25 godina svjetske geopolitike nije omelo “Novi put svile”

Svjetska javnost općenito smatra da je kineski mega-projekt “Novi put svile” jedan transportni koridor kojim bi se kopnom lakše izvozila kineska roba. U stvari, to je veliki geopolitički projekt koji je već izazvao niz ratova i revolucija, a izvorno je imao tri pravca za realizaciju, da bi se u konačnici pokazao vrlo korisnim za zemlje središnje Azije i Rusiju.

Službeno je “Novi put svile” koncept pan-euroazijskog, a u budućnosti interkontinentalnog, transportnog sustava, kojeg Kina danas promiče u suradnji s Kazahstanom, Rusijom i drugim zainteresiranim državama.

“Novi put svile” bi trebao postati sastavni dio strategije razvoja Kine, ne samo u izgradnji najbolje i najbrže  tranzitne rute kroz središte Euroazije, nego i za jačanje gospodarskog razvoja kopnenih područja Kine, povećanje suradnje sa susjednim zemaljama, te u  izgradnji općih pravila međunarodne euroazijske trgovine.

Znajući sve to, elite u inozemstvu, svjesne infrastrukturne i ekonomske integracije Europe i Euroazije, zajedno su s većinom američkih i europskih multinacionalnih korporacija odlučili kako neće mirno promatrati ovakav razvoj događaja. Obzirom da bi proces uspostave novih trgovačkih puteva bio vrlo koristan za sve aktere na kontinentu, konkurentske zemlje bogatog Zapada su počele strahovati od visokih šansi za uspjeh ovog projekta.

To potvrđuju i svjetske vođe. Vladimir Putin je rekao “kako bi, nakon završetka izgradnje “Novog puta svile”, na euroazijskom kontinentu mnoge zemlje dobile ne samo trgovinske povlastice, nego bi se Rusija, Kina i druge zemlje oslobodile od inozemnog utjecaja i uspostavile potpuno novu razinu međusobnog partnerstva, što znači ne samo stvaranje jedinstvene ekonomske zone, nego i zajedničku trgovinsku suradnju cijele euroazijske regije unutar njenih geografskih granica”.

Takvo što nikako nije odgovaralo globalističkoj eliti i 2000. godine je zapadna geopolitika čvrsto odlučila osujetiti kineske planove.

Šesnaest godina kasnije se mogu pojasniti detalji ove velike geopolitičke bitke između Kine, Sjedinjenih Država i Rusije, zemlje koje su se vodile svojim nacionalnim interesima, zbog čega je na kraju došlo do preraspodjele globalne sfere utjecaja i ostvarenja euroazijskog “Novog puta svile”, projekta za kojeg se danas može reći da će ga teško biti zaustaviti.

Novi svijet

Davne 1992. su na karti predložene tri glavne rute, “arterije” kineskog “Novog puta svile”.

Od tog dana je prošlo mnogo godina i Xi Jinping 2013. službeno najavljuje oživljavanje poznatog “puta”, koji je zbog političkih i ekonomskih promjena u svijetu od 1992. do 2017. u odnosu na gornju kartu pretrpio znatne promjene.

Na prvoj slici vidimo da rute kineske trgovine okružuju gotovo cijelu planetu, a planovi Pekinga su bili razni infrastrukturni projekti u budućnosti, ne samo u Euroaziji, nego i diljem svijeta. Kineski projekt je zapravo svjetski sustav prometnih koridora, a izvorni plan je bio povezati Australiju i Indoneziju, sve zemlje srednje i istočne Azije, Bliskog istoka, Europe, Afrike i Latinske Amerike preko Sjedinjenih Država. U okviru planiranog projekta je bila izgradnja željeznica, autocesta, pomorskih i zračnih putova, cjevovoda i velikih električnih vodova.

No, glavna stvar je da je uz tranzitni prometni sustav, u onim zemljama u kojima bi bio izgrađen, planirana i izgradnja velike zajedničke popratne infrastrukture. S obzirom na ovakav pristup, plan bi postao vrlo isplativ za sve sudionike u procesu i prema najkonzervativnijim procjenama bi u njega bilo uključeno oko 4,4 milijarde ljudi.

