Jesu li nam Rusi zaista neprijatelji ili ih mi ne razumijemo?

Od proljeća 2014. godine i takozvanog “Krimskog proljeća”, akcije ruske vojske kojom se nakon prevrata u Kijevu osiguralo mirno održavanje referenduma o pripajanju poluotoka Ruskoj Federaciji, te kasnijeg ustanka u Donbasu, Vladimir Putin i Rusija su postali najveći neprijatelji “civiliziranog svijeta”. No, u samoj Rusiji, prema posljednjem izvješću poznatog ruskog “Levada Centra”, Putin u ovom trenutku uživa potporu 86% ispitanika.

Zapadnom “civiliziranom svijetu” je nepojmljivo da državnik poput Vladimira Putina, “autokrat koji gazi ljudska i građanska prava i slobode”, uopće može imati podršku naroda. Osim socioloških istraživanja javnog mnijenja u Rusiji, podrška aktualnoj vlasti je potvrđena i na izborima održanim u rujnu, kada su se birali zastupnici za rusku Državnu Dumu.

Zapad uporno govori o “diktaturi”, ali se nitko ne pita zašto je Rusima dobro i zašto su u rujnu još jednom dali povjerenje vladajućoj stranci?

“Ruski izbori će biti najdosadniji u 2016. godini”, uoči izbora je rekao Leonid Bershidsky, trenutno kolumnist Bloomberga talentirani novinar koji se 1993. vratio u Moskvu iz Kalifornije, utemeljio list Vedomosti, zajednički projekt s Financial Timesom i The Wall Street Journalom, a bio je i prvi direktor ruskog izdanja Forbesa.

2014. godine, razočaran i ogorčen ruskom akcijom na Krimu i aktivnostima u Ukrajini, Bershidsky napušta Rusiju i odlazi raditi za Bloomberg. Jedan je od onih ruskih novinara koji Rusiju znaju opisivati onakvom kakvom bi Zapad htio da bude. S ove točke gledišta, povijest “dosadnih izbora u Rusiji”, kako ih naziva Bershidsky, je odlična definicija.

Na glasovanju za Državnu Dumu u rujnu je Ujedinjena Rusija, “Putinova stranka”, dobila 54,21% glasova, što i nije impresivno, barem u odnosu na rejting predsjednika.

No, pitanje legitimiteta je bespredmetno otvarati. Uzmimo samo američke predsjedničke izbore, gdje se jedan naizgled loš momak, Donald Trump, borio protiv Hillary Clinton, koja je uzimala novac od saudijskih prijatelja koji financiraju ISIL i koja je lagala doslovno o svemu što je radila kao državna tajnica. Imali smo i predsjedničke izbore u Austriji, gdje su prvi bili poništeni zbog nepravilnosti u prebrojavanju glasova, da bi tek u prosincu kandidata desnice pobijedio kandidat zelenih i ljevice Alexander Van der Bellen. Imali smo i Brexit u Velikoj Britaniji, koji je donio  radikalni zaokret za Britance i za Europu. Britanski referendum je jedinstven slučaj u povijesti i dokaz da predstavnička demokracija to zaista može i biti.

Za zapadne analitičare su Rusi “dosadni, spori i glupi”. Nakon izbora za Državnu Dumu Leonid Bershidsky za Bloomberg piše: “Rusi još očito nisu dovoljno umorni od istih lica, uobičajenih imena i uobičajene politike da bi tražili promjenu. Ruski izbori su bili opća dosada i nemaju nikakve veze s onima američkim, gdje imamo negativca Trumpa i Clinton koja se bori s brojnim skandalima, ili nedavnim britanskim referendumom, ili čak s beskonačnim glasovanjem u Austriji.”

