Dopisnik CNN-a napušta Šangaj nakon 50 dana pakla

Nakon 50 dana pakla, života u tiraniji i potpuno besmislenog lockdowna u Šangaju, grad je napustio i CNN-ov rezidentni reporter koji se tamo nalazi neprekidno od 2019. Ovo je njegovo iskustvo.

Šangaj (CNN) – Preko zujanja mlaznih motora mogao sam čuti kako stjuardesa tješi suputnika koji je sjedio nekoliko redova iza mene. “Izašao si i sada si na sigurnom”, rekla je toplo. Naš zrakoplov je upravo poletio iz Šangaja, grada blistavih nebodera, u kojem živi 25 milijuna ljudi koje polako iscrpljuje neumoljivi kineski režim bez Covida.

Kad se približila mom redu, stjuardesa mi se obratila istim zabrinutim tonom. “Izašao si s ovim malim prijateljem, vidim”, rekla je, pogledavši mog psa, Chairmana, koji je spavao u svojoj torbici ispod sjedala ispred mene. “Kako ti je to uspjelo? I kako se osjećaš?” pitala je.

Zateklo me nespremnog. Kao novinar, ja sam obično taj koji postavlja takva pitanja. Ali na ovom letu bio sam od rijetkih koji su uspjeli upravljati složenim procesom osiguravanja jednosmjerne karte za izlazak iz ugnjetavajuće blokade Covida u Šangaju.

Upravo sada, stranci koji žele pobjeći iz Šangaja obično trebaju konzularnu pomoć, odobrenje čelnika zajednice za dodatne nevladine Covid testove, registriranog vozača koji će ih odvesti do zračne luke i kartu za rijedak let (a to je još teže pronaći s kućnim ljubimcem).

Ali najvažnije od svega, ljudi koji odlaze moraju obećati svojim vođama zajednice da se više neće vratiti nakon što prođu kroz vrata.

Puste ceste vode do prazne zračne luke

Nakon 50 dana zaključavanja, osjećao sam kako moji susjedi vire u mene iz svojih domova dok sam izlazio iz stana. Vjerojatno su pretpostavili da sam ili bio odvezen autobusom u državni karantenski centar poput ljudi koji su bili pozitivni, ili sam pronašao brzi put za bijeg poput drugih stranaca koji pokušavaju izaći.

Zapravo, moje je putovanje bilo planirano nekoliko mjeseci, mnogo prije početka izluđujuće izolacije. Nakon što sam izvještavao o početnoj epidemiji u Wuhanu u siječnju 2020., ostao sam u Kini jer se ona zatvorila od ostatka svijeta. Ali nakon više od dvije i pol godine daleko od moje blisko povezane kubansko-američke obitelji, morao sam se vratiti.

Putovanje od četvrti Xuhui u središnjem Šangaju do međunarodne zračne luke Pudong istočno od centra grada nije bilo nimalo kakvog sam se sjećao. Gotovo pusti pločnici obrubljeni su trakama, a većina trgovina i restorana bila je zatvorena, sa spuštenim kapcima, a vrata osigurana lancima i bravama.

Nekoliko ljudi na ulicama uglavnom je bilo odjeveno u zaštitna odijela, uključujući i policiju. Kontrolne točke nizale su se na ruti do zračne luke, a kada je moj vozač zaustavljen, službenici su proveli nekoliko minuta pregledavajući naše dokumente: e-poruke s potvrdom leta, negativne Covid testove, čak i pismo iz američke ambasade.

Kad smo se zaustavili ispred terminala, shvatio sam da nema drugih automobila ni putnika na vidiku – i na kratko sam se uplašio da je moj let otkazan. Ceste su bile slobodne ispred uobičajeno prometne međunarodne zračne luke u Šangaju jer je grad i dalje zatvoren.

Drugačija zemlja

Kina koju napuštam nema mnogo sličnosti s onom koja me dočekala prije gotovo tri godine — ali me podsjeća na prvu veliku priču o kojoj sam ovdje govorio.

Mjesecima nakon dolaska, moj tim je poslan u Wuhan u središnjoj Kini nakon što se počela širiti vijest o misterioznoj bolesti. Bilo je to 21. siječnja 2020. i za nekoliko dana grad je ušao u neviđeno zatvaranje u cijelom gradu – prvo od mnogih u svijetu.

Mi smo, zajedno s mnogima drugima, pokušavali izaći, ali shvativši da bismo mogli biti izloženi, odlučili smo se samoizolirati u hotelu na 14 dana, prije nego što je karantena postala obvezna.

U tim ranim danima otvorio se kratki prozor nefiltrirane istine prije nego što su ga kineski cenzori zatvorili. Tijekom tog vremena razgovarali smo s rođacima žrtava, koji su riskirali svoju slobodu kako bi izrazili svoj bijes prema državnim dužnosnicima za koje kažu da su pogrešno postupali i prikrili početnu epidemiju.

