Budimo iskreni – Zapadu su sirovine i novac ispred ljudske krvi i patnje

U svjetlu rastućih geopolitičkih napetosti, ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je zaprijetio ograničenjem izvoza ključnih sirovina kao odgovor na zapadne sankcije. Ova prijetnja nije tek prazna retorika – ona nosi potencijalno ozbiljne posljedice za Sjedinjene Američke Države i Europu, koji se u značajnoj mjeri oslanjaju na uvoz ruskih sirovina, piše DW.

Uranij – ključna sirovina nuklearne industrije

Putin je posebno naglasio uranij, i to s dobrim razlogom. Ruski državni koncern Rosatom drži impresivnih 40% svjetskog tržišta obogaćenim uranijem. Ono što Rosatom čini nezamjenjivim jest kvaliteta njihovog proizvoda, koji je neophodan za najsuvremenije nuklearne reaktore.

Ovisnost Zapada o ruskom uraniju je značajna. Sjedinjene Američke Države trenutno uvoze više od petine svog uranija iz Rusije, dok Europa uvozi gotovo trećinu. U financijskom smislu, Rosatom godišnje izvozi uranij u vrijednosti od oko 2 milijarde dolara samo u SAD. Prekid ove trgovine bio bi ozbiljan udarac za obje strane.

Iako postoje alternative, poput američke tvrtke “Centrus Energy” koja je nedavno počela s obogaćivanjem uranija, njihovi kapaciteti su još uvijek ograničeni. Stoga bi nagli prekid uvoza iz Rusije mogao dovesti do ozbiljnih poremećaja u opskrbi energijom na Zapadu.

Titan – stup zrakoplovne industrije

Titan je još jedna ključna sirovina koju je Putin spomenuo. Ruski gigant VSMPO-Avisma kontrolira 15% svjetske proizvodnje sirovine za titan, što ga čini nezaobilaznim igračem na globalnom tržištu. Prije trenutnih geopolitičkih tenzija, glavni kupci ruskog titana bili su američki Boeing i europski Airbus.

Unatoč sankcijama, Europa i dalje uvozi značajne količine titana iz Rusije. Prošle godine, vrijednost tog uvoza iznosila je oko 345 milijuna dolara. Ovo pokazuje koliko je teško brzo promijeniti dobavljačke lance, posebno u tako složenoj industriji kao što je zrakoplovna.

Sjedinjene Države su pokazale veću fleksibilnost u smanjenju ovisnosti o ruskom titanu, razvijajući vlastite kapacitete. Međutim, za Europu ovaj proces ide sporije, što je dovelo do paradoksalne situacije u kojoj EU postaje sve ovisnija o SAD-u za ovu kritičnu sirovinu.

Nikl – tržište u tranziciji

Kada je riječ o niklu, situacija je nešto drugačija. Ruski Norilsk Nickel, jedan od najvećih svjetskih proizvođača nikla, nedavno se našao pod određenim sankcijama SAD-a i Velike Britanije, iako EU još nije poduzela slične korake.

Rat u Ukrajini značajno je promijenio strukturu izvoza ruskog nikla. Prije sukoba, više od polovice izvoza Norilsk Nickela odlazilo je u Europu. Danas taj udio iznosi samo 24%, dok je izvoz u Aziju porastao na 54%. Ovo preusmjeravanje s zapadnih na istočna tržišta predstavlja značajan izazov za rusku tvrtku.

Dodatni izazov za ruske proizvođače nikla je neočekivani ulazak Indonezije na globalno tržište. S većim rezervama nikla od Rusije, Indonezija je unijela novu dinamiku u tržište, što je dovelo do pada cijena i neizvjesne budućnosti za ruske proizvođače.

O čemu se ustvari radi?

Analiza sankcija i trgovinskih odnosa između Zapada i Rusije otkriva zanimljiv obrazac koji ukazuje na to da su ekonomski interesi često imali prednost nad političkim ciljevima. Ovaj pristup je posebno vidljiv u brojnim iznimkama od sankcija koje su uvedene za ključne sirovine.

Primjerice, dugo vremena Rosatom, ključni proizvođač uranija, bio je izuzet od sankcija. Slično tome, u sektoru titanija, i američke i kanadske sankcije protiv VSMPO-Avisma predvidjele su izuzetke koji su omogućili nastavak poslovanja s ključnim zapadnim partnerima poput Boeinga, Airbusa i njihovih dobavljača.

Ovi izuzeci jasno pokazuju da je Zapad pažljivo vagao između želje za primjenom političkog pritiska i potrebe za održavanjem vlastite ekonomske stabilnosti. Činjenica da su mnoge zapadne kompanije nastavile nabavljati ključne sirovine iz Rusije, unatoč političkim tenzijama, ukazuje na duboku ekonomsku međuovisnost koja nadilazi trenutne geopolitičke sukobe.

Štoviše, način na koji se tržište prilagođava, poput preusmjeravanja ruskog izvoza nikla prema Aziji ili povećanog uvoza uranija iz Kine u SAD (koji je vjerojatno preprodaja ruskog uranija), dodatno naglašava ekonomsku prirodu ovih odluka. Ove prilagodbe pokazuju da tržišta pronalaze načine za zaobilaženje političkih prepreka kada postoje snažni ekonomski motivi.

Stoga, iako se na površini čini da su sankcije primarno političko oruđe, dublji pogled otkriva da su ekonomski interesi često bili glavni pokretač odluka. Zapad je, čini se, više fokusiran na upravljanje vlastitom ekonomskom ovisnošću o ruskim sirovinama nego na potpuno prekidanje trgovinskih veza iz političkih razloga.

Ovakav pristup naglašava složenost međunarodnih odnosa u globaliziranom svijetu, gdje su ekonomski i politički interesi često isprepleteni na načine koji nisu uvijek očiti na prvi pogled. Kako se situacija nastavlja razvijati, bit će zanimljivo promatrati kako će se ovaj balans između ekonomskih potreba i političkih ciljeva dalje oblikovati.