Odmor brzo prođe, ali i u tako kratkom vremenu vidio sam i doživio mnogo toga o čemu bi se moglo pisati. Ipak, jedna tema me danima okupira i naprosto ne mogu ne krenuti od nje. Riječ je o kazališnoj predstavi koju je postavio Gradimir Gojer rađenoj prema knjizi Svetlane Broz Dobri ljudi u vremenu zla.
Da samo kažem našim čitateljima koji nisu pročitali ovu knjigu niti su pogledali predstavu, da je Svetlana za vrijeme rata po Bosni i Hercegovini prikupljala priče o dobrim ljudima koji su u nevolji pomagali ugroženima druge nacionalnosti, uvijek rizikujući vlastiti život u toj borbi, a u nekim slučajevima i gubeći ga. Dok su drugi pisali samo o zločinima koje su počinili „oni drugi“, ona je pisala o dobrima, pri tom ponekad rizikujući i vlastiti život, jer u svim sredinama u kojima je prikupljala „takve“ priče u to vrijeme dočekivana je od mnogih vrlo neprijateljski. Kad je sve sakupila i pripremila za knjigu, to joj je ukradeno pa se morala ponovo upustiti u istu avanturu. I tako je, ipak, knjiga Dobri ljudi u vremenu zla ugledala svjetlo dana. U njoj je objavljeno devedeset priča Bošnjaka, Srba i Hrvata koji su bili spašeni „od onih drugih“, a ne od „svojih“.
Za predstavu je od tih priča Gradimir Gojer odabrao deset i prilagodio ih potrebama jedne ovakve izvedbe; odabrao izvrsne glumce, profesionalce, i napravio kamernu predstavu koja se može lako prilagoditi svakoj, i najmanjoj sceni. Glumačku ekipu čine: Aida Bukva, Irena Mulamuhić, Jasna Bery, Mirza Mušija i Slaven Vidak.
Ali zbog čega sam na početku teksta rekao da me ta predstava okupira? Prije svega zbog toga što nije tipična, što joj ni tema ni način na koji je urađena nisu tako često predstavljani na kazališnim daskama. Ali još više zbog emocija koje i koliko ih ova predstava izaziva. Zanimljivo je da za vrijeme predstave ne plače samo publika, nego se dogodilo da su suze oblile i iskusnu glumicu, što ni njastariji poklonici pozorišta ne pamte. Čak i čvrsta Svetlana Broz, autorica teksta, koja zna cijeli tekst napamet i zna koja rečenica kada slijedi, pusti suzu. Gledao sam je i slušao kad govori na sahrani jedne djevojke gdje bi „i kamen zaplakao“, za koju je bila vezana, ali je izdržala da ne zaplače, a na ovoj predstavi se ne može obuzdati. Sam Gradimir Gojer, koji je u nekoliko desetljeća svoga rada u kazalištu uradio na stotine predstava, koji je napisao desetine knjiga i raznih tekstova o ovoj temi, koji „zna sve“ o glumcima, kaže da u svom životu nikada nije doživio toliko takvih emocija u nekoj kazališnoj predstavi.
Osim toga, Dobre ljude u vremenu zla vrijedi pogledati zbog same poruke koju ostavljaju, a koja je našem podneblju potrebnija nego ikada. To je poruka ljubavi, ali i razuma. To je putokaz u pravcu dobra, napretka i, ma kako nekome pretjerano zvučalo – opstanka. Poruka i za mlade i za stare. I za muške i za ženske. I za teiste i za ateiste. Jednostavno, ako budete u prilici pogledati ovu predstavu, to ne propuštajte nipošto! Ako ne igra u vašoj blizini, kontaktirajte autore ili glumce, oni će se rado odazvati, a vi ćete doživjeti nešto nesvakidašnje, nakon čega ćete se osjećati drukčije, ispunjenije. Vrijedi se malo i potruditi za takav doživljaj, vjerujete, a za samu predstavu vam ne treba ništa osim par maramica.
Link za trailer predstave je na dnu stranice: http://www.gariwo.org/bs/novosti-i-dogadjaji/novosti/dobri-ljudi-u-vremenu-zla-pred-prepunim-gledalistem
Sjor Ivo, zelim Vam od srca da sto vise ljudi cita Vase tekstove. Cinite svijet boljim mjestom. Niti jedan medij nije spomenuo ovu predstavu, vec se najcesce bave navijanjem za svoje i huskanjem na tudje. Hvala Vam
E to su frekvencije……
Ne davno je na vidjelo izaslo dobro djelo Bosnjaka;Srbin ga spasao i on je presao “svojima” u Gorazde a on je spasao jedno Srpsko selo,kada je video da se sprema pokolj ljude je izveo na Srpsku teritoriju….samo po sebi to i nije neko cudo jer nije otklon u tom prokletom ratu,desavalo se ali silinu dobroti tom covjeku daje cinjenica da smo mu Srbi oko Zepe ubili majku,ujaka i jos nekoliko rodjenih samo tri dana prije nego je on spasao 30 Srba.
Ima jedna prica iz nasih ratova 90. Jedna vojska nazovimo je A zarobila je nekoliko pripadnika vojske B. Jedan od zapovjednika vojske A postrojio je zarobljenike sa ciljem da prepozna neke od njih. Isao je od jednog do drugog i zagledao im lica. U jednom se trenutku jedan zarobljenik obrati zapovjedniku rijecima: “Ja tebe znam”. “Otkud”. “Gledao sam te juce kroz snajper, sjedio si na tenku i tako si slatko jeo grah iz konzerve da nisam imao srca da te ubijem”. Prica druga. Na jednom proplanku izbise jedan drugome u susret dvojica vojnika sukobljenih strana. U trenutku su bili iznenadjeni i zabezeknuti obojica ne znajuci sta da urade. Onda je jedan podigao oruzje i opalio u onog drugog, koji je smrtno pogodjen pao. Oprezno mu se priblizavajuci da vidi da li je jos ziv, ugledao je njegove sirom otvorene plave oci kao more koje su ga gledale. Sjeo je pored… Čitaj više »