F. W. Engdahl: Rex Tillerson – Mitovi, laži i naftni ratovi

Rex Tillerson, bivši izvršni direktor naftnog kolosa Exxon Mobil, nije postao američki državni tajnik zbog diplomatskog iskustva. On je na tom mjestu kao dio “Projekta Trump” i patrijarha koji stoje iza novog predsjednika kao što su Warren Buffett, David Rockefeller, Henry Kissinger i druge osobe iz “Big Oil” skupine, koje će u naredne četiri godine voditi američku vanjsku politiku. Tek što je postao predsjednik, Trump je dao zeleno svjetlo za sporni cjevovod KeystoneXL, kroz koji neće teći američka nafta, nego skupi kanadski mulj dobiven iz bitumenskog pijeska. Njegov plan je prijateljski naklonjen prema industriji nafte iz škriljevca, koja je prilično opasna po okoliš. No, najvažnije je što s Tillersonom kao državnim tajnikom Amerika planira veliki preustroj kontrole nad naftom u svijetu, podsjećajući tako na često citiranu Kissingerovu izjavu: “Ako možete kontrolirati naftu, možete kontrolirati čitave nacije ili skupine nacija.”

Ovdje želim dati osobno mišljenje o podrijetlu ugljikovodika, kao što mislim da će u bliskoj budućnosti od posebnog značaja biti u cijeloj ovoj igri shvatiti ulogu “Big Four” anglo-američkih naftnih divova – Exxon Mobil, Chevron, Shell i BP-a. Riječ je se o stvaranju mitova, laži i na kraju naftnih ratova koji se na tim mitovima i lažima temelje.

Bilo je to u razdoblju krajem 2002. godine, kada je postalo jasno da je američka administracija Bush-Cheney odlučna uništiti Irak i svrgnuti Sadama Husseina. Kako je američka vlada tada mogla riskirati mogući prekid odnosa sa svojim europskim i drugim velikim saveznicima, bila im je potrebna stvarna ili imaginarna prijetnja iz Iraka. To me u to trenutku uvelike zbunjivalo. Morao je postojati neki dublji razlog, rekao sam sam sebi.

Tada mi je prijatelj poslao članak s danas mrtve internetske stranice “From The Wilderness“, koju je osnovao pokojni Mike Ruppert. U članku je iznio glavni argument kako je količina nafte u tlu konačna i da brzo nestaje. Tvrdio je kako je najveće pojedinačne naftno polje u povijesti, Ghawar u Saudijskoj Arabiji, bilo toliko potrošeno, da je bilo potrebno ubrizgavanje milijuna barela vode dnevno, da biste dobili potisak za izlazak ostatka sirove nafte na površinu.

Tvrdili su da je Rusija bila “na vrhuncu” sa svojom naftom. Ilustrirali su svoju ideju s poznatim grafikonom Gaussove zvonaste krivulje. Svijet je, nakon više od stoljeća ere ugljikovodika, konzumirao toliko nafte da smo bili blizu “apsolutnom vrhuncu”. Tako su barem tvrdili.

Apsolutni vrhunac?

Kopao sam dublje i otkrio druge stvari o “apsolutnom naftnom vrhuncu”. Činilo se da mi se nudi objašnjenje za ludi rat u Iraku. Uostalom, Irak prema procjenama imala druge najveće svjetske nerazvijene rezerve nafte, odmah nakon Saudijske Arabije. Ako je nafte za opskrbu bilo za tako kratko vrijeme, time se nudilo objašnjenje.

Odlučio sam da bih trebao ići dublje i dotaknuti se presudnih pitanja, kao što su budućnost svjetske nafte i njen potencijalni utjecaj na pitanja rata i mira, svjetsko blagostanje ili glad.

Otišao sam na godišnju konferenciju nečega što se zvalo “Udruga za proučavanje naftnog vrhunca” (ASPO), koja je održana u svibnju 2004. godine u Berlinu. Tamo sam upoznao gurue teorije “naftnog vrhunca“, Colina Campbella, umirovljenog geologa kompanije Texaco, čija su istraživanja pokretu “naftnog vrhunca” davala prividni znanstveni temelj. Tamo je bio i Matt Simmons, naftni bankar iz Texasa, koji je napisao knjigu “Sumrak u pustinji”, gdje tvrdi kako je saudijsko ležište Ghawar već prošlo vrh i krivulja je u opadanju. Mike Ruppert je također bio tamo, kao i autor teorije o “naftnom vrhuncu” Richard Heinberg .