Nakon izbora za Državnu Dumu 2011. godine je Ujedinjena Rusija od 450 dobila 238 zastupničkih mjesta, a tada su se dogodili i najveći prosvjedi tijekom Putinove ere. Godinu dana poslije, Vladimir Putin je s 63,64% glasova izabran za predsjednika po treći put. Nakon izvana organiziranih prosvjeda se Putin odlučio na veću kontrolu medija i oduzimanje sloboda stranim i nevladinim udrugama koje su financirane iz inozemstva.

Međutim, na unutarnjem planu se stvari mijenjaju na bolje i dopušta se više sloboda. Guvernere više ne imenuje Kremlj, nego se izabiru na slobodnim izborima, na kojima mogu sudjelovati i kandidati oporbenih stranaka. Osim toga, po prvi put je uveden izborni sustav koji nalaže da se polovica zastupnika bira proporcionalnom većinom s lista koju određuju stranke, a druga polovica prostom većinom u izbornih jedinicama. Ovom se odlukom dao prostor protivnicima, odnosno za čak 18 kandidata koje službeno financira Mihail Hodorkovski, Putinov zakleti neprijatelj, poduzetnik uhićen 2003., osuđen na zatvorsku kaznu 2005., pomilovan i od strane Putina na kraju iz zatvora pušten 2013.

Čak je i CNN priznao da je novi izborni sustav u Rusiji i Putinovim neprijateljima omogućio da se bore za vlast.

“Na ovim su se izborima stotine kritičara Kremlja mogli natjecati. Neki su čak našli mjesto na televizijama pod kontrolom Kremlja, koje obično ne daju prostor oporbi”, u rujnu prošle godine piše CNN.

Leonid Bershidsky čitateljima Bloomberga objašnjava da su izbori za Dumu 2016. završili kako su završili “jer su Rusi dosadni i spori, mediji ih lažu, a ruski političari su korumpirani”.

Ovo je stvarno zanimljivo, jer opis doslovno odgovara slici Europe i Zapada općenito. Osim toga, za razliku od Ruske Federacije, 28 zemalja Europske unije imaju različita mišljenja o svim pitanjima. Koje god teme da se dotaknu, predstavnici u Europskom vijeću i Europskom parlamentu izgledaju kao “rogovi u vreći“, čak i kad se raspravlja o roamingu za mobilne telefone, a ujedine se samo kada se raspravlja o sankcijama protiv Moskve.

Čak i SAD nisu u dobroj formi. Danas se više raspravlja o navodnim ruskim hakerima, nego o stvarnim problemima američkog stanovništva. U konačnici, ako je Rusija toliko moćna da može odrediti ishod američkih predsjedničkih izbora, onda je zaista svjetska velesila u svim područjima i bilo kakav otpor agresivnom Putinu je uzaludan. Isto je i s Europskom unijom, kojoj su za sve probleme krivi “strašni i zli Rusi”, iako je istina da europska elita, ako nema neprijatelja, ne zna ni što je. Rusija i Vladimir Putin daju smisao postojanja Junckeru, Federici Mogherini, Donaldu Tusku, Martinu Schultzu i eurobirokratima čija imena nisu vrijedna spomena. Zbog toga je “ruska prijetnja” tema koju svakodnevno pratimo u medijima.

Kad su novinari pitali Vladimira Putina prijeti li Rusija neovisnosti baltičkih zemalja, on im je odgovorio: “Prošli tjedan sam otišao do Vladivostoka i trebalo mi je devet sati leta, otprilike koliko mi treba da odem u New York, letom preko cijele Europe. Prema Vašem mišljenju, treba li se Rusija širiti?”

Naravno, bilo bi poželjno da pojedinci, prije nego se krenu  razbacivati etiketama “putinofila” i “rusofila”, saznaju nešto više o Rusima, a odgovore na sva pitanja mogu pronaći na stranicama “Levada Centra”, utjecajnog i uglednog ruskog centra za istraživanje javnog mnijenja. Od odgovora na pitanje žele li Rusi demokraciju zapadnog tipa ili svoju vlastitu, žale li ili ne za Sovjetskom Savezom? Jesu li im važniji red i ekonomski prosperitet ili takozvane individualne građanske slobode? Ne postoji nijedno važno pitanje koje “Levada Centar” nije postavio, a rezultati izbora za Državnu Dumu i Putinov rejting se savršeno podudaraju s dobivenim odgovorima.

