Znanstvenici razvijaju ”zarazna cjepiva” koja se sama šire u populaciji

Ova vijest zvuči kao nešto iz mokrih snova Billa Gatesa ili Klausa Schwaba. Kao da je netko tražio rješenje kako cijepiti antivaksere, i evo čega su se dosjetili.

Diljem svijeta nekoliko timova znanstvenika nastoji stvoriti “zarazna cjepiva”, koja bi se sama širila, dajući imunitet stada populaciji brže nego što se bolest može širiti sama.

U prošlosti se pokazalo da su cjepiva koja sadrže živi ili oslabljeni virus u određenoj mjeri zarazna, iako su podaci o tome koliko su prenosiva oskudni. Jedno cjepivo za koje se zna da je zarazno – oralno cjepivo protiv dječje paralize (OPV) – jedno je od rijetkih cjepiva za koje se zna da se šire među ljudima. Kada se uzme, oslabljeni virus se replicira u djetetovim crijevima, pomažući njihovom imunološkom sustavu da izgradi antitijela, prije nego što se cjepivo izluči.

“U područjima s neadekvatnim sanitarnim uvjetima, ovaj izlučeni virus cjepiva može se proširiti u neposrednoj zajednici (a to može ponuditi zaštitu drugoj djeci putem ‘pasivne’ imunizacije), prije nego što na kraju izumre”, objašnjava Svjetska zdravstvena organizacija na svojoj web stranici.

Neki znanstvenici vjeruju da bi namjerna izrada zaraznih cjepiva za upotrebu u životinjskoj populaciji – na primjer u šišmišima ili drugim poznatim rezervoarima za zoonotične bolesti – mogla biti način borbe protiv ovih bolesti prije nego što ikada budu imali priliku zaraziti ljude.

“Prelijevanje zaraznih bolesti iz populacija divljih životinja na ljude sve je veća prijetnja ljudskom zdravlju i dobrobiti. Trenutni pristupi upravljanju ovim novim zaraznim bolestima uvelike su reaktivni, što dovodi do smrtonosnih i skupih vremenskih odmaka između pojave i kontrole”, jedan tim sa Sveučilišta iz Idaha napisao je u radu objavljenom u PNAS-u.

“Ovdje koristimo matematičke modele i podatke iz prethodno objavljenih eksperimentalnih i terenskih studija kako bismo procijenili opseg proaktivnijeg pristupa koji se temelji na prenosivim cjepivima koji eliminiraju patogene iz populacija divljih životinja prije nego što dođe do prelijevanja. Naši su modeli usredotočeni na prenosiva cjepiva dizajnirana pomoću vektora virusa herpesa i pokazuju da ova cjepiva – trenutno u razvoju za nekoliko važnih ljudskih patogena – mogu imati potencijal za brzu kontrolu zoonotskih patogena unutar rezervoara domaćina.

Međutim, ideja – kao što ovaj tim i drugi priznaju – nije bez rizika. Kao i “zoonoza”, glavni rizik je fraza s kojom ste postali prilično upoznati u posljednjih nekoliko godina: učinkovitost cjepiva.

“Prenos ima prednost povećanja imuniteta stada iznad onog koji se postiže samo izravnim cijepljenjem, ali također povećava priliku za evoluciju cjepiva, što obično potkopava korisnost cjepiva”, napisao je jedan tim u časopisu Trendsin Microbiology. U suštini, baš kao i virusi (vidi Alpha, Delta i Omicron varijante i podvarijante), cjepivo bi se moglo razvijati kako se širi, što ga čini manje sličnim bolesti protiv koje se cijepi, a smanjuje učinkovitost, što zahtijeva daljnja cjepiva.

Rizici idu i dalje od toga, posebice ako bismo ikada iskoristili ideju za širenje imuniteta kod ljudi.

“Potencijalne prednosti prenosivih cjepiva su ogromne, ali postoje neke sigurnosne situacije koje treba shvatiti prije njihove uspješne implementacije”, objasnio je Mark Smithson iz Škole bioloških znanosti na Sveučilištu Washington State.

“Upotreba kod ljudi može biti opravdana za populacije do kojih je teško doći, ili za epidemije koje se ne mogu kontrolirati izravnim cijepljenjem. Međutim, korištenje prenosivih cjepiva može biti opasno. Uglavnom zato što cjepiva s potencijalom širenja kroz populaciju domaćina također imaju potencijal da stvaraju bolesti.”

Ovo nije samo hipotetika, već nešto što je viđeno s oralnim cjepivom protiv dječje paralize.

“U rijetkim prilikama, ako je populacija ozbiljno nedovoljno imunizirana, izlučeni virus cjepiva može nastaviti cirkulirati dulje vrijeme. Što mu je duže dopušteno da preživi, ​​to prolazi kroz više genetskih promjena. U vrlo rijetkim slučajevima, virus cjepiva može se genetski promijeniti u oblik koji može paralizirati – to je ono što je poznato kao cirkulirajući poliovirus dobiven iz cjepiva (cVDPV)”, kada je cjepivo izazvalo epidemiju polia, objašnjava Svjetska zdravstvena organizacija.

Međutim, to je problem koji se može izbjeći.

“VDPV-ovi koji cirkuliraju nastaju kada se rutinske ili dopunske imunizacijske aktivnosti (SIA) loše provode i populacija ostane osjetljiva na poliovirus, bilo od cjepiva ili divljeg poliovirusa. Dakle, problem nije u samom cjepivu, već u niskoj pokrivenosti cijepljenjem. Ako je populacija potpuno imunizirana, bit će zaštićena i od cjepiva i od divljih poliovirusa.”

Za sada je fokus stvaranja zaraznih cjepiva usmjeren na pružanje imuniteta stada životinjama koje su rezervoari zoonotskih bolesti. Iako to potencijalno mijenja igru, ideja je do sada samo jednom testirana u praksi.

Istraživači su uhvatili 147 divljih zečeva, prije nego što su cijepili otprilike polovicu njih protiv hemoragijske bolesti kunića i miksomatoze, prije nego što su sve zečeve – sada mikročipirane – pustili u životnu sredinu.

Budući da je virus bio dovoljno sličan izvornom virusu miksoma – koji uzrokuje miksomatozu – cjepivo se proširilo među kunićima, a do trenutka kada su provjerili 32 dana kasnije, 56 posto necijepljenih zečeva imalo je antitijela na oba virusa, što ukazuje na neki oblik prijenosa cjepiva.

Kao i protiv Lassa groznice, trenutno se razvijaju cjepiva koja se samo šire za ebolu i goveđu tuberkulozu, s nadom da će uskoro biti usmjerena na druge zoonotske bolesti.

IZVOR: iflscience.com