Dijagnoza: Smrt

Osećate se zarobljenim u vlastitom tijelu. Ne možete izgovoriti ni riječ, ne možete se pomeriti niti otvoriti oči. Ne razumijete šta vam se događa i sve vam se čini neizmjerno pogrešno. Prijeteće. Što više vremena provedete u ovom stanju, to više počinjete shvatati: ovdje se radi o vašem životu

Da se medicinska zajednica pretvorila u lovce na glave čiji prioritet nije vaše zdravlja već njihova zarada je većini postalo jasno najkasnije tokom COVID-19 fijaska kada je ceo taj zarđali lanac bio podmazan visokim nagradama za primjenu protokola koji je najčešće rezultirao pacijentovom smrću. Za postizanje tog ishoda je u SAD isplaćena premija koja premašuje $100.000 po pacijentu, gde je državni bonus pokrivao:

• Proviziju za bolnicu za PCR test koji je bio obavezan za sve osobe pri prijemu
• Dodatni bonus za svaku pozitivnu COVID-19 dijagnozu
• Još jedan bonus za prijem pacijenta za liječnje od COVIDA-19
• 20% nagrada na celokupni račun ako se koristi Remdesivir umesto generičkih lijekova kao Ivermektin
• Veliki bonus ako se pacijent intubira i stavi na respirator
• Dodatni novac za bolnicu ako se uzrok smrti utvrdi kao COVID-19, čak i ako pacijent nije neposredno preminuo od virusa
• Mrtvozornici su takođje dodatno plaćeni za svaku COVID-19 dijagnozu

“Ljudi nisu umirali od Covid-19,” kategoričan je dr. Bryan Ardis “umirali su od Remdesivira. Februara 2020. Reuters piše da New England Journal of Medicine je utvrdio da je jedan koronavirus pacijent iz SAD pokazao poboljšanje nakon uzimanja Remdesivira koji se koristi za liječenje zaraznih bolesti poput Ebole. To je laž. Remdesivir je ubio 54% osoba koji su primili taj lijek. Remdesivir uzrokuje otkaz rada bubrega, što dovodi do plućne edeme. To se službeno označi kao sekundarna upala pluća od Covid-a. Ne, nije, već svima unište bubrege Remdesivirom, što uzrokuje da im se pluća napune tekućinom i uguši ih.”

“Koriste Remdesivir na isti način kako su koristili gasne komore da bi uništili ljude u Njemačkoj. Tako to rade, koristeći lijek u bolnicama” – Dr. Bryan Ardis

Ono što je javnosti manje poznato je da bolnice već decenijama kasape žive pacijente radi trgovine njihovih organa.

Pacijent na respiratoru, ili potencijalni kandidat za donaciju organa

Često se čuje mantra da donacija organa spašava živote te da nesreću jedne osobe čini podnošljivijom. Ko može imati nešto protiv toga da nekome pokloni život nakon sopstvene smrti? Zar nije krajnje egoistično odbiti donirati svoje organe nakon smrti? Donacija organa nam se prodaje kao nešto pozitivno, kao i priče o visoko moralnom svijetu medicine.

Samo, postoji jedan veliki problem koji se prećutkuje: prilikom tog zahvata, donori organa nisu biološki mrtvi. To nisu leševi koji su secirani radi vađenja srca, bubrega, jetre, pluća ili očiju, već živi ljudi koji su – uz potpis dva liječnika – proglašeni mrtvima. Jer: transplantacija organa je samo uspiješna ako je zagarantovana opskrba krvlju davaoca organa.

Ukratko rečeno, kako bi se utvrdila smrt osobe koja je podobna za donaciju organa, potrebno je samo potpis dva “kvalifikovana” liječnika. Najkasnije kada postanete svjesni ove činjenice, trebao bi se oglasiti alarm, pošto su stanja “život” i “smrt” toliko različiti da za to nisu potrebni nikakvi stručnjaci.

Šta se zapravo događa prilikom vađenja organa, ili kako se na engleskom živopisnije opisuje kao “organ harvesting – žetve organa”? Da li je taj zahvat toliko okrutan da se javnost zbog njega mora manipulirati? Na zvaničnom sajtu Austrijske vlade stoji da “Većina organa koja su stavljena na raspolaganje za donaciju potiču od osoba koje se nisu protivile doniranju organa i kod kojih je došlo do takozvane moždane smrti“.

