Dječji artritis – nastanak i liječenje

Priča koju donosimo u tekstu u cijelosti je istinita. Imena aktera priče nisu bitna, a sama priča umjesto zaključaka ima namjeru postavljati pitanja prije svega u svakome od nas. Svede li se, ne samo ova priča, već i milijuni takvih priča pod isti nazivnik čitatelju će biti teško izbjeći pitanje: „Krije li se iza brige o djeci današnje farmacije i medicine zapravo to da su im djeca najbolje mušterije?“

Najprije je dobro podsjetiti na kontekst razvoja današnje farmacije i današnje alopatske medicine. Godine 1904., Američka medicinska asocijacija stvara Savjet za medicinsku edukaciju koji je kao i današnje liječničke komore osnovan isključivo s namjerom uspostavljanja potpune kontrole liječenja, liječnika, i pacijenata. Zadaća je Savjeta izraditi nacrt kojim bi se američki medicinski obrazovni sustav restrukturirao i unificirao. Da će posljedice tog nacrta biti razarajuće za čovječanstvo vidi se već 1908. kada Savjet traži način kako da eliminira sve prakse i sve načine liječenja koji nisu usklađeni s tadašnjim „novonormalnim“ standardom kojeg je dakako propisao sam Savjet. Ukratko, sve metode liječenja kojima je čovječanstvo preživjelo tisućljećima trebalo je ukinuti, te uvesti fakultet alopatske medicine i laboratorijsku farmaciju kao jedine koje odgovaraju kriterijima Savjeta. Za taj je posao zadužen pedagog Abraham Flexner koji pod okriljem Carnegie fondacije godine 1910. objavljuje Flexnerovo izvješće. Iza svega stoje milijuni Rockfellerova novca, koji je već tada duboko u poslu s naftom od koje razvija biznis izrade laboratorijskih lijekova. Rockfeller ne voli konkurenciju i trebalo je pronaći način kako da eliminira sve i ostane sam. Rezultat se Flexnerova izvješća dakako znao već prije nego što je ono objavljeno. Jedini koji zadovoljavaju kriterije Savjeta i koji stječu pravo liječenja ljudi su „novonormalni“ diplomanti fakulteta alopatske medicine. Ključ u bravu stavili su svi oni koji su liječili ljude homeopatijom, naturopatijom, osteopatijom, biljnim terapijama, ukratko svime što nema Rockfellerov pečat. Sustav potpune kontrole tako je uspostavljen najprije u Americi da bi se postupno razvio kroz cijeli svijet. Sve na čemu je čovječanstvo preživjelo od pamtivijeka Flexnerovim je izvješćem postalo kazneno djelo nadriliječništva.

Vremenom su stvari eskalirale jer pohlepi kraja nema, tako vremenom nije više bio cilj da je današnja medicina i farmacija jedina koja može liječiti pacijenta.  Granice su se pomaknule pa je nakon prvog cilja što je bio monopol u liječenju, postavljen drugi cilj: taj da se akutnog pacijenta pretvori u kroničnog, potom treći da se zdravog čovjeka pretvori u akutno bolesnog, da bi se u konačnici prionulo i konačnom cilju, onom da se zdravog čovjeka pretvori u kronično bolesnog. Danas smo svi „kronično bolesni“ administrativnim odlukama, međutim događa li se istovremeno i to da se zdrave ljude pretvara u kronične bolesnike?

Prije nego ponudimo perspektivu odgovora na pitanje iz prethodnog pasusa važno je uočiti sinkronicitet događanja unutar službe liječnika obiteljske medicine kao i medicine i liječništva općenito. Došavši jednom kod svoje liječnice po potvrdu da mi nije ništa jer takva je potvrda u Hrvatskoj često potrebna primijetio sam da cijela čekaonica izgleda kao reklamni pano farmaceutske kompanije. Na svakom je zidu, a radi se o državnoj instituciji javnog zdravstva, stajala reklama za neku tabletu, kapsulu, ili neki sličan proizvod. Čekajući u redu taman da će me prozvati kadli na vrata ordinacije pokuca dotjerana, elegantna djevojka ranih 30-ih godina, te uđe u liječničku ordinaciju bez čekanja. Koji trenutak kasnije dok mi je ispisivala potvrdu da mi nije ništa liječnica mi se ispričala što sam nešto dulje čekao jer „ovo joj je bila iz farmacije agentica, i to su imale dogovoreno“.