Ukratko, bilo bi pametno prestati suditi Rusiju po našim standardima i misliti da su Rusi bolji, ako su nam sličniji.

To je glupost koju su javnom mnijenju na Zapadu usadili još od pada Berlinskoga zida i kada se u praksi krenula provoditi zloglasna teorija “izvoza demokracije”.

Nažalost po “nas” u Europi, Ruse, kao i mnoge druge nezapadne narode, uopće ne zanima da nam budu slični. Duboko u sebi oni misle da su bolji od Europljana koliko Europljani misle da su bolji od njih. Dakle, besmisleno je tvrditi da su Rusi takvi kakvi jesu samo zato što ih Putin laže preko televizije.

Uostalom, poznata je Lincolnova izreka da možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude zauvijek. Zašto se konačno ne zapitamo iz kojeg razloga je Putinov rejting tako visok, gotovo od dolaska na vlast? Zar je moguće ostati na vlasti samo pomoću propagande? Zašto ne pokušamo pretpostaviti da se većini Rusa njihova zemlja sviđa upravo onakva kakva jest, iako bi uvijek moglo biti bolje? Zašto se ne zapitamo, makar potiho, da se slučajno ne bi uzjogunili politički korektni umovi koji na televiziji i u medijima vise 24 sata dnevno, da negdje na svijetu žive ljudi koji žele gledati vlastite poslove i ne zanima ih naš sud o njima?

Upravo zbog činjenice da si ne postavljamo ova pitanja, 2016. je bila iznenađujuća i iznimna osjetljiva godina. Suprotno svim očekivanjima prošla godina je bila godina geopolitičkih transformacija, ideoloških fraktura i promjene u globalnoj ravnoteži snaga. Jačanje Rusije, američki izborni potres i politička bura u Europi su uvelike utjecali na zapadnu elitu i njene  globalne geopolitičke planove.

Ne tako davno, Bloomberg je objavio nekoliko geopolitičkih prognoza za blisku budućnost. Većina ih je bila negativna za SAD, a zajedničko obilježje svih je bio iracionalni strah Zapada od nove Rusije.

Međutim, temelj za ove strahove nije moć ruske vojske, koja ima proračun oko 13 puta manji od NATO pakta, nego politička moć ruske države, zbog koje je Rusija postala “geopolitički neprijatelj broj jedan” Zapadu.

Tijekom 2016. ruske iznenadne akcije i sve one koje se ne uklapaju u logiku Zapada ne samo da su preplašile elitu u Bruxellesu i Washingtonu, nego su uzrokovale pravu političku histeriju. Taj su svoj osjećaj kroz medije i propagandu prenijeli i na javno mnijenje. Prosječan zapadni čovjek na ulici je ostao zatečen i šokiran pojavom snažne i utjecajne Rusije na svjetskoj sceni, kao da je došla neočekivano, neobjašnjivo i niotkuda. Ali sve je posljedica toga da većina političara “civiliziranog svijeta” to nije očekivala i što sada svoju zatečenost i nemoć prenose na javnost.

U svim medijima i među stručnjacima je do 2016. godine Rusija bila “slaba država” s krhkim gospodarstvom, tromim političkim sustavom, bez jake vojske i krhke organizacijske strukture koja će neizbježno morati puknuti pri prvim naznakama krize. S takvim razmišljanjem je Rusiji među liberalnom “elitom” bilo dodijeljeno mjesto “benzinske postaje Arktika” ili, u najboljem slučaju, regionalnog aktera.

No, 2017. godine su se svi zapadni stručnjaci morali odreći svojih fatalnih predviđanja. Sve im je krenulo naopako i krajem prošle godine se počelo tvrditi suprotno.