To znači da nije nastupila smrt osobe, već samo njene “moždana smrt.” Postavlja se onda logično pitanje, zbog čega govorimo o smrti mozga i kako je uopšte došlo do tog koncepta? Prije odgovora na to pitanje treba znati da u Austriji, kao što je slučaj u Hrvatskoj i Srbijii, se svaka preminula osoba smatra potencijalnim donorom – ako za života nije uložila pismeni prigovor.

Izum zvan “moždana smrt”

3. decembra 1967. godine Dr. Christiaan Barnard je izvršio prvu transplantaciju scra u svijetu kada je srčanom bolesniku ugradio srce jedne unesrećene osobe sa teškim oštećenjem mozga. Danas se ta transplantacija južnoafričkog hirurga slavi kao herojstvo, ali je već tada postojala zabrinutost oko tog zahvata jer je bilo jasno da vađenje srca ubija donora. Iz tog razloga je bilo potrebno legalno opravdanje za tu vrstu transplantacije jer bi inače hirurzi mogli biti optuženi za ubistvo.

Pošto masivno oštećenje mozga ne predstavlja biološku smrt, Medicinski odbor Harvarda je avgusta 1968 doneo odluku da se pacijenti koji se nalaze u “nepovratnoj” komi ubuduće smatraju kao “moždano mrtvi”, uz obrazoženje da to stanje predstavlja “opterećenje za pacijente, njihovu obitelj i bolnice”, kao i zbog zabrinutost da “stari kriterijumi za definiciju smrti bi mogli dovesti do kontroverze u nabavci organa za transplantaciju.”

Radi se o osobama koji su bez svijesti ali su inače zdravi – i čiji organi ne bi trebali ostati neiskorišćeni. Tvrdi se da je to sigurna dijagnoza a osoba koja se proglasi kao moždano mrtvom za bolnicu postaje samoposluga organa sa kojim će spasiti druge živote, razume se. I, kao što je to slučaj sa skepticima Covid vakcina, kritičari vađenja organa su prikazani kao neupućeni laici koji žele da donacije organa dovedu na loš glas i time spriječiti spašavanje života. Nikoga ne interesuje to da od početka “kampanje cijepljenja“ sve više mladih oboljeva od miokarditisa (oštećenja srca) izazvano injekcijom Comirnaty, čime postaju kandidati za transplantaciju.

Isto tako je malo poznato da primaoc organa nikako ne može ozdraviti i da će do kraja – često skraćenog – života morati uzimati koktel tableta punog štetnih efekata pošto mu tijelo pokušava odbaciti to strano tkivo.

Činjenica je da “moždana smrt = smrt” nije nikada naučno dokazano. Brazilski neurolog Dr. Cicero Coimbra argumentuje da se radi o smanjenom dotoku krvi u mozak na 20 – 50% od normalnog i da mozak “utihne“ ali nije mrtav ili nepovratno oštećen, i da se uz ispravnu terapiju može ponovo stimulirati dotok krvi, što mu je uspijelo kod jedne petnaestogodišnje pacijentkinje.

Japansko vijeće za bioetiku je došao do sličnog zakjučka:

“Zašto se osobe koje samostalno održavaju puls i tjelesnu temperaturu i koje su u stanju da se porode mogu označiti kao mrtve? Zašto im se primenjuju anastezije i mišićni relaksanti tokom uklanjanja organa? Zašto postoje  moždnao mrtve osobe koje su uspjele preživjeti i do 21 godina?”

U deklaraciji savjetodavnog odbora Medicinske komore Njemačke iz maja 2001. godine stoji da je anestezija tokom uklanjanja organa “opravdana isključivo za održavanje funkcionalnosti organa koji se uklanjaju”, a u smjernicama njemačke Fondacije za donaciju organa u poglavlju “optimizacija hirurške intervencije“ opisuju kako srce u toku evisceracije “moždano mrtve” osobe počne ubrzano da kuca, krvni pritisak da raste i dolazi do tjelesnih konvulzija, što se tumači kao poslednji očajnički otpor hirurškoj intervenciji te se preporučuju paralizirajući relaksanti mišića kao pankuronijum ili opijati kao fentanil – da se hirurg ne bi uznemirio tokom zahvata. Pankuronijum se u SAD koristi za paralizu funkcija tijela kod izvršenja smrtne kazne otrovnom injekcijom, a fentanil je sintetička droga koji je 80 puta jača od morfijuma.

Kakve veze ti lijekovi imaju sa “održavanjem funkcionalnosti organa koji se uklanjaju” je jasno samo tim”stručnjacima”.

