo osjećaja sve dok sa nekim, na primjer sa psihoterapeutom, ne doživi iskustva u kojima se suprostavlja ocu, majci i učitelju, odnosno iskustvima iz djetinjstva. Mora doživjeti da postoji osoba koja osobi daje osjećaj povjerenja.

Strahove koje je emotivno doživjela sa svojim ocem i majkom, prije nego što je mogla i pomisliti na njih, polako može odbaciti sa terapeutom. Osoba doživljava da ga druga osoba razumije. To joj otvara oči i počinje ispravno da procjenjuje sebe i drugu osobu i da razumije da roditelji nisu znali kako da se ponašaju sa djetetom. Osoba se miri sa njima.

Takođe počinje da čita i stiče neophodna znanja o ljudima i svijetu, što njene strahove stavlja u realno svjetlo. Psihoterapija je težak rad na liku. Ali kada promijeni osjećanja, više se ne boji druge osobe, munje, pa čak ni đavola i pakla. Pogrešna mišljenja baka i djedova ili roditelja tada nestaju.

Pomoću psihologije se može steći novi pogled na život i sebe, na ljude i svijet. Naravno, to postavlja visoke zahtjeve pred psihologa i terapeuta. Psiholog mora biti spreman da zna i objasni zašto osoba koja traži pomoć ima ove strahove i kako ih prevazići. Takođe mora znati kako da razgovara sa tražiteljem pomoći. Na neki način, on mora da „raznese“ mišljenje tražioca pomoći koje su mu dali roditelji, baka i djed i da mu da novo i realno mišljenje.

Nažalost, veliki procenat ljudi nije u stanju da svoje mišljenje suoči sa novim. Međutim, tek transformacijom osjećanja i misli počinjemo gledati na svijet drugačije, napuštamo iracionalne strahove od života i prestajemo se pokoravati.

Autor: dr Rudolf Hansel