Naravno, zapadna elita je htjela očuvati vodeće mjesto u svijetu i nije htjela takvu budućnost. Kao što se moglo predvidjeti, nije pasivno promatrala razvoj događaja. Štoviše, uložili su maksimalne napore kako bi se osujetila provedba pan-euroazijskog koncepta. To nisu samo kineski infrastrukturni i drugi projekti, nego i stvaranje velike Euroazijske ekonomske unije, trebalo je ograničiti utjecaj Šangajske organizacije za suradnju i raditi na razbijanju skupine BRICS, odnosno svih važnih čimbenika u ovom procesu.

Za početak obratite pozornost na treći koridor, koji sadrži trasu B2 preko Afganistana i “Liniju” C koja ide od Turske preko Bugarske do zemalja bivše Jugoslavije.

Ovaj smjer bi kopnom povezivao istočnu Kinu, nastavio bi uz južnu granicu Kine, preko zemalja kao što su Vijetnam, Kambodža, Tajland, Mianmar, Bangladeš i dalje preko Indije išao sve do granica Bliskog istoka, potom dalje prema Balkanu i Europi. U ovom dijelu je realizacija plana uspješno blokirana u prvoj zemlji gdje je bilo moguće – Afganistanu.

Destabilizacija Afganistana i prisutnost NATO trupa u toj zemlji su stali na put planovima izgradnje prometnog koridora u njegovom izvornom obliku. Ipak, strah od Kine je bila logična reakcija, kao i odgovor Pekinga korekcijom izvornih planova, uz naknadno pomjeranje koridora “Novog puta svile” iz Afganistana u Pakistan.

Međutim, Zapad je poduzeo mjere za blokiranje i ovog puta, koji je zbog toga pomjeren od grada Lahorea, do Sukkura na jugu Pakistana i dalje prema Iranu.

Da bi u tome uspjela, transnacionalna zapadna elita je “podgrijavala” ne samo unutarnja proturječja u Pakistanu, nego i i dugim područjima, kao što su tinjajući indo-pakistanski teritorijalni sporovi.

Jedino sigurno područje za treći koridor je ostao Iran.

Iran se ubrzo našao pod teškim pritiskom Zapada. Svrstan je u “otpadničke države” i jednu od glavnih zemalja “Carstva zla”. Zemlji su zbog nepostojećih prijetnji nametnute sveobuhvatne sankcije i Iran nije mogao sudjelovati u međunarodnoj trgovini, a gotovo je isključen iz svjetskog gospodarstva.

Zbog ovog pristupa, unatoč činjenici da je Iran najrazvijenija zemlja u regiji, izgradnja “Novog puta svile” preko teritorija Islamske republike je u potpunosti blokirana. Međutim, to nije bilo dovoljno za zapadne elite, koje su uz pomoć američkih službi pokrenule  lančanu reakciju svrgavanja bliskoistočnih vlada.

Osovina Sirija – Irak – Jordan, a u budućnosti i Turska, na različite načine su uključeni u provedbu plana koji je uključivao stvaranje “kontroliranog kaosa”, formiranje terorističkih enklava i “oporbenih” skupina, te svrgavanje “neprijateljskih” vlada u drugim regijama.

Međutim, danas se situacija promijenila. Naime, bez uspješnog i pravovremenog djelovanja Moskve u cijelom Bliskom istoku, ta bi se regija bez sumnje radikalizirala i nastale bi nesavladive prepreke za izgradnju tranzitnog koridora od Kine do Europe preko područja južne Rusije.

Namjera Zapada je bila da to područje postane teritorij za zapadne energetske sustave i plinovode, koje bi čuvala američka “Šesta flota” i trupe raspoređene u zaljevskim monarhijama. Dakle, sve akcije Zapada su imale politički i ekonomski učinak u obuzdavanju Kine i uspostavu utjecaja u cijelom području šireg Bliskog istoka.

Drugi koridor

Trasa drugog koridora, B1 – “Linija B”, koja prolazi kroz Kavkaz i rusku regiju Rostov, Ukrajinu i EU, također je uspješno blokirana. Prvo “Revolucijom ruža” u Gruziji, a onda neustavnim državni udarom u Ukrajini.

Tako je 2013. godine jedini pouzdan i siguran put postao euroazijski koridor i najsjevernija ruta Kina – središnja Azija – Rusija – Europa, odnosno  “Linija A” od Pacifika do Europe i kineski dio B1, koji se u Rusiji spaja s “Linijom A”, što je službeno projekt kojeg je najavio vođa Kine, Xi Jinping.

