Više od 400 studija o neuspjehu obveznih Covid intervencija

U članku Paul Elias Alexandera, autor piše o više od 400 studija o neuspjehu obveznih Covid intervencija. Veliki broj dokaza (komparativne istraživačke studije i visokokvalitetni dokazi i izvješća za koje se procijenilo da su relevantni za ovu analizu) pokazuju da su blokade u vezi s COVIDOM-19, politike skloništa, maske, zatvaranje škola i mandati za maskiranje propali u svrhu suzbijanja prijenosa ili smanjenja smrtnosti. Ove restriktivne politike bile su neučinkovite i razorno neuspješne, uzrokujući golemu štetu, posebno siromašnijim i ranjivijim društvima ili njihovim članovima. Gotovo sve vlade pokušale su uvesti obvezne mjere za kontrolu virusa, ali nijedna vlada ne može tvrditi da je uspjela. Istraživanje pokazuje da su mandati za maskiranje, lockdowni, a prije svega zatvaranje škola bili bez rezultata i utjecaja na putanje virusa.  Eran Bendavid je u članku objavljenom u časopisu European Journal of Clinical Investigation (https://doi.org/10.1111/eci.13484) izvijestio kako nema dokaza da su restriktivnije nefarmaceutske intervencije (prije svega „zaključavanja”) znatno pridonijele promjeni krivulje novih slučajeva u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Iranu, Italiji, Nizozemskoj, Španjolskoj ili  SAD početkom 2020. To znamo već jako dugo, ali vlade i dalje nastavljaju s bezuspješnim mjerama, uzrokujući bijedu ljudima s posljedicama za koje će vjerojatno trebati desetljeća ili više da se poprave.

Prednosti društvenih karantena i ograničenja su apsolutno pretjerane, a štete za naše društvo i djecu ozbiljne su: psihičke posljedice prije svega u djece, nedijagnosticirana bolest koja će rezultirati prekomjernom smrtnošću u godinama koje dolaze, depresija, tjeskoba, suicidalne ideje posebno u mladih ljudi, predoziranje drogom i samoubojstva zbog karantena, izolacija, obiteljsko i dječje zlostavljanje, seksualno zlostavljanje djece, gubitak poslova i poslovanja, te ogroman broj smrtnih slučajeva kao posljedica karantena koje će snažno utjecati osobito na  manjine. Kako smo dospjeli ovdje? Znali smo da nikada ne bismo mogli iskorijeniti ovaj promjenjivi virus  izolacijom i da će vjerojatno postati endem poput drugih cirkulirajućih virusa prehlade. Osobito kada smo znali da je stratificirani pristup prema dobi i riziku optimalan (usmjerena zaštita kako je navedeno u Velikoj Barringtonskoj deklaraciji), a ne politika carte blanche (tj. politika otvorenog računa) kada smo imali dokaze o 1000-strukoj razlici u riziku od smrti između djeteta i starije osobe. Znali smo za moć i uspjeh ranog ambulantnog liječenja u smanjenju rizika od hospitalizacije i smrti u ranjivih skupina.

Vrlo rano je bilo jasno da radne skupine i medicinski savjetnici i donositelji odluka ne čitaju dokaze, nisu u toku sa znanošću ili podacima, ne razumiju dokaze, nisu ”dobili” dokaze i bili su zaslijepljeni „znanosti“, često vođeni vlastitim predrasudama, arogancijom i egom. Oni ostaju podložni čistoj akademskoj aljkavosti i lijenosti. Bilo je jasno da odgovor nije bio javnozdravstveni. Bila je to politička odluka od prvog dana, a traje i danas. Nedavna studija (medRxiv 2021 Aug 11;2021.08.10.21261846. doi: 10.1101/2021.08.10.21261846. Preprint) bilježi suštinu i katastrofu društva zatvorenog tipa i izuzetno štetan utjecaj na djecu. Gledajući kako djeca uče (u dobi od 3 mjeseca do 3 godine) i prateći sve elemente studija zaključuje da „djeca rođena tijekom pandemije imaju značajno smanjene verbalne, motoričke i ukupne kognitivne performanse u usporedbi s djecom rođenom prije pandemije. Istraživači su također izvijestili da su “odrasli i djeca u nižim socioekonomskim obiteljima najviše pogođeni“. Rezultati ističu da čak i u odsutnosti izravne infekcije SARS-CoV-2 i bolesti COVID-19, promjene okoliša povezane s pandemijom COVID-19 značajno i negativno utječu na razvoj dojenčadi i djece.

Centar za kontrolu bolesti Britanske Kolumbije (BCCDC) izdao je cjelovito izvješće u rujnu 2020. o utjecaju zatvaranja škola na djecu i utvrdio „da i) djeca čine mali udio dijagnosticiranih slučajeva COVID-19, imaju manje teške bolesti i smrtnost je rijetka; ii) čini se da djeca nisu glavni izvor prijenosa SARS-CoV-2 u kućanstvima ili školama, što je nalaz koji je dosljedan u cijelom svijetu; iii) postoje važne razlike između načina na koji se gripa i SARS-CoV-2 prenose . Zatvaranje škola može biti manje učinkovito kao mjera prevencije za COVID-19; iv) zatvaranje škola može imati ozbiljne i neželjene posljedice za djecu i mlade; v) zatvaranje škola doprinosi većem stresu u obitelji, posebno za žene njegovateljice, dok obitelji usklađuju brigu o djeci i domu učenje uz zahtjevne obaveze na poslu; vi) nasilje u obitelji može biti u porastu tijekom pandemije COVID-a, dok zatvaranje škola i centara za skrb o djeci može stvoriti prazninu u sigurnosnoj mreži za djecu koja su u opasnosti od zlostavljanja i zanemarivanja.

Sada su mjesta poput Austrije (studeni 2021.) ponovno ušla u svijet ludosti zbog izolacije samo da bi konkurirala  Australiji. Tvorci tih radnji suočeni su s jasnim znanstvenim dokazima koji pokazuju da je tijekom strogih prethodnih društvenih karantena, zatvaranja škola, mandata maski i dodatnih društvenih ograničenja, broj pozitivnih slučajeva porastao! Odgovor na pandemiju danas ostaje isključivo politički. Ono što slijedi je trenutni cjelokupni skup dokaza (dostupne usporedne studije i dokazi na visokoj razini, izvješćivanje i rasprava) o zatvaranju zbog COVIDA-19, maskama, zatvaranju škola i mandatima za maske. Nema uvjerljivih dokaza koji podržavaju tvrdnje da je bilo koja od ovih restriktivnih mjera djelovala na smanjenje prijenosa virusa ili smrti. Zatvaranja su oćenito bila neučinkovita, zatvaranje škola posebno je bilo neučinkovito, mandati za maske bili su neučinkoviti, a same maske bile su i jesu i štetne.