Sedamdeset godina nakon njegove smrti 1946. godine, djela Johna Maynarda Keynesa će postati javno vlasništvo od 1. siječnja 2017. godine. Polemike vezane za ideje Keynesa, ne umanjuju njegov doprinos ekonomiji i njegovu genijalnost.
70 godina nakon smrti autora, svako autorsko djelo može se slobodno obrađivati, prevoditi i modificirati bez ikakve naknade prema trećoj strani koja je do tada eventualno polagala autorsko pravo – pravilo je koje vrijedi u svim modernim zemljama.
John Maynard Keynes je britanski makroekonomista, rođen u Cambridgeu 1883. godine. Stekao je popularnost stvaranjem ekonomske alternative neoklasicizma, dajući novcu bitnost i moć za očuvanje nacionalnog suvereniteta. Jednostavnim riječima, Keynes je tvrdio da država ne može ekonomski opstati ako nema suverenu vlast nad stvaranjem novca i da monetarna ovisnost dovodi do dužničkog ropstva.
Svaka nova ekonomska kriza budi novu raspravu o Keynesovoj ekonomskoj alternativi koja državama daje glavnu ulogu za rješavanje nastalih ekonomskih kriza. Keynesova alternativa se suprotstavlja neoliberalnoj ideologiji koja tom istom novcu daje samo transakcijsku vrijednost ili, kako to monetaristi kažu, ekonomsku neutralnost.
Intervencionističke ideje Keynesa postaju iznova aktualne nakon ekonomske krize 2008. godine, a čije posljedice i danas osjete sve zapadne zemlje. Upravo ovaj državni intervencionizam je od Keynesa stvorio ekonomistu kojeg podržavaju lijeve političke opcije.
Popularnost John Maynard Keynes počinje 1919. godine kada je objavio „Ekonomske posljedice mira“, gdje kritizira Versajski ugovor, koji se doista pokazao katastrofalnim za Europu. Među ostalim objavio je i „Kraj laissez-faire“ 1926. godine, te na kraju njegovo životno djelo „Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“ 1936. godine. Sva ova djela je sada moguće prevoditi i objavljivati bez ikakvih ograničenja i naknada. Ovo će zasigurno proširiti znanje našim studentima – budućim ekonomistima.
Na kraju, ekonomska događanja u Europi nas obvezuju razjasniti aktualnu situaciju i prikriveni intervencionizam članica Europske unije koje su se deklarativno, kroz svoje ustave, odrekle državnog intervencionizma, a time i Keynesove ekonomske alternative. Deklarativno, zato što državni intervencionizam nikada nije bio veći nego u ovom momentu. Europska centralna banka, svakoga mjeseca na tržište euro zone ubrizgava novih 60 milijardi eura s ciljem povećanja ekonomskog rasta. Ovo ubrizgavanje se vrši putem privatnih banaka, koje umjesto financiranja realne ekonomije, popunjavaju proračunske rupe pojedinih članica. Zbog kamata privatnih banaka, intervencionizam Europske centralne banke, stvara duplo veću štetu nego intervencionizam kojeg je zagovarao John Maynard Keynes, a koji će na kraju vjerojatno dovesti do kolapsa eura.
Ideolog krupnog kapitala. Opozit svih naprednih ideja prve polovice dvadesetog stoljeca. Njegovi zagovaratelji bi trebali prouciti vezu krupnog kapitala i nacionalne drzave. Nacionalisti ce dozivjeti razocaranje sve do stoljeca sedmog.
Svetska ekonomija (zanči ne više samo na Zapadu) je postala Frankenštajn. Umesto da se ekonomija zasniva na proizvodnji i realnim uslugama sada se najveće “zarade” ostvaruju na finansijskim manipulacijama. Berza, “finansijski derivati” i slične prevare (jer berza je davno izgubila osnovnu ulogu) sada čine kičmu raznih ekonomija. Ne treba biti mnogo pametan da bi se videlo da se tu vrte OGROMNE pare i odlaze u džepove onih ionako najbogatijih ali one moraju odnekuda doći a dolaze daljim opterećivanjem privrede i stanovništva koje je već na lipsavanju. Privredna stabilnost je osnov za svaku drugu stabilnost a nje nema. Sve je to neko presipanje iz šupljeg u prazno što se i vidi po strašnoj krizi u celom svetu. Još nismo stigli do tačke bez povratka ali trenutno ne vidim ni želju ni ideju da se stvari poprave. Trumpove najave su donekle optimističke ali koliko su stvarne i realne (koliko će uspeti da… Čitaj više »
@ Kole
Ljusko društvo je nepotrebno i glupo opterećeno raznim ograničenjima od kojih je nacionalna država (po i država uopšte) samo jedan od primera. Nažalost, svaka od inicijativa za ukidanje ovih ograničenja je smišljena u cilju zloupotrebe i to se neće skoro promeniti. Da bi se stvarno uklonila ta ograničenja neophodna je krajnja nužda ali ćemo vremenom sigurno doći i do toga.
Ljudsko društvo ima neverovatan potencijal za razvoj i kada bi se on u potpunosti iskoristio brzina napredovanja bi bila za današnje pojmove neverovatna. Čoveku iz tog vremena će biti teško da shvati kako smo uopšte funkcionisali – recimo kao kada mi pokušavamo da zamislimo život pećinskog čoveka.
Potpuno se slažem sa tobom Kole. Pa ipak, da li bi se ti kladio na ljudsku racionalnost?
Odavno smo svesni da bi mogli bolje ali je problem što se racionalnost nalazi mnogo iza pohlepe, egoizma, zlobe…….. Zbog toga ne može doći do spontanog usvajanja pozitivnih tendencija, u normalnim uslovima je mala šansa da racionalnost dođe na prvo mesto. Možda za par hiljada godina…
@ shumadinac i @ Kole – racionalnost je pojam koji je vrlo rastegljiv i podložan različitim tumačenjima i pogledima, zavisno od toga kako određeno ljudsko društvo ili različita ljudska društva gledaju na nju, pa shodno tome i ne bih govorio o njoj kao nekom univerzalnom pojmu koji je zajednički svim ljudima svijeta i svim društvima. Prvenstveno bih govorio o trenutnom ili strateškom INTERESU bilo koje vrste, koje određeno društvo ili društva ili društvene skupine imaju i spram njega tvore svoju viziju same racionalnosti.
Znam da je jedan socijalistički dinar iz sedamdesetih godina vrijedio trostruko više od jednog eura na današnji dan. I znam da što prije trebamo napustiti ovaj model predatorske, kreditno-dužničke ekonomije.
I ti si u pravu mars. Koji god pojam da koristimo može se tumačiti na različite načine. Ti govoriš o interesu – i on se može