Daleko od toga da se radilo o znanstvenom skupu visoke razine, na kojem su geofizičari potvrđivali “naftni vrhunac”. Bio sam ozbiljno razočaran što sam zapravo svjedočio gorkom i oštrom verbalnom sukobu između kritičara kao što su energetski stručnjaci iz pariške “Međunarodne agencije za energiju” i raznih zagovornika “naftnog vrhunca”, koji su uspjeli u pukim osobnim napadima na pariške dužnosnike, a da nisu predstavili nikakvu ozbiljnu znanost.

Odlučio sam se sastati s tadašnjim predsjednikom krovne udruge “ASPO International”, švedskim atomskim fizičarom Kjell Aleklett. Nekoliko tjedana kasnije, na njegovom Sveučilištu u Uppsali, u Švedskoj, pokušao mi je dati znanstveni argument za “naftni vrhunac”.

Aleklett me počastio njegovim najnovijim fotografijama i grafikonima. Tvrdio je da je poznato da je nafta fosilno gorivo, što je dokazano proučavanjem tektonskih ploča, i gdje su pronađeni svi glavni svjetski depoziti nafte. Zatim, pozivajući se na iscrpljivanje proizvodnje u Sjevernom moru, Ghawaru, Texasu i nekoliko drugih mjesta, Aleklett je na kraju ustvrdio: “Voilà! Slučaj je dokazan.” Ali za mene nije bilo dokazano ništa.

Alternativni pogled

U tom trenutku mi je Aleklett predstavio nešto što bi se moglo opisati kao dijaprojekcija s nedokazanim tvrdnjama, tako da sam počeo sam sumnjati u moje ranije uvjerenje o “naftnom vrhuncu”.

Prije nekoliko mjeseci mi je njemački istraživač, inače moj prijatelj, poslao papir skupine ruskih geofizičara o nečemu što se zove “abiotsko porijeklo” ugljikovodika. Podnio sam zahtjev za buduće čitanje. Kada sam ga otvorio i pročitao, blago rečeno, bio sam impresioniran.

Kako sam tražio sve više prijevoda ruskih znanstvenih abiotskih radova, iskopao sam dublje. Saznao sam da su u visokoj tajnosti u sovjetskoj eri istraživanja počela 1950. godine, za vrijeme Hladnog rata. Staljin je dao mandat vodećim sovjetskim geolozima i znanstvenicima kako bi mu, jednostavno rečeno, potvrdili da je SSSR u smislu nafte i plina bio potpuno samodostatan. Sovjeti nisu htjeli ponoviti fatalnu grešku koja je u velikoj mjeri pridonijela da Njemačka izgubili dva svjetska rata – nedostatak nafte.

To su bili ozbiljni znanstvenici i nisu uzimali ništa zdravo za gotovo. Počeli su svoj rad iscrpnom pretragom svjetske znanstvene literature koja pruža stroge dokaze o genezi ugljikovodika, počevši s prihvaćenom teorijom o nafti kao fosilnom gorivu. Na njihov šok, cijela literatura nije pružala nijedan ozbiljan znanstveni dokaz.

I onda sam pročitao interdisciplinarna istraživanja akademika poput profesora V. A. Krajuškina, voditelja Odjela za naftna istraživanja pri Institutu za geološke znanosti Ukrajinske akademije znanosti u Kijevu, jednog od vodećih abiotskih znanstvenika.

Prof. Krajuškin je predstavio rad nakon Hladnog rata na konferenciji DOSECC o bušenju i promatranju Zemljine kontinentalne kore u gradu Santa Fe, New Mexico, 1994 godine. Tamo je Krajuškin predstavio svoja istraživanja o ukrajinskim regijama Dnjepar i Donjeck. Tradicionalna geologija bi tvrdila da u tom području ne može biti nafte ili plina. Tradicionalno obučeni geolozi su tvrdili kako u tom području nema smisla bušiti naftu ili plin zbog potpunog odsustva bilo kakve posebne “izvorne” geološke formacije, koju bi, prema zapadnoj geološke teoriji, činile jedinstvene stijene zbog kojih nastaju ugljikovodici. Vjerojatno su jedina mjesta gdje se nafta može naći gdje one postoje.

Ono što je Krajuškin predstavio ostavilo je nevjerici publiku američkih geologa i geoznanstvenika, koji su cijelom svijetu predstavljali svoje ode o podrijetlu nafte. Krajuškin tvrdi da otkrića naftnih i plinskih bazena u Ukrajini dolazi iz onoga što su geolozi nazivaju “kristalnim podrumom“, a duboke stijene, zbog kojih zapadna geološka teorija tvrdi da su nafta i plin “fosilna goriva”, nisu mogla biti pronađena. Nema fosila dinosaura, niti ostataka drveća koji su mogli biti pokopani tako duboko. Zapadna teorija je kolabirala.

Ipak, Rusi su tamo našli naftu i plin, što je jednako kao kada je Galileo Galilei rekao Svetoj inkviziciji da je sunce, a ne Zemlja, bilo središte našeg sustava. Prema jednom sudioniku, publika se uopće nije zanimala za ruske tvrdnje iz geofizike.