“Rusija je utjecala na izbor američkog predsjednika, iz Sirije je izbacila američku koaliciju od nekoliko stotina država, dok njezin vođa godinu dana ne silazi s vrha ljestvice najutjecajnijih političara na svijetu”, uglavnom su bili napisi proteklih tjedana.

Ovime su uzrokovali šok kod “običnih građana”, koje se sada uvjerava da je “strašna i nepredvidljivu Rusija svemoguća i može učiniti bilo što, bilo kad i u bilo kojem kutku planete”.

Doista, ne tako davno je izabran Trump, oslobođen je Aleppo, a godišnje izvješće o stanju ruske ekonomije, iako pod sankcijama, više je nego obećavajuće. Bilježi se nevjerojatan rast poljoprivrede i svih popratnih industrija, a proizvode se i najnoviji modeli naprednih oružja. Primjetan je ruski proboj u vanjskoj politici, diplomaciji, znanosti i vojno- industrijskom kompleksu, što potvrđuje da se ne radi o iznimkama, nego o pravilu koje je posljedica strogo planirane strategije i zacrtanih ciljeva.

Cijela jedna generacija ljudi je odrasla u unipolarnom svijetu, stoga mnogi ne žele priznati da bilo koja zemlja, u načelu, može postati “izuzetna” u političkom, diplomatskom i vojnom smislu.

Nametanjem sankcija 2014. nitko na svijetu nije pomislio da će se Rusija usuditi i biti u stanju doslovno “gurati nos” u poslove najveće svjetske sile na Bliskom istoku.

No, to se ipak dogodilo i SAD su prvi put čule da ih je netko odbio i zabranio im intervenciju u dijelu svijeta gdje je ona već bila isplanirana. Istina, Moskva je to učinila na pristojan način. 2013. je Johnu Kerryu, trikom o jamstvu za uništavanje sirijskog kemijskog arsenala, omogućila da odustane od intervencije u Siriji, a da ne mora priznati poraz, da bi 2015. rasporedila svoje vojne snage u Siriji.

U 2017. Zapad ne ulazi samo s neuspjehom u Siriji, nego i nedostatkom uspjeha strategije obaranja cijene energenata.

Čini se da se politika diversifikacije uvoza i igranje na kartu poljoprivrednog sektora pokazala kao dobra odluka. Ne računajući petrokemijsku industriju, industriju proizvodnje poljoprivrednih strojeva i prehrambenu prerađivačku industriju, sektori u kojima su u rastu oboreni svi rekordi, krajem 2016. godine je Rusija postala najveći proizvođač pšenice na svijetu. Prihodi u državnom proračunu od prodaje pšenice su ove godine premašili prihode od prodaje oružja, premda su i oni su porasli.

Uz sve navedeno, nakon nekoliko godina pozitivnih demografskih trendova, ruska je država pokrenula program preseljenja sunarodnjaka iz inozemstva i uvela ekspresnu shemu za dobivanje državljanstva za osobe koje dobro poznaju ruski i koje ga koriste u svakodnevnom životu. Dakle, ne radi se samo o etničkim Rusima, nego o svim stanovnicima bivšeg sovjetskog prostora koji centar bivšeg “Sovjetskog carstva” još uvijek vide kao vlastitu domovinu.

Broj odobrenih ruskih državljanstva je u 2016. u odnosu na prethodnu godinu porastao za 26%. Prema službenim statističkim podacima, samo od siječnja do rujna 2016. je 193 000 ljudi bilo u sustavu dobivanja dozvole boravka, što je prvi korak ka dobivanju državljanstva.

Unatoč rusofobiji u medijima, ekonomskim pritiscima i drugim zajedničkim koracima Zapada prema Rusiji, broj imigranata u tu zemlju se i dalje povećava, najvećim dijelom iz Ukrajine i baltičkih država.

“Rosstat” javlja da će broj stanovnika koji su došli živjeti u Rusiju, zbog programa preseljenja i registracije državljanstva, ove godine premašiti 200 000 ljudi.