Zaključavanje u Kini pretvorilo je milijune u zatvorenike

Kineski dužnosnici tvrde da su od početka bili transparentni. A upravo je ovog mjeseca predsjednik Xi Jinping ponovno potvrdio i pohvalio napore svoje zemlje u borbi protiv Covida, obećavajući da će se boriti sa svim sumnjama i kritičarima sve kontroverznije politike.

Kina je bila jedna od prvih zemalja koja je zatvorila svoje granice, izgradila terenske bolnice, uvela masovno testiranje milijuna ljudi i stvorila sofisticirani sustav praćenja kontakata za praćenje i obuzdavanje slučajeva — pružajući predložak za druge zemlje dok su se borile protiv svojih izbijanja.

I jedno vrijeme je djelovalo. Čak jedno vrijeme Kina je bila relativno bez Covida, ali ove je godine svoje mjere pandemije podigla na još višu razinu, ugostivši Olimpijske igre pod najstrožim zdravstvenim sigurnosnim aparatom ikada organiziranim za globalni događaj.

Izvještavanje u Kini bilo je poznato kao teško čak i prije Covida, ali ograničenja pandemije značila su da je svaki zadatak dolazio s prijetnjom da ću biti zarobljen u brzom zatvaranju ili natjerani u karantenski logor.

Kineska bitka protiv Covida poklopila se s pogoršanjem međunarodnih odnosa, posebice njezinih veza sa SAD-om. Američki novinari, poput mene, dobili su stroga ograničenja viznog režima – rokovi vize su bili kraći, a pristup za više ulazaka je ukinut. Dakle, umjesto da riskiramo izlazak iz Kine, mnogi od nas su ostali.

Izlazak iz blokade

Zakoračiti u sablasno tihi Terminal 2 zračne luke bilo je poput napredovanja na sljedeću razinu videoigre – trenutak olakšanja zasjenjen tjeskobom da bi me neka neočekivana prepreka mogla vratiti tamo gdje sam počeo.

Ploče za polazak bile su prazne osim dva odredišta za letove tog dana. Na ploči za polazak su bila navedena samo dva odredišta: Hong Kong i moje odredište Amsterdam.

Nisu bile otvorene trgovine ni restorani, čak su i automati prestali raditi. U udaljenim kutovima ogromne zgrade terminala, putnici koji su otišli ostavili su vreće za spavanje i hrpe smeća. Neki su još bili tamo i čekali ono što sam ja imao – let.

Na pultu za prijavu putnici su ostavljali redove kolica pretrpanih prtljagom dok su satima čekali da se službenici pojave u bijelim zaštitnom odijelima kako bi ih prijavili.

Kad sam prošao carinu i osiguranje, sunce je zalazilo na slabo osvijetljenom terminalu. Drugi putnici, uglavnom stranci, zbili su se u blizini, čekajući ukrcaj, dijeleći slične priče.

“Odlazimo nakon 5 godina”, rekla je jedna žena. “Ovdje smo 7 (godina)”, odgovorio je drugi putnik, ističući još jedan par: “Oni žive ovdje oko deset godina.”

Činilo se da su ljudi s kojima sam razgovarao došli do istog zaključka: vrijeme koje su uložili u život u Šangaju, kinesko financijsko središte više nije bilo važno. Bilo je vrijeme da se povučete, smanjite svoje gubitke.

S prozora sam mogao vidjeti naš zrakoplov na izlazu i promatrao zemaljsku posadu u zaštitnom odijelu kako se prskaju dezinficijensom, dezinficirajući od glave do potplata nakon što su utovarili posljednju prtljagu.

Kad sam se konačno smjestio na svoje mjesto – dok su čitavi redovi oko mene bili prazni – tjedni nakupljenog adrenalina, tjeskoba i stres počeli su jenjavati. Po prvi put, možda od početka izbijanja u ožujku, osjetio sam olakšanje i sigurnost, iako je to bilo naglašeno osjećajem krivnje kad je zrakoplov uzlijetao.

Stjuardese su naizgled bile fascinirane “pričom o bijegu” svakog putnika i napomenuli kako nikada nisu letjeli s toliko zahvalnih ljudi u avionu.

Dvije su se približile mom sjedalu kad smo stigli do visine krstarenja. Jedna od njih je rekla: “Svi ste imali dugih nekoliko tjedana, zašto se ne odmorite. Uskoro ćemo vas vratiti kući.”

Druga je kimnula u znak slaganja, a zatim je pokazala na njezinu masku za lice rekla: “Oh, i samo da ne budeš previše šokiran, kad sletimo, teško ćeš više primijetiti da ih netko nosi.”

Izvor: edition.cnn.com