Novi i konačni projekt je nazvan “Jedan pojas – Jedan put”, što nije slučajno, jer je 2013. godine ovaj pravac Kini zaista ostao jedini.

Upravo u to vrijeme, nakon neuspjelog pokušaja “Obojene revolucije” u Rusiji 2012. godine, postalo je jasno da su propali višegodišnji zapadni pokušaji da se smjenom vlasti u Moskvi zatvori ključni ruski pravac, a sve što je zapadna elita još uvijek hipotetski mogla učiniti u tom smislu je blokirati tranzit preko teritorija Rusije.

Međutim, nakon godina pokušaja, ovih je dana kopnenim koridorom uz Kine, preko Kazahstana i Rusije prošao prvi teretni vlak u Englesku. Što se tiče izlaska iz Rusije dalje u Europu, previđene su tri rute, odnosno nekoliko opcija.

Prvi koridor bi iz Rusije u EU išao preko  Ukrajine, drugi iz Rusije do Europske unije preko Bjelorusije i treći do EU izravno preko St. Petersburga.

Međutim, prvi smjer preko Ukrajine je uspješno blokiran, vojno i politički, ali ekonomskom destabilizacijom zemlje od strane njezina političkog vodstva. Unatoč pokušajima da se Rusija otvoreno uvuče u rat na istoku Ukrajine, pod izgovorom prisilne zaštite ruskog govornog stanovništva, čime bi se zatvorili svi prometni koridori iz Kine preko Rusije do Europske unije, do toga nije došlo. Stoga se prešlo na provedbu plana u kojem će Ukrajina biti potpuno neprikladan teritorij za bilo kakve tranzitne rute u regiji. Na kraju je najkraći i najpovoljniji smjer Rusija – Ukrajina – Europska unija uspješno blokiran.

S ruske točke gledišta, to i nije nepovoljan rezultat, dok je ukrajinska strana pokazala apsurdno i autodestruktivno ponašanje. Umjesto da s drugim zemljama uživa pogodnosti kineskog projekta “Novog puta svile”, režim u Kijevu ga je u potpunosti prepustio Moskvi.

Za blokiranje drugog, bjeloruskog pravca, Zapad jednostavno nije imao vremena. Barem za sada. Doduše, prvi koraci su učinjeni. Ukinute su sankcije Bjelorusiji, a Lukašenka i vodstvo zemlje se želi preusmjeriti na prozapadni kolosijek. Nešto je u tom smislu učinjeno, ali bjeloruski predsjednik u ključnim pitanjima još uvijek ostaje vjeran savezu s Moskvom. Navodne svađe oko nekih tema se redovito rješavaju na bilateralnim sastancima ili kroz institucije Euroazijske ekonomske unije. No, proces “zavođenja” Bjelorusije je naprasno prekinut pobjedom Trumpa u Americi.

Svjesna svog odlaska iz vrha politike, globalistička elita Sjedinjenih Država je posljednjih dana Obamine administracije donijela neke hitne odluke, ali je daljnja blokada kinesko-euroazijskog projekta praktično onemogućena.

Dokaz je jedna Poljska, koju se smatra bastionom američkoj utjecaja u istočnoj Europi, koja čiji su se lideri prošle godine dva puta susreli s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i razgovarali o mogućnosti da Poljska postane jedinstveni tranzitni “ventil” za ulazak kineske i ruske robe i sav međunarodni teret s istoka za zemlje Starog kontinenta. Poljska je pozdravila ideju da postane “vrata Europe”, i to iznenada i samo nakon nekoliko dana nakon što je poljski ministar obrane najavio da će blokirati tranzit kineske robe preko njezina teritorija.

Na stanici Organizacije za suradnju Kine i zemalja središnje istočne Europe, China-CEEC, navodi se kako je za povezivanje Kine i zapadne Europe Poljska ključna karika u inicijativi kineske vlade “Jedan pojas – Jedan put”. Kineski predsjednik Xi Jinping je u tom smislu u lipnju prošle godine, tijekom službene posjete Poljskoj, potpisao oko 40 različitih trgovačkih i partnerskih sporazuma.

Kako bi se osiguralo da se u Poljskoj učinkovito provode američke odluke, prebačena je najveća vojna skupina NATO pakta od kraja Hladnog rata. U tom smislu treba promatrati i dolazak trupa na teretni kolodvor London Borough of Barking, koji je odabran kao odredište za glavnu rutu Kina – Kazahstan – Rusija, potom Bjelorusija – Poljska i ostale zemlje zapadne Europe.

