Mnogo je primjera koji nam dokazuju istinitost navoda u naslovu ovoga teksta. Kod ljudi su najočitiji za vrijeme ratova i drugih velikih katastrofa.
Ovih dana sam slučajno sjedio u društvu jednog čovjeka koji se glasno prisjećao posljednje poplave u Posavini i ponašanja ljudi u tom vremenu. Kaže da su kod ogromne većine njih odjednom zaboravljena sva zla, neprijateljstva, loša djela i da su ljudi preko noći postali stvarno ljudi, spremni priteći u pomoć svakome ko je ugrožen. To je bilo vrijeme kada je lijepo bilo biti čovjek, ma koliko situacija bila teška.
Ali i životinje se drukčije ponašaju kad im je život ugrožen. Ovaj čovjek priča kako i sada nekada sanja riku bikova s farme koju je poplavila voda. Vlasnici su bili zatečeni brzinom dolaska vode i nisu stigli osloboditi bikove iz štala. Životinje su bile vezane i u sve dubljoj vodi osjećale su da im je kraj blizu. Njihova rika je bila kao ljudski jauci, ovaj čovjek kaže da nikada nije čuo ništa slično i da taj njihov oproštaj od života nikada neće zaboraviti, kao ni svoju bespomoćnost da im pomogne u tom trenutku. Blkovi su, u stvari, plakali kao ljudi što plaču. Vlasnik farme je pričao kako mu je bilo najteže kad je vidio kako krava, koja se utapa, pokušava svoje tele gurnuti na jednu uzvisinu. Nije se ona pokušavala uspeti na nju, nego je svjesno tonula pomažući svome teletu.
Voda je nosila balvane i neke druge veće predmete koji su plivali, a na njima su se mogli zajedno vidjeti pas i mladunče srne, ili pas i mačka. Više nisu bili neprijatelji, svi uplašeni zajedno su iščekivali šta im nosi vrijeme koje je pred njima. Nisu se plašili ni ljudi, čak bi se rado našli u njihovom naručju, osjećali su da im je to luka spasa.
Mnoge životinje su uginule, pa je postojala opasnost da dođe do zaraze. Prisjećaju se ljudi kako su prikupljali uginule životinje koje su se već počele raspadati, a možete samo zamisliti koliko je to neugodan posao! Tovarili su ih u specijalne prikolice u koje bi prethodno ubacivali i specijalne, nepropusne folije. Sve je išlo u spalionu u Inđiju, a na granici je bila vrlo stroga kontrola. Ako je folija negdje oštećena prilikom utovara i ako je iz kamiona kapnula neka kapljica krvi, sve se moralo vratiti, istovariti, staviti novu foliju, ponovo natovariti i ponovo uputiti na isti put. I u takvim prilikama se nađu ljudi dobrovoljci koji obave ovaj posao, bojeći se zaraze koja bi mogla ugroziti i njihove i druge živote. U svakodnevnom životu, bez takve opasnosti, teško bi se nekoga našlo za ovaj posao i da mu se ko zna koliko plati.
U takvim prilikama ljudi dobiju i dodatnu snagu pa mogu uraditi i ono što inače ne bi mogli. Postaju manje osjetljivi na bolove, otporniji na bolesti. Sasvim je moguće da je i kod životinja isti slučaj. Sve u svemu, u tako teškim trenucima bar je lijepa spoznaja da u živim bićima ima nešto dobro, veliko, što se pokazuje, ako ne svakodnevno, a ono bar onda kada je najpotrebnije.
Citav svoj sam zivot sa zivotinjama;i mazio sam ih,i tukao (jako pogresno ),i galamio,i pricam sa njima kao sa ljudima,i kudim ih kao i insana…..one samo pricati ne znaju ali kada pratis njihovo ponasanje i oglasavanje tacno covjek zna sta zele i sta traze,slobodno cu reci da su kao ljudi cak imaju i osjecaje.
Hvala ti za ovu pricu……
Lijep članak gospodine Ivo, koji slikovito prikazuje ponašanje najvećeg broja običnih, svakodnevnih ljudi u tragičnim situacijama. I sam sam u jednom svom komentaru od prije par dana napisao da ekstremne a ne redovne situacije, na svijetlo dana iz ljudi izvlače ono najbolje u njima (kao i ono najgore), pa tragom te činjenice čovjeku dođe da poželi da tih ekstremnih situacija bude više i češće – što je glupi paradoks. Jer ako su takve situacije potrebne kako bi se spoznalo da je čovjek čovjeku – čovjek, a ne vuk, i ako tako nije i u normalnom redovnom životu, onda stvarno nešto nije u redu sa čovjekom kao vrstom koju je priroda, u odnosu na druge životinje, obdarila kreativnom inteligencijom koja mu u krajnjoj liniji i omogućava da se razlikuje od njih.
“čini mi se rođače,
da je standard
pokvario ljude,
jedu govna i sanjare” – Štulić
a kako se moje janje ili magare osjecalo kad je ogladnio??tko ugrozava zivote drugih?
Lijepo je i znati da su danas vjestacki ljudi razbijeni na individue sa vjestacki usadjenim poimanjem da su sami sebi najbitniji..I tako lanac ide od covjeka do covjeka , sve dok se ne desi poplava.. Dakle kao sto vec i priicamo o tome kroz razne tekstove na portalu sistem u kojem smo skuhani kao zaba u vodi je dizajniran da nas cini takvim ljudima..Sve do neke druge poplave..A mozda nas ceka i kakav veliki potop kada vise nece biti popravnog…
Ova prica ima i drugu stranu, potpuno drukciju na zalost. Ovo je svetla a tamna je svakako mnogo ruznija, u donosu coveka prema coveku kao i coveka prema zivotinjama.
sta reci na tekst…pa ovako ovaj covjek je zalio zivotinje a vjerovatno bi i ljude zalio.da je bio neki zlocinac koji je primjera radi pobio narod i zakopao i kada su bile one poplave po doboju,voda odnijela zemlju i izasle kosti,taj isti ne bi zalio ni te zivotinje.hocu reci zvijer ostaje zvijer bez obzira na okolnosti.tek kada ta ista zvijer postane nemocna,ta ista bi zeljela zivjeti i na to bi se covjek sazalio ali kada znas da je ta ista zvijer prije zog cinila zlocin e onda tu istu ne zalim.porediti jadne kravice sa ljudima je malo ogavno…”vuk dlaku mijenja ali cud ne”..
“Ljudi vole katastrofe, to ih zblizuje”
Čovjek je u glavi evolucijski niža životinjska vrsta iz kamenoga doba
Ivo Kobaš k’o lite Ivo Andrić.