Rođen u Varaždinu, 1. ožujka 1926. gdje je dobio i prve pouke iz slikarstva, Miljenko Stančić ilustrator, scenograf, akademski slikar, umro je u Zagreb 13. svibnja 1977.
Prve pouke iz slikarstva dobio je u Varaždinu od profesora Ladislava Kralja Međimurca. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. godine. Završio je specijalni tečaj za grafiku kod Tomislava Krizmana 1952. Predavao je slikarstvo na Akademiji u Zagrebu od 1961.–77. Bio je član grupe “PETORICE” (Ljubo Ivančić, Ivan Kožarić, Valerije Michieli, Miljenko Stančić, Josip Vaništa). Prvu značajniju samostalnu izložbu imao je u Zagrebu 1952. godine u Muzeju za umjetnost i obrt zajedno s Josipom Vaništom, te ga od tada jedan dio likovne kritike smatra začetnikom nadrealističkog slikarstva u Hrvatskoj. Od 1953. godine izlaže na brojnim međunarodnim izložbama.
Na studijskom boravku u Francuskoj bio je 1955. godine. Godine 1959. dobio je Nagradu grada Zagreba za sliku „Djevojka i skitnica“. Iste godine napravio je scenografiju za predstavu Miroslava Krleže „U agoniji“ za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. U Parizu je 1959. godine imao vrlo zapaženu izložbu u Galeriji Lambert. Od 1960. počinje izlagati s belgijskom grupom „Fantasmagie“. Mnogi su njegovo djelo svrstavali i uz magični realizam, metafizičko, fantastično ili fantazmagorično slikarstvo.
Pod njegovom rukom nastaju brojna djela snažnog autobiografskog i psihološkog naboja (Sv. Florijan, 1955., Mrtvo dijete, 1954., Ljubavnici, 1960., Promenada, 1962., Svitanje, 1964., Čekaonica,1964., Franck (Strausov dućan), 1968., Nad starim gradom 1970.). Bio je ilustrator u časopisima “Staklo-Straža”, “Vjesnik”, “Naprijed”, “Narodni list”, “VUS“, “Kerempuh, “Republika”. Kao scenograf radio je na predstavama M. Krleže i M. Matkovića te F. Hadžića.
Samostalno je izlagao u brojnim gradovima Hrvatske, a i šire. Posthumne izložbe bile su u Zagrebu 1981., Valjevu 1986, te u Varaždinu 1996. i 2005. godine.