Paradoks ove situacije da se američko-kinesko sučeljavanje, koje se posljednjih godina vodilo oko glavnih arterija “Novog puta svile” i njegovih središnjih koridora, na kraju nije zadržalo u Aziji ili na Bliskom istoku, gdje u njemu sudjeluje i Rusija, nego se preselilo na europski kontinent.

Međutim, koridor Kina-Kazahstan-Rusija-EU nije ograničen samo na razvijanje infrastrukturnih projekata duž ruske Trans-sibirske željeznice, nego se u ekstremnim okolnostima računa na rusko-europski željeznički trajektni projekt koji će povezivati St. Petersburg s Europom.

Interes za aktivno sudjelovanje Rusije u velikom projektu “Novog puta svile” je  više nego očit. Korištenjem Trans-sibirske željeznice, kao glavnog tranzitnog puta za kineske robe, Rusija je u stanju ne samo obnoviti svoje infrastrukture i logistički sustav, nego osigurati i pristup velikim ulaganjima iz Kine, koja je voljna graditi i razvijati željeznice i autoceste. S obzirom da se roba iz Kine uglavnom prevozi u kontejnerima, razumljivo je da će plaćane takvog tranzita biti isplativo, što je čisto financijski aspekt rusko-kineske suradnje.

Politika Zapada blokira alternativne pravce, kao što je južni koridor, koji bi iz luke Solun izgradnjom mega-projekta kanal Dunav—Morava—Vardar—Egejsko more spojio središnju Europu s lukom u Grčkoj. Iako su predsjednici Srbije i Makedonije u listopadu prošle godine rekli da je izgradnja ovog kanala povijesna šansa za regiju, koju zbog budućih generacija ne bi smjeli propustiti, utjecaj zapadnih kancelarija da se on ne izgradi je više nego očit. Kineska strana je već izradila studiju provedivosti koja je koštala više od 50 milijuna dolara i Peking je spreman za početak radova, ali sve ovisi o političkim prilikama i pritisku Washingtona na Atenu, Skopje i Beograd. Za sada se o ovom projektu govori isključivo hipotetski, iako bi on bez sumnje unaprijedio gospodarstva zemalja jugoistočne Europe. Kina kao rezervni pravac ima željezničko-pomorski koridor od Irana, Turske, preko Crnog mora i Bugarske do Srbije i dalje prema sjeveru, ali je u Sofiji jak zapadni utjecaj i taj će se projekt vjerojatno uspješno blokirati.

Na kraju Zapad donosi “najgoru” moguću odluku i prisiljava Kinu da se u potpunosti okrene ruskom koridoru, očito u korist Moskve. Kina nema alternative, a rezultat je da će kroz Rusiju prolaziti najviše vlakova, što je ujedno i više novca od tranzita.

U ovom članku su ključni svjetski događaji isključivo opisani kroz prizmu “Novog puta svile”, te izolacije određenih zemalja od prvog dana kada je najavljeno veliko povezivanje Kine i Europe.

Ovo je samo dio geopolitičkog rata Zapada protiv Kine i Rusije, koji pojašnjava neke od njegovih ciljeva, ali i razloge za stvaranje i upravljanjem terorističkim režimima na Bliskom istoku. Zbog ovog je projekta, djelomično, provedena destabilizacija i smjenjivale su se vlade u Ukrajini, na Kavkazu i drugim dijelovima svijeta, gdje je Rusija Kini opet bila ključni partner u “redukciji štete”.

Danas je i veći dio europskih zemalja shvatio da je Kina poželjan trgovinski i ekonomski partner, ali zapadne kancelarije moraju prihvatiti činjenicu da će povoljna i isplativa suradnja s Kinom biti moguća samo preko ruskog teritorija. U cijeloj su priči, ako izuzmemo Ukrajinu,  najgore prošle zemlje jugoistočne Europe, gdje vlade nikako da donesu odluku da treba surađivati sa svim ekonomskim silama u svijetu, ako je ta suradnja na obostranu korist.

Trenutno je situacija takva da će od kineskog projekta, barem ovog dijela koji Kinu povezuje s EU, najveće koristi imati Kazahstan i Rusija, što je još jedna velika geopolitička pobjeda kinesko-ruske suradnje.