U isto vrijeme raste trend prirodnog prirasta stanovništva, prije svega zbog sveobuhvatnog demografskog programa koji uključuje poticaje za rađanje, skrb i zaštitu majki, među kojima one samohrane imaju prioritet, te rast medicinske potpore. Sve ove mjere su rezultirale pozitivno razlikom između rođenih i umrlih, iako za nešto više od 20 000 ljudi godišnje. Iako je brojka mala, nakon dugogodišnjeg negativnog trenda odumiranja stanovništva, ovo je svakako dobar rezultat.

Glavni sukob Rusije se zapravo odvija u bilateralnim odnosima s Ukrajinom i plinskog transportnog sustava, koji bi uskoro trebao završiti. 2016. je još jednom pokazala da Rusija i Europa u tom pogledu posluju više nego dobi, jer se prošle godine izvoz plina u EU blago povećao u odnosu na 2015. Unatoč političkom otporu dijela EU i brojnim pokušajima diskreditiranja plinskog poslovanja u Bruxellesu, EU kupuje sve više i više ruskog plina. Osim toga, povećana je kupnja ne alžirskog ili norveškog plina, nego ruskog, ali ne transportnom mrežni plinskim sustavima preko Ukrajine, koji će se zaobići.

Od 01. siječnja do 15. prosinca 2016. je Gazprom isporučio Europi 170 milijardi kubnih metara plina, što je 11,9% više nego godinu dana ranije. Danska je povećala kupovinu gotovo 160%, Nizozemska više od 90%, Velika Britanija  više od 57%, Austrija  više od 35%, Francuska za gotovo 22%. Čak i Poljska, koja s baltičkim državama najglasnije vrišti o dominaciji ruskog plina u Europi, radosno je prihvatila ulogu Ukrajine i kroz plinovod “Jamal” povećala kupnju ruskog plina za lijepih 20%. Njemačka, najveći europski potrošač ruskog plina, ali i pobornik diversifikacije opskrbe,  također je povećala svoju kupovinu za 8,4% u odnosu na pokazatelje iz 2015. Da će godina ovako završiti govorili su podaci iz listopada, a kako će zbog porasta potražnje izvoz rasti do 200 milijardi kubnih metara, europski uvoznici žele što povoljnije uvjete ze nove ugovore.

Nije mali broj onih koji u Rusiji kažu da se u 2016. posebno treba zahvaliti Ukrajini, čija je neodgovorna politika dovela do povećanja ekonomskog rizika od tranzita plina preko njenog teritorija.

Rusija je uspješno izgradila svoju energetsku strategiju i zbog posljedica političkog utjecaja u Europskoj uniji.

Osim što su 2016. smetnje u tranzitu eliminirane, nema prepreka ni za izgradnju novih projekata. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je početkom prosinca potpisao međunarodni ugovor o izgradnji “Turskog toka“, čime je raniji dogovor konačno dobio pravnu snagu i postati pravno obvezujući za obje strane.

Obzirom da izvorni ugovor podrazumijeva izgradnju dva kraka plinovoda, jedan za Tursku, a drugi za Europu, nema sumnje da će “Turski tok” poslužiti kao vrlo dobar alat za pregovore s Njemačkom o “Sjevernom toku 2”, plinovodom koji bi, uz onaj preko Turske, savršeno zamijenio ukrajinske tranzitne tokove.

Europa sada mora razmišljati hoće li poslušati savjete Obamine administracije ili će graditi “Sjeverni tok 2”, jer Gazprom razmišlja o proširenju “Južnog koridora” preko Turske, kojem se, sa svojih jedva 10 milijardi kubnih metara plina godišnje, slobodno može pridružiti i Azerbejdžan. Gazprom u tome ne vidi nikakav problem, niti konkurenciju, posebno kada su istraživanja pokazala da se ležišta plina u Kaspijskom moru vrlo ograničena.

