Izgubljena duša Bosne

Neko napiše tekst i objavi ga na portalu, a onda se javi neko od čitalaca i napiše komentar koji kaže više od teksta na koji se odnosi.  Meni se to upravo dogodilo s tekstom Seadova Kina, a komentirao ga je čitalac koji se potpisao kao Brački Kamen.

U mojoj priči on je, kaže, prepoznao dobrotu i osvrnuo se na pojam dobrote na svoj način, i to ovako:

“Postoji puno vrsta dobrote, no posebnu vrstu gajili su ljudi koje smo do rata zvali Bosanci. Dalje govori o sebi: Rođen sam u Hrvatskoj, no moji otac i majka su iz istog sela s planine Zvijezda iznad Vareša. Kao dijete sam od proljeća pa do Božića boravio sa sestrom kod bake i djeda u tom malom selu, razvučenom uz planinsku rijeku. Gdje god da kreneš, treba ti 4-5 kilometara da stigneš. Kuća djeda Ante, tako se zvao, bila je na osami, pored rijeke, dva kilometra od prvog susjeda. Ispod kuće uz rijeku polje koje su seljani zvali Gumno , i to polje je bilo sav život za djeda i baku. Kućica mala, dvije sobice i velika kuhinja. Ja sam spavao u najboljoj sobici, za goste, a sestra u drugoj. Djed i baka u kuhinji. Odnosili su se prema meni kao prema kralju.

Ni od rođene majke nisam dobio toliko obrazovanja i pažnje kao što sam dobio od njih. Puno je prekrasnih priča iz tog doba urezano u moju memoriju, no jedan događaj je poseban i on me, a da to tada nisam ni znao, odredio.

Jedne noći bila je teška oluja kakve u planinama često znaju biti. Negdje oko dva ujutro začula se lupa na vratima. Neko je lupao i vikao: „Domaćine, ima li konaka?“  Djed je otvorio vrata i u kuću su ušla dva čovjeka, visoki toliko da su glave morali saginjati da ne udare u strop. Napolju uz plot bilo je puno konja natovarenih drvima. Djed je rekao da su to kirijaši. Skupio sam se uz peć i promatrao te ljude dok su jeli. Bili su divlji, mirisali su na dim i rakiju, lica su im bila čupava i izbrazdana. Baka ih je smjestila na tavan, a mene je potjerala u krevet. Sve je utihnulo. Ujutro, kad sam se probudio nije bilo nikoga, ni ljudi ni konja. Izgledalo je kao da sam sanjao.

Na pitanje jesu li ti ljudi naši prijatelji, djed je rekao da nisu, nikad se prije nisu ni vidjeli. Pitao sam zašto su ih onda pustili u kuću, a baka je odgovorila: „Sinko, kad god ti neko pokuca na vrata i moli za pomoć, znaj da ti je sam dragi Bog na vratima. Učini sve što je u tvojoj moći da mu pomogneš. Veliki ćeš sevap zaraditi.“

Kuća se nikada nije zaključavala. Nedjeljom bi se išlo na misu u selo, a ostavljala bi se cedulja na stolu. Na noj je pisalo gdje su kafa i šećer. Kruh, sol i mast su bili na stolu pored cedulje, da, ako slučajno netko bane u kuću dok nikog nema, ne bi ostao gladan.

U zadnjem ratu šejtan ili đavo je ubio tu dušu Bosne, raselio po cijelom svijetu. Ne zna đavo da su ti ljudi odnijeli po komadić duše sa sobom, i gdje god išli, njome si osvjetljavaju put pred sobom.”

Eto, tako piše čitalac koji se potpisao kao Brački Kamen. Piše srcem pravog Bosanca, mada je u Bosni proveo samo dio djetinjstva. Piše o duši Bosne koju stalno ubijaju, a nikako da ubiju. Piše o odnosu ljudi koji nije nemoguć i koji je postojao, a ponegdje i sad postoji, samo nas „napredni svijet“ uvjerava da je to „primitivan način života“, da je takav odnos među ljudima „zastario“.

Povod: komentar korisnika Brački kamen