Iz konteksta u tekst, iz pitanja u odgovor, iz teorije u praksu, a praksa kaže ovako: u dobi od 14 mjeseci, malena je djevojčica prema rasporedu cijepljenja važećem u Hrvatskoj primila prvu dozu cjepiva Priorix, MMR (u Hrvatskoj: MPR) cjepiva koje se daje kako bi se „prevenirali“ mumps, ospice i rubeola. Spomenimo kako je istek trajanja cjepiva bio u istom mjesecu u kojem je djevojčica cijepljena. Djevojčica je u trenutku primanja cjepiva bila posve zdrava, hodala je pridržavajući se za ruku, ali bez oslanjana na roditelje, da bi petnaestak dana poslije samostalno prohodala. Dva mjeseca poslije vakcinacije djevojčica nakon buđenja najprije odbija sama hodati i ne želi više stajati dok je se presvlači. Djevojčica se ne žali na bolove, međutim za tjedan-dva vrijeme odbijanja hodanja nakon buđenja produljuje se na sat vremena. Roditelji pravilno uočavaju da fenomen ne treba pripisati jutarnjem maženju te početkom prosinca odlaze k pedijatru koji djevojčicu šalje reumatologu. Reumatolog djevojčicu zadržava u bolnici, radi se pretraga krvne slike, međutim izostaje pretraga stolice i urina, izostaje i titar na streptokok, a kao terapiju dijete dobiva sredstvo protiv bolova i kortikosteroide intravenozno. Nakon tjedan dana djevojčica izlazi iz bolnice s dijagnozom reaktivne artropatije te kao terapiju dobija protuupalni lijek Movalis i kortikosteroidni lijek Decortin.

Mjesec dana kasnije djevojčica se zaprima u bolnicu radi pogoršanja, radi se punkcija oba koljena, te se djevojčici pod sumnjom na razvoj juvenilnog idiopatskog artritisa uvodi lijek Metotrexat u obliku injekcije jednom tjedno. Dijete potom dobija vodene kozice i preskače terapiju Metotrexatom tri tjedna. Kako bi mu se valjano registrirao učinak Metotrexat je lijek koji se prema uputi treba davati kontinuirano šest mjeseci jednom tjedno. Tri mjeseca nakon uvođenja Metotrexata od 5mg, lijek se mijenja lijekom iste djelatne tvari Ebetrexatom od 7.5mg uz obrazloženje da će to pojednostavniti implementaciju. Majka primjećuje da količina lijeka nije primjerena težini djeteta, a osobita sumnja joj se javlja kada se suprotno uputi o kontinuiranom uzimanju lijeka Metotrexat/Ebetrexat kroz šest mjeseci, djetetu nakon samo četiri mjeseca i nakon trotjedne pauze u uzimanju lijeka zbog vodenih kozica djevojčici mijenja terapija i liječenje Metotrexatom/Ebetrexatom se dopunjuje biološkim lijekom Enbrel uz obrazloženje reumatologa da se kod djevojčice radi o „rezistenciji na lijekove Metotrexat i Decortin“.

Zašto se sve radi ubrzano, zašto je djevojčica gurnuta u cijeli proces liječenja „pod sumnjom na bolest juvenilnog idiopatskog artritisa“, zašto je djevojčici dopunjena terapija prije no što je to propisano uputom o lijeku, zašto djevojčica dobiva lijek u opsegu i količini većem od njene težine, te zašto je djevojčica naglo i prije svakog vremena usmjerena na biološku terapiju? Odgovore na ta pitanja možda se može pronaći u uvodnom dijelu teksta, onom koji prethodi opisu nastanka i razvoja bolesti djevojčice.

Ubrzo, a sve skupa unutar nešto više od godinu dana od primitka cjepiva Priorix i kasnije terapije lijekovima djevojčici zbog velike količine medikamenata dolazi do pogoršanja jetrenih proba, do infekcije vlasišta, pada apetita, kroničnog umora, čestih mučnina i proljeva, nadutosti, a dogodilo se i to da je djevojčica odlakavila po leđima i čelu. Sve te nuspojave reumatolog ignorira i navodi kao „očekivane“. Za to vrijeme roditelji privatno rade testove stolice i urina, testove intolerancije na hranu i djevojčici osiguravaju poseban režim prehrane. Srećom, reumatolog odlazi i na njegovo radno mjesto dolazi novo lice koje zauzima stav „ili će se nastaviti sa cijelom terapijom ili s ničim“.

Istovremeno majka sa starijim djetetom odlazi u drugu zdravstvenu na kontrolu astme koju je to dijete dobilo nakon druge doze MMR cjepiva, istog onog cjepiva nakon čije je prve doze djevojčica dobila otekline u zglobovima i nakon kojeg joj je dijagnosticiran juvenilni idiopatski artritis. U čekaonici te zdravstvene ustanove majka spontano čuje drugo liječničko mišljenje o liječenju artritisa akupunkturom za koje procijeni da bi moglo pomoći njenoj djevojčici. To joj se mišljenje doima razumnije, prirodnije i kvalitetnije.