Govornik iz Kijeva je na to rekao da su napori ukrajinskog tima u potrazi nafte tamo gdje konvencionalna teorija inzistira da nafte ne može biti u stvari bila bonanza u iskorištavanju naftnih i plinskih polja.

On je detaljno opisao da su znanstvena ispitivanja dokazala da nafta i plin nisu nastali u blizini površine, kako pretpostavlja konvencionalna teorija o fosilnim gorivima, nego na velikoj dubini u Zemlji, na nekih dvjesto kilometara dubine. Testovi su potvrdili da nafta i plin doista potječu iz velike dubine.

Govornik je jasno objasnio da su ruski i ukrajinski znanstvenici imali drugačije razumijevanje porijekla nafte i plina od onoga što su danonoćno učili zapadne geologe.

Publiku je šokiralo izvješće Krajuškina, prema kojem je u prvih pet godina istraživanja u sjevernom dijelu područja Dnjepar-Donjeck ranih ’90-ih bilo izbušeno ukupno 61 bušotina, od kojih su 37 bile komercijalno produktivne, što je stopa uspjeha više od 60%. Za naftnu industriju, gdje uobičajena stopa uspjeha bila 30%, rezultat od 60% je bio impresivan. On je detaljno opisao dubinu, naftne tokove i druge detalje.

Nekoliko bunara je bilo na dubini od više od četiri kilometra i proizvodili su čak 2 600 barela sirove nafte dnevno, što je po cijenama nafte iz 2011. bila zarada od 3 milijuna dolara po danu.

Nakon tog čitanja sam osobno kontaktirao jednog od vodećih ruskih abiotskih znanstvenika, Vladimira Kučerova, a kasnije profesora na švedskom Kraljevskom institutu za tehnologiju. Sreli smo se nekoliko puta i on me podučavao u potvrđenom dubinskom porijeklu svih ugljikovodika, a ne iz mrtvih dinosaura i bioloških ostataka. Naime, nafta se stalno generira duboko u jezgri Zemlje, u divovskoj “nuklearnoj peći” koju zovemo “jezgra”. Pod ogromnim temperaturama i pritiskom, metan je prisiljen izbiti na površinu kroz ono što zovemo “migracijskim kanalima” u plaštu Zemlje.

Istina, Kučerov je rekao da su postojeće naftne bušotine “iscrpljene”, ali i da će se za nekoliko godina “napuniti” novom naftom iz dubine. Metan migrira prema vrhu, a ovisno o raznim čimbenicima ostaje plin, postaje sirova nafta, katran ili ugljen.

Implikacija geneze ugljikovodika iz dubine Zemlje je bila duboka i natjerala me da promijenim prethodno prihvaćeno uvjerenje. Čitao sam dalje fascinantne geofizičke teorije briljantnog njemačkog znanstvenika, Alfreda Wegenera, koji je 1960. otkrio ono što se nazvalo tektonskim pločama. Došao sam do zaključka da našem svijetu, kao što je rekao nizozemski naftni ekonomist Peter O’Dell, “ne ponestaje nafte, nego potrage za naftom”.

Svugdje, od Brazila do Rusije, od Kine do Bliskog istoka. Onda sam, 2007. godine, napisao jedan od mojih najčitanijih članaka, “Ispovijest bivšeg vjernika u naftni vrhunac“.

Zapravo sam shvatio da su cijeli temelji zapadne naftne geologije bili neka vrsta religije. Nema potrebnih dokaza za njihove tvrdnje. Samo vjerovanje. Do današnjeg dana ne postoji ni jedan ozbiljan znanstveni rad koji dokazuje nastanak fosilnih ugljikovodika. Nju je, kao nedovoljno ispitanu hipotezu, 1760. godine, postavio ruski znanstvenik Mihail Lomonosov, koji je služio američkoj naftnoj industriji, posebno obitelji Rockefeller, koja je izgradila ogromno bogatstvo na temelju mita o naftnoj oskudici.

Danas se, nakon osam godina Obame i alternativnih strategija, nova američka administracija pod predsjednikom Trumpom i njegovim državnom tajnikom Rexom Tillersonom iz Exxon Mobila, očito vraća se u doba “Big Oil”. Kako bi naš svijet izbjegao još jedan pokolj i nepotrebne ratove za naftno bogatstvo, bilo bi važno učiti istinsku povijest nafte našeg doba. Na temelju ovog rada sam 2012. objavio knjigu naslova “Mitovi, laži i naftni ratovi“. Oni koji su zainteresirani, uvjeren sam da će tamo pronaći korisnu alternativu.

Izvor: New Eastern Outlook