Dijagnoza “moždana smrt” se razlikuje od jedne zemlje do druge, tako da se u Engleskoj već kod oštećenja moždanog debla može pretpostaviti moždana smrt. Ali, šta u stvari nauka zna o mozgu?

Dobitnik Nobelove nagrade za medicinu i biohemičar Dr. Thomas Südhof smatra da “vjerovatno znamo samo pet posto onoga što se dešava u mozgu – možda je to samo jedan posto. Ovdje se ponekad u javnosti stvara pogrešna slika.”

I zaista je u javnosti je stvorena pogrešna slika, ako na Google pretraživaču tražimo slučaje gdje su takozvano moždano mrtvi pacijenti opet došli ka svijesti, kategoričan odgovor glasi “ne” a kritične pozicije vezane za dijagnozu moždane smrti su rijetke.

Dozvoliti da živi ili osuditi na smrt

Donacija organa je posebno problematična kod mladih pacijenata koji su hospitalizirani nakon teške nesreće i kada, nakon samo par sati od prijema u bolnicu, roditelji budu suočeni sa pitanjem vađenja organa. Pacijent se smatra potencijalnim donatorom organa i prestaje biti liječen u njegovom interesu, što može izazvati nepovratno oštećenje mozga. Jer, nakon što je pacijent proglašen potencijalnim donatorom organa, mora proći niz ekstremnih testova među kojima je test apneje kada se pacijent skida sa respiratora na desetak minuta kako bi se provjerilo da li je samostalno disanje još uvijek nemoguće. Ako pacijent ne diše, on se počne gušiti a mozak se više ne opskrbljuje kiseonikom, i najkasnije tada pacijent dobija ozbiljno oštećenje mozga.

Uz pomoć pretraživača kao što je Mojeek mogu se naći knjige kao što je “Zamka zvana moždana smrt” Richard Fuchsa, ili “Bijeg iz komatoznog sna” Nizozemca Jan Kerkhoffs koji je 18. avgusta 1992. godine proglašen za moždano mrtvog kada je pao u komu pri operaciji tumora na mozgu. Bolnica mu je od supruge tražila odobrenje za vađenje organa, što je ona kategorično odbila, da bi se 22. avgusta Kerhoffs probudio iz kome. U knjizi je Kerkhoffs opisao njegovu agoniju dok je bespomoćno slušao doktore koji su nastojali da ga živog rasparčaju nakon što su ga de facto proglasili mrtvim.

Amerikanac Trenton McKinley je još jedna mlada osoba koja je uspela da se otrgne lešinarskim kandžama lijekara i izbeći sigurnu smrt pošto je kao trinaestogodišnjak poslije nesreće bio u komi dva mjeseca iz koje se uspeo probuditi samo dan pre planirane “žetve” njegovih organa; roditelji  su pristali da postane donator pošto ih je bolnica ubedila da će im sin biti obična biljka do kraja života.

Trenton McKinley tokom i nakon “moždane smrti” iz koje se nije trebao nikada probuditi

Da se njegova majka nije borila kao lavica za njega dvadesetdvogodišnji Thomas Linder bi ostavio svoj život na operacionom stolu. On je posle teške saobraćajne nesreće primljen na odeljenje za intenzivnu negu Univerzitetske bolnice Marburg sa povredama opasne po život. Njegova majka je opisala kako je kliničko osoblje pokušalo sprečiti da pridje sinu uz opasku “da je bolje da joj ostane u pamćenju kakav je bio.” Iritirana, uspela je doći do sina ali je odmah bila izložena pritisku da dozvoli donaciju sinovih organa. Suprotno željama klinike  ona je neumorno radila sa sinom na njegovom oporavku. Stalno mu je pričala, vježbala mu je noge i podsticala ga je da samostalno diše. Ali, čim bi se na kratko udaljila od njegovog kreveta doktori bi od njenog muža tražili saglasnost za uklanjanje organa – uprkos žestokog otpora majke, očevo “da” bi bilo dovoljno.

Thomas se probudio nakon nedelju dana i ispričao kako je kao kroz maglu čuo i osećao sve šta se oko njega dešavalo dok je ležao imobilisan.