U skladu sa samostalno provedenim testovima stolice, urina, i testa intolerancije na hranu, te dobivenim rezultatima, roditelji djetetu prilagođavaju prehranu: izbacuju šećer, umjetna sladila i industrijski prerađenu hranu, djetetu daju puno voća i povrća, djevojčici daju hranu bez glutena budući je ustanovljena propusnost crijeva, od mesa djetetu daju samo piletinu i zečetinu iz provjerljivih domaćih izvora, probiotike, prebiotike, riblja ulja, čajeve od travara, homeopatske pripravke, i obloge za koljena. Povrh toga majka prije svega  prepoznaje važnost duhovne komponente i počinje svakodnevno moliti, te kao milost Božju prepoznaje i slučajan susret s liječnicom koja artritis liječi akupunkturom. Djetešce odlazi na 10 tretmana laserske akupunkture, i svega 19 dana nakon početka tretmana akupunkturom i uz primjenu ostalih načina pomoći: zdrave prehrane, dodataka prehrani, i molitve, djetetu se znatno smanjuje bol, dolazi do bolje pokretljivosti zglobova, i općenite bolje fizičke aktivnosti.

Roditelji vidjevši znatan napredak djeteta i znajući da je cijeli prethodni proces liječenja unutar alopatske medicine najprije izazvao požar, a zatim iz požara odveo u poplavu pripremaju se na susret sa liječnicom koji unutar zdravstvenog sustava vodi dijete. Dakako, na tom susretu ponovno saznaju da je „protokol takav i takav i da se on treba poštivati“, te se za dijete preporuča punkcija zglobova, i cijela paleta već do tada beskorisnih, a štetnih lijekova. Majka odbija protokol liječenja, točnije odbija biološki lijek Enbrel i injekcije Metotrexata, i od liječnice traži plan i program liječenja djevojčice bez navedenog na što liječnica pristaje, izbacuje Metotrexat i Enbrel koji su naglo i ubrzano uvedeni na samom početku liječenja nakon cijepljenja djevojčice i pojave prvih simptoma, te svega mjesec dana kasnije zglobovi djevojčice više nemaju upalnih aktivnosti i nemaju izljeva! Roditelji liječnici ukazuju na to da bi bilo dobro djetetu omogućiti i vježbanje zglobova što je prvi liječnik, onaj koji je „trčao u terapije medikamentima“ odbio, liječnica na to pristaje, roditelji svakodnevno vode dijete na vježbe, razgibavaju zglobove, desetak ga dana odvode i na elektroterapije, te se zdravlje djeteta u cijelosti stabilizira i dijete ozdravljuje. Još jednom, na umu valja imati i promjenu hrane prilagođenu potrebama i stanju djeteta o čemu se također unutar sustava nije vodilo računa i do čega su roditelji samoinicijativno došli.

Činjenica je da se unutar sustava brzalo dijagnozama i agresivnim medikamentima, činjenica je da se umjesto o zdravlju djeteta brinulo o „protokolu“, činjenica je da se roditelje potiče i educira na to da sami daju injekcije svojoj djeci, činjenica je da se od sustava odobreni lijekovi nisu podizali u apotekama već u ustanovi u kojoj se dijete liječi, činjenica je da je sustav odbio zaprimiti prijavu na moguću povezanost cjepiva i razvoja bolesti, činjenica je da je sustav reklamni pano lijekova koji su implementirani u liječenje, činjenica je da se dijete unutar sustava svakodnevno sve više razbolijevalo.

Majka djevojčice čvrsto je uvjerena da je dijete ozdravilo uz Božju pomoć. Nakon što je počela redovno moliti majka spoznaje da dobiva smjernice što i kako činiti, te da se obitelji na putu ozdravljenja djevojčice pojavljuju ljudi koji su u znanju i u mogućnosti da djevojčici pomognu. Uvjerena je da bi se bez predanja višem vodstvu i bez oslanjanja na intuiciju njena djevojčica i dalje vrtjela u začaranom krugu beskorisnih i štetnih lijekova čija bi se lista samo produljivala. Ključnom spoznajom majka drži onu da je umjesto suhih protokola odlučila nasloniti uho na ono što joj iz dubine svoga bića govori njeno dijete.

Redakcija: U članku je spomenuto samo osobno iskustvo. Članak ne promovira nikakvo liječenje, već želi potaknuti na razmišljanje i razgovore pojedinaca, stručnjaka i liječnika, što bi u konačnici dalo najbolje rezultate za bolesne osobe.