Europa razumije da je plin energija, a energija će u doba predstojeće tehnološke revolucije biti potrebna svima, posebno ako je čista i jeftina.

Pored svega navedenog, zapadne sankcije i 2016. su unaprijedili sektore nacionalne obrane. Nakon nekoliko početnih pogrešaka je proradio Centar za lansiranje svemirskih objekata su regiji  Irkutsk, a isti se sustavi testiraju na Dalekom istoku. Brodogradnja, vojno i civilno zrakoplovstvo i industrija izgradnje nuklearnih elektrana su također sektori s odličnim rezultatima.

U automobilskoj industriji, gdje se ruski modeli ne mogu takmičiti s onim europskim, naglasak se dao na masovnu proizvodnju nove generacije autobusa “Vector NEXT” u regiji Nižnji Novgorod, ali i novih kamiona “KAMAZ-6580” i “KAMAZ-65802”. Zbog eksplozivnog rasta poljoprivrednog sektora je drastično porasla proizvodnja novih traktora u kompaniji “Rostselmash”.

Porast popularnosti ruskog oružja je državnoj kompaniji “Rosoboronexport” donio portfelj narudžbi od više od 46 milijardi dolara.

Sve navedeno je samo dio dokaza da “zlotvor” Vladimir Putin i vlada Dmitrija Medvedova nekog vraga i rade, osim što smišljaju koju će novu zemlju okupirati.

No, sve ovo nije rezultat rada od godinu dana i ishitrenih odluka donesenih tijekom 2016. Ovo je način vođenja države koji rezultate daje još od 2000. godine, kada Rusija iznova počela svoj povijesni uspon do statusa svjetske velesile.

Upute liberala da se privatnicima daju prirodni resursi, tvornice i sve što vrijedi u zemlji, nisu bile poslušane. Naprotiv, sve je uglavnom vraćeno u vlasništvo države. Gdje je to bilo moguće, provelo se u cijelosti, a ako ne, onda su se otkupili većinski udjeli.

Možda to nije bilo primjetno, jer su se zakoni donosili pažljivo, najviše zbog inozemnih aktera, jer Rusija u to vrijeme nije imala ni snažnu vojsku, ni ekonomiju. Zapad je bio opijen proslavom raspada Sovjetskog Saveza i zabavljao se pljačkom zemalja bivšeg socijalističkog tabora. Ali svejedno, ni u kojem slučaju nitko nije smio primijetiti da se u Rusiji događaju tako velike organizacijske i strukturne promjene. Svijet je trebalo uvjeriti da Rusija živi od dobiti od nafte i plina i da ništa nije sposobna sama proizvesti, a kamoli naoružati vojsku suvremenim oružjima. Tako su se u početku ponašali i Putin i njegovi suradnici, a onda su otvorili karte.

Zapad i ruski liberali se i danas pitaju kako je Vladimir Putin uspio sakriti ogroman posao oživljavanja države? Kako je uspio izdržati osude u početku njegovog mandata vrlo jake ruske “pete kolone”? Kako je stvorio vojsku bez premca u smislu opreme, obuke osoblja, strukturi i mobilnosti? Ali, prije svega, kako je rusko gospodarstvo uspjelo preživjeti i svladati sva iskušenja u posljednje dvije godine?

Odgovor je jednostavan – sve ove napade nije izdržao Vladimir Putin osobno, nego buntovni ruski narod koji mu vjeruje. Da nije tako, svi planovi, strategije, želje i nadanja ovog ili onog predsjednika bi bili uzaludni. Rusija bi postala “benzinska crpka Zapada“, a čovječanstvo bi zaista svjedočilo “kraju povijesti”, kao što je bilo planirano. Što prije to shvatimo, bit će bolje po nas, Europsku uniju i Zapad općenito, vjerojatno i po Rusiju i cijeli svijet. Ako ne bude tako, Rusija će i dalje ići prema svom cilju, svidjelo se to nama ili ne.