Petnaestogodišnji Christian Greinert nije imao tu sreću i njegova majka Renate je u intervjuu “Tamna strana donacije organa“ opisala šok koji je imala pri zadnjem pogledu na sina:

“Lijekari su mu uklonili srce, jetru, bubrege i oči, čak su mu izvadili karličnu kost da bi je proslijedili na aukciju. Rasparčan je na dijelove kao guska, a zatim je poslat širom Evrope. Postao je reciklažni materijal.“

Ubice u bijelom

Dr. Robert Mendelsohn, autor knjige “Ispovijesti medicinskog heretika” iz 1979. godine piše:

Vjerujem da će moja generacija ljekara biti zapamćena po milionima sakaćenja koja se svake godine vrše u operacionim salama. Konzervativne procjene kažu da je oko 2,4 miliona nepotrebnih operacija izvedeno svake godine.

Mislim da je negde oko 90% operacija gubitak vremena, energije, novca i života. Pohlepnost igra ulogu u izazivanju nepotrebnih operacija … nema sumnje da ako eliminišete sve nepotrebne operacije, većina hirurga bi propala.

Dr. Robert Mendelsohn: “Doktore treba tretirati sa približno istim stepenom poverenja kao i prodavce polovnih automobila”

U Izraelu je 2000. godine publikovan članak pod nazivom “Štrajk ljekara u Izraelu može biti dobar za zdravlje”:

Čini se da je industrijska akcija ljekara u Izraelu dobra za zdravlje njihovih pacijenata. Stopa smrtnosti znatno je opala u većem dijelu zemlje otkako su ljekari u javnim bolnicama prije tri mjeseca sproveli program sankcija, prema istraživanju grobnih društava.

“Broj sahrana koje obavljamo je drastično opao”, rekao je Hananya Shahor, direktor Jerusalimskog pogrebnog društva Kehilat Yerushalayim. “Ovog mjeseca bilo je samo 93 sahrana u poređenju sa 153 u maju 1999., 133 u istom mjesecu 1998. i 139 u maju 1997.” Društvo upravlja sa 55% svih smrtnih slučajeva u gradskom području Jerusalima. “Ne mogu objasniti zašto”, izjavio je gospodin Shahor.

Takođe je 2000. godine  Američko medicinsko udruženje izdalo pregled stanja zdravstvenog sistema pod nazivom “Da li je američko zdravlje zaista najbolje na svijetu?” koji je sastavila Dr. Barbare Starfield , stručnjak za javno zdravlje pri univerzitetu Johns Hopkins, u kojem je izračunala da Američki medicinski sistem godišnje ubije 225.000 Amerikanaca, od kojih 106.000 od lijekova odobrenih od strane FDA i 119.000 zbog propusta i pogrešnih tretmana u bolnicama.

Prema podacima portala Statista u Sjedinjenim Državama lista čekanja za organe za transplantaciju broji 120.000 osoba od kojih većina čeka godinama da bi došli na red. Ali za one koji su nešto imućniji i žele preskočiti taj red postoji dobro razrađena globalna mreža za snabdevanje organa.

Tarifa za transplantaciju organa u Sjedinjenim Državama

Glavni izvori za tu podzemnu mrežu su siromašne zemlje i zaraćene regije. Bivši javni tužilac UN za ratne zločine Carla del Ponte je 2008. godine napisala knjigu “Lov: Ratni Kriminalci i Ja“ u kojoj je opisala šverc organa sa Kosova čiji su organizatori Dr. Yusuf Sonmez iz Turske i Izraelac Dr. Moshe Harel, uz logističku pomoć Dr. Bernard Kouchnera, osnivača Médecins Sans Frontières (Doktori bez granica) dok je bio šef misije UN u Prištini u periodu od 1999 do 2001.

Sada je najveći dobavljač organa Ukrajina, ujedno i najkorumpiranija Evropska zemlja, koja je postala ‘rudnik zlata’ za to crno tržište od kada je Kijev pokrenuo ratna dejstva u Donbasu 2014.

Međunarodna mreža za transplantaciju zarađuje preko $2 milijarde mesečno u Ukrajini

David Rockefeller je 1936. diplomirao na Harvardu gde je izmišljen pojam “moždana smrt”; prvo presađeno srce je primio 1976. a preminuo je u 102. godini života posle šest srčanih transplantacija. Njegov djed, John. D. Rockefeller, važi za osnivača moderne alopatske medicine koji je svjesno istisnuo prirodne metode liječenja

Doktori koji primenjuju protokole koji ubijaju pacijente, kao i oni koji vade organe iz živih osoba, se moraju okarakterisati onako kako to i zaslužuju: kao masovne ubice.

Autori: Dragan Filipović, Tamara Kögl