Detoksifikacija – Kombinacije namirnica

Prisjetimo se dvaju poruka iz naših prethodnih članaka: a) ravnoteža crijevnog mikrokozmosa je osnova zdravlja, b) izgled vlastitog jezika nam ukazuje na stanje u probavi kao i na učinkovitost odnosno ljekovitost različitih praksi prehrane koje su nam predložene ili preporučene.

Ovim prilogom želimo vam predstaviti jednu metodu koja se pokazala vrlo vrijednom u našoj potrazi za boljom prehranom.
Dijagram u prilogu je slobodni prijevod jednog diagrama iz knjige dr. Theodora A. Baroody “Alkalize or Die” (u prijevodu “Alkaliziraj ili umri”) napisane na engleskom jeziku.

Vjerujemo da bi mnogima bilo korisno pročitati ovu knjigu u cijelosti. Budući da nije dostupna većini čitatelja, pokušati ćemo što detaljnije ovdje prenijeti njene najvažnije poruke.

Kao što vidimo, na diagramu su namirnice podijeljene u uobičajene grupe (označene krugovima), dok poveznice dvaju grupa označavaju kvalitativnu bazičnost ili kiselost jela pripremljenih kombinacijom namirnica iz tih grupa. Odnosi kiselosti/bazičnosti prikazani dijagramom su u skladu sa podacima dobivenim iz višestrukih pokusa autora ove knjige.

Kao što naslučujete iz naslova knjige, dijeta koju on predlaže uključuje što više moguće lužnatih (i istovremeno što manje kiselih) kombinacija. Za brz oporavak od prevelike kiselosti u probavi, trebalo bi u potpunosti izbaciti slijedeće namirnice (koje nisu napisane na diagramu): složene sećere, slatkiše, alkohol, gljive, plave sireve (tj. sireve prošarane gljivicama), ocat, a preporuča se i izbjegavati kvasac u bilo kojem obliku.

Zanimljivo je da se na diagramu ne pojavljuju masti.

Njihova svojstva i utjecaj na štitnu žlijezdu su zasebna tema o kojoj namjeravamo u komentarima više napisati.

Theodor A. Baroody nas ujedno informira da, izdvojene namirnice (dakle bez ikakvog miješanja sa ostalim namirnicama iz iste ili drugih grupa) svrstane pod

• složene bjelančevine su uglavnom izrazito kisele;
• jednostavne bjelančevine su uglavnom umjereno ili blago kisele (postoje iznimke kao kiselo mlijeko i kefir za koje Baroody tvrdi da imaju blagi lužnati učinak);
• škrob su uglavnom umjereno ili blago kisele, međutim duljim žvakanjem mogu postati i blago lužnate;
• povrće su blago do izrazito lužnate, međutim ako se kratko (ili uopće ne) žvaču, tijelo ih neće moći dobro i brzo provariti, tako da postoji opasnost da se “ukisele” u probavnom traktu;
• voće su blago do izrazito lužnate, osim izrazito zrelog voća koje može biti i umjereno kiselo, isto ih je potrebno dovoljno dugo žvakati.

Napomenimo da se ovdje, kao i u našim prethodnim člancima, radi o pH vrijednostima, a ne o svojstvima okusa. Pa tako na primjer limun ima lužnati učinak iako je kiselog okusa.

Iscrpne tabele (na engleskom jeziku) namirnica razvrstanih prema njihovoj (prosječnoj) pH vrijednosti se mogu na primjer pronaći na ovoj poveznici ili ovoj.

Ali savjetujemo OPREZ – to su samo smjernice – jer između biljaka (životinja) iste vrste može postojati velika razlika u izvornim pH vrijednostima, ovisno o zdravlju tih biljaka (životinja).

Ako je pritom hrana uzgojena tzv. konvencionalnom poljoprivredom ili genetskim inženjeringom, ili je odstajala/natrula ili pak procesirana od strane prehrambene industrije kako bi joj se dodala sladila, bojila, poboljšivaći okusa ili neki drugi E spojevi, tada je pH vrijednost takve namirnice sigurno puno niža od one svježe i minimalno procesirane iz organske poljoprivrede.

Znate li da su tradicionalni recepti vegetarijanskih jela iz nekoliko različitih starih civilizacija uključivali točno određeni omjer grahorica i žitarica, i da se iz kombinacija tih namirnica upravo u takvom omjeru dobiva vrlo hranjivi “biljni protein”? Dakle osim porijekla i svježine namirnica, ponekad je bitan i njihov omjer u kombinaciji.

Diagram iz ilustracije je koristan izvor informacija i ideja za pokuse u potrazi za optimalnom dijetom, ali priprema ili odabir zdravih i ukusnih jela (dok učinak pratimo na vlastitom jeziku) je dio individualne odgovornosti za svoje zdravlje i zdravlje najbližih.

Dijagram navodi svega nekoliko primjera za svaku grupu namirnica, dok su gore navedene tablice namirnica puno opširnije. Miješanje različitog povrća (ili voća) unutar iste grupe je preporučljivo.

Međutim, miješanje različitih bjelančevina (dakle više vrsta kiselih namirnica iz iste ili različitih grupa) uglavnom nije preporučljivo. Tako, na primjer, nije preporučljivo tokom istog obroka jesti i kozji i kravlji sir, jer oni imaju različite bjelančevina. A jednako tako, nije preporučljivo miješati meso (uključujući ono od peradi) i jaja, sir i meso, ili pak jaja i sir.

Kako bi izbjegli takva miješanja, mi radimo pauzu od najmanje 5 sati između obroka koji sadrže složene ili jednostavne bjelančevine. Ta pauza je uglavnom i duža, ali tada ona uključuje obrok bez bjelančevina životinjskog porijekla.

U kemiji probave, 1 plus 1 ne daju uvijek 2. Na primjer, i povrće i voće su lužnati svaki sa sebe, ali pomiješani će imati čak umjereno kiseli učinak na organizam (iznimka za ovo pravilo su rajčica i avokado koji se ubrajaju i u voće i u povrće).

Prema nekim drugim izvorima samo je nezdravo miješati kuhano ili na drugi način prerađeno voće i povrće, dok se svježe voće i/ili svježe povrće može kombinirati. Nismo sigurne, ali test jezikom će svakom najbolje razjasniti ovu i druge dileme. U knjizi se još navodi da kombinacija kiselog mlijeka (jogurta ili kefira) s voćem (izuzev agruma) ima lužnati učinak.

Izrazito je važno paziti na redosljed i na razmake između obroka jer voće probavljamo brzo (i ono se ukiseljava brzo), dok meso i povrće probavljamo daleko sporije (i na sreću oni se ukiseljavaju sporije).

Tako na primjer jesti voće odmah (manje od barem jedan i pol do tri sata) poslije zdravog (lužnatog) jela koje se sastoji od bjelančevina i povrća, je nezdravo, jer to voće će “zaostati” u probavnom traktu (čekajući da se prethodni obrok provari) i time će se vjerojatno ukiseliti.

Preporučljivo je jesti agrume (ili piti njihov sok) zasebno i na prazan želudac (odnosno onda kad smo gladni), a zatim pričekati barem pola sata prije slijedećeg obroka. Slično pravilo vrijedi i za obroke koji sadrže druge voćke: ako ih jedmo prije glavnog (slanog) jela savjetujemo pauzu od barem pola ili tri četvrt sata.

A zašto onda postoje tradicionalni recepti koji uključuju dvije ili više vrsta različitih bjelančevina, ili pak kombiniraju škrob i bjelančevine, ili škrob i agrume ili drugo voće? Pritom mislimo na stoljetnu i tisućljetnu tradiciju pojedinih zajednica i naroda. Tvrdnja da su prastari recepti bili pogrešni nam se čini malo vjerojatnom, jer su se na dugi rok ogromne pogreške u svakodnevnoj prehrani gorko plaćale (smanjenom otpornosti na bolesti, kratkim životnim vijekom, smanjenom plodnosti i sličnim posljedicama).

Tvrdnja da su prastari recepti korumpirani u modernim vremenima pokazuje i prisustvo šećera u mnogima od njih (jer je masovna proizvodnja i konzumacija šećera počela tek u 18. stoljeću), kao i slijedeći manje poznati primjer: ljudi iz regije Gorgonzola (a vjerojatno i iz drugih regija gdje se plavi sirevi tradicionalno proizvode) znaju da se takav sir ne smije jesti više od jedanput tjedno, a vjerojatno znaju i u kojem omjeru u odnosu na težinu sladokusca. Mi se ne čudimo tom drevnom pravilu, jer određena količina hrane načete mikrogljivicama vidljivima prostim okom sigurno će u probavnom traktu napraviti daleko veću kiselost nego ista količina hrane bez takve mikrogljivične kolonije. Očito je da su u davnim vremenima ljudi koji su jeli puno Gorgonzole bili lošeg zdravlja. A kakvo im je zdravlje danas? A zašto to upozorenje nije poznato široj javnosti?

Postoji još jedan razlog postojanja tradicionalnih recepata umjerene ili čak izrazite kiselosti: klimatski uvijeti ili barem prosječna dnevna temperatura i vlaga sredine u kojoj određena osoba živi utječu na njezin metabolizam. Na nižim temperaturama naš metabolizam zahtjeva prehranu veće kiselosti (a na višim temperaturama prehranu manje kiselosti ili čak bazičnu prehranu) kako bi optimalno funkcionirao, uz istu tjelesnu aktivnost.

Ovo bi mogao biti pravi razlog za velike razlike između mediternaske i skandinavske kuhinje, kao i razlike u domaćoj zimskoj i ljetnoj kuhinji.

U ovom kontekstu postavljamo pitanje: da li se prosječna temperatura sredine u kojoj većina ljudi u razvijenom svijetu svakodnevno boravi znatno povećala u odnosu na onu od prije 100 ili 200 ili 500 godina?

Za kraj predlažemo da što više obroka započnete svježom sirovom hranom (to potiče na bolje i dulje žvakanje) kao što su salata ili nekuhana mrkva ili cikla. Podsjećamo vas da ne jedete pod stresom (jer stres uništava crijevnu floru i faunu, dok probava pod stresom zastaje) te da nikad ne jedete odsutni duhom. Jedite onda kad ste opušteni, razmislite o svom obroku, primjetite njegove sastojke i okuse, uživajte i budite zahvalni. Dobar vam tek!