Ta divna ideja – esperanto!

Prošlo je već 130 godina od kada je doktor Lazar Ludvig Zamenhof objavio udžbenik pod pseudonimom “Doktoro Esperanto” (onaj koji se nada) po čemu je i jezik ,koji ovaj doktor izmislio, dobio naziv.

Jezik je načinio vrlo jednostavnim. U njemu su pravila jasna i nema izuzetaka. Recimo, svaka imenica se završava na ‘o’ u jednini, a u množini joj se doda i ‘j’. Patro je otac, a patroj su očevi. Ženski rod se dobije ubacivanjem ‘in’, pa se za majku kaže patrino. Brat je frato, sestra fratino. Ako ispred dodate ‘ge’, gepatroj, to će značiti roditelji. I tako je u svakom slučaju. Suprotnost dobijete ako ispred riječi dogradite ‘mal’. Granda je veliko, a malgranda malo. Dekstra je desno, maldekstra lijevo. Tako se učenjem jedne riječi odmah nauči i njeno suprotno značenje, i tako dalje – stvarno je sve olakšano maksimalno. Kada se ima na umu da su birane foneme koje se koriste u gotovo svim značajnijim jezicima, a izbjegnute su one koje se teško izgovaraju ljudima drugog govornog područja, to jezik čini još privlačnijim. Uz sve to, riječi su uzete iz raznih jezika koje već cirkuliraju kao internacionalne i mnogima su poznate – gitaro, doktoro, lingvo i tako dalje.

Kako je moguće da ovaj jezik, pored toliko prednosti, nije našao odgovarajuće mjesto, odnosno zašto ga cijeli svijet nije prigrlio kao svoj i olakšao čovječanstvu komunikaciju? Svi bi ljudi mogli naučiti samo jedan jezik i sporazumijevati se međusobno, a maternji jezik koristiti u svakodnevnoj, lokalnoj upotrebi. Tako bi svi bili ravnopravni – svi bi  morali učiti jedan strani jezik, jer on nikome nije maternji. Zamislite ovako koliko neki ljudi potroše vremena da bi naučili, recimo, engleski? Za to vrijeme oni kojima je to maternji jezik mogu učiti nešto drugo i oni će uvijek biti u prednosti u odnosu na ostale. Ostali možda znaju i po nekoliko jezika, ali džaba, samo engleski važi. Nekada još ispadnu i glupi jer neki tamo govore bolje engleski od njih, a kako i ne bi, kad im je to maternji jezik! Dalje, oni koji bolje poznaju jezik čine se uvjerljivijima u nastupima, moći će bolje objasniti svoju ideju i tako će postizati bolje rezultate. Zašto, onda, odista, ne bismo koristili jezik koji bi nam svima omogućio ravnopravnost u ovom segmentu? Jednostavno, zato što to ne odgovara moćnima. Oni su ti koji odlučuju, a njima je engleski maternji, ostali su sa samo privid, ostali nisu slobodni i ravnopravni, ma kako mislili da jesu. Ako bismo koristili neku drugu logiku osim moći po kojoj izbjegavamo uvesti međunarodni jezik, bila bi logika da se od živih jezika prihvati onaj koji govori najviše ljudi na svijetu. Onda bi to bio kineski. Čak i španjolski je ispred engleskog. Ali, očito je, to nije kriterij.

Uvođenjem jednog svjetskog jezika koji bi bio vrlo jednostavan, koji bi se lako naučio i omogućio da njegovim poznavanjem rješavamo problem komunikacije u cijelom svijetu, bez potrebe učenja još nekih jezika, ponavljam, omogućio bi jednakost, ravnopravnost na tom polju, a moćni baš to ne žele. Njima ne treba ravnopravnost, nego zadržavanje prednosti, a jedan od načina za to je jezik. I ni to nije ništa novo. Za vrijeme Rimskog carstva takav je bio latinski jezik. Ko je tada mogao i zamisliti da će najmoćniji jezik na svijetu prosto nestati?! Da je neko spomenuo takvu mogućnost, vjerujem da bi ga mnogi proglasili ludim. Ali nestao je, ima ga još samo u tragovima, mada su brojne riječi iz latinskog jezika prisutne, a i engleski se iz njega razvio. Svijet govori jezikom moćnika. Kada moćnik padne, još neko vrijeme se održava jezik. Pa, vidite, u Katoličkoj crkvi su se mise do nedavna služile na latinskom, čak se i u Saboru govorilo na tom jeziku. Tako će biti i kod nove promjene moći na svjetskoj pozornici, ma kako nam se to sada činilo nemogućim. Jedno od rješenja da ne bude tako je zajednički jezik, a vidimo da oni koji odlučuju to do sada nisu željeli prihvatiti. Hoće li nove generacije biti pametnije i pravednije – nekad će se vidjeti.