Čuvarkuća: praznovjerja, povijest i medicinske prednosti

Sukulenti su biljke koje vodu spremaju najčešće u svojim povećanim listovima, što im pomaže da prežive u područjima gdje druge biljke ne mogu. Kod nas su najpoznatiji sukulenti kaktusi, tustikovke i agave. Zbog zanimljivog izgleda i jednostavnosti održavanja, vrlo su popularne i često viđene u modernim vrtovima. Preko 40 vrsta sukulenata iz porodice biljaka tustikovke nosi naziv čuvarkuća, odnosno na latinskom Sempervivum – zauvijek živ.  Imaju karakterističan izgled oblika rozete. Jedna od njih je i planinska čuvarkuća koja nosi znanstveni naziv Sempervivum tectorum znači „živi vječno na krovu“, što pokazuje gdje se u prošlosti najčešće nalazila ova biljka. Još uvijek se nalazi po zidovima, iznad ili u vazama ispred ulaznih vrata, kao i na krovovima brojnih seoskih kuća.

Karlo Veliki, car Svetog Rimskog Carstva koji je živio na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, naredio je svim svojim podanicima da uzgajaju čuvarkuće na svojim krovovima. Otada se čuvarkuća proširila diljem Europe. Pretpostavlja se da je bilo više razloga za takvu naredbu. Glavni razlog bila su njezina ljekovita svojstva. A drugi, pomalo nadnaravan, je bio kako bi štitile od udara groma, budući da se u stara vremena koja su Karlu prethodila vjerovalo da je čuvarkuća povezana s Jupiterom i Thorom. Jupiter je bio vrhovno božanstvo iz rimske mitologije, koji je ujedno i bog neba i svjetlosti, a Thor nordijski bog neba koji upravlja munjama i gromovima. I danas se u raznim jezicima koriste nazivi koji na to ukazuju, primjerice u nekim krajevima Engleske Jupiter’s Eye (Jupiterovo oko), u Francuskoj Joubarbe des toits (Jupiterova brada) i u Njemačkoj Donnersbart (gromova brada).  Čuvarkuća, dakle, prema starome vjerovanju štiti kuću od vatre i gromova, a zahvaljujući njoj članovi kućanstva na kojem raste uspješni su i sigurni. U nekim krajevima vjeruje se da štiti i od bolesti, pa i zlih sila i čarobnjaštva.

U britanskom ruralnom dijelu Walesa još uvijek se može pronaći na krovovima kućica. Možda djeluje neobično činjenica da čuvarkuća može rasti na krovovima, ali za ovaj kraj su specifični krovni vrtovi. S ceste se niti ne može vidjeti da se kuća nalazi ispod vrta obraslog raslinjem, a najčešće žutim narcisima. Ukoliko Velšanin ima čuvarkuću na krovu, vjeruje se da je nitko izvan kućanstva ne smije premještati ili brati, jer po narodnom vjerovanju to izaziva nesreću cijeloj obitelji. U izvorima iz 17. stoljeća spominje se uzgajanje čuvarkuće na krovovima diljem Švedske, budući da je održavala kvalitetu vezivnih materijala. Dakako, gdje drugo nego u Italiji, čuvarkuća se koristila kao zalog ljubavi.

Ako se biljka mora pomaknuti, sigurno će se presaditi na stjenovito tlo, budući da ove ne treba puno zemlje i može dugo podnijeti sušu. S druge strane, višak vode može naškoditi njezinom korijenju, pa je potrebno da se nalazi na mjestu gdje suvišna voda može oteći. Čuvarkuća se koristi za ubode, budući da ima snažna protuupalna svojstv,a i gotovo trenutačno olakšava bolove kod uboda i ugriza kukaca. Tekućina i lišće čuvarkuće koriste se stoljećima  u narodnom liječenju, zahvaljujući njezinim protuupalnim, rashlađujućim, zatvarajućim i diuretičkim svojstvima.  Lišće svježe biljke ili sama tekućina mogu se koristiti kao oblozi za opekotine, čireve, plikove i druge upale budući da jako brzo ublažava bol. Med pomiješan sa sokom pomaže u olakšavanju boli kod čireva u ustima. Sok se može koristiti kao purgativ ukoliko se uzme u velikim količinama. Neki ga koriste za odstranjivanje kurjih očiju i bradavica. Koristila se i za snižavanje temperature kod osoba s vrućicom tako da bi se sok dodao u topli napitak s medom. Za olakšavanje glavobolja kapnulo bi se malo soka čuvarkuće na čelo, a lišće bi se stavilo na vrh glave kada bi se htjelo zaustaviti krvarenje iz nosa. Kap ili dvije soka primjenjivalo se kod bolnih ušiju. Koristila se za tretiranje lišajeva i ekcema.

Moderna medicinska istraživanja pokazala su da čuvarkuća među ostalim spojevima sadrži ugljikohidrate, limunsku, mravlju i jabučnu kiselinu, slobodne aminokiseline, flavonoide, tanin i biljnu sluz. Flavonoidi koje sadržži doprinose njezinim protuupalnim svojstvima. Još jednom suvremena znanost može potvrditi ono što se u narodu zna još od antičkih vremena, a vjerojatno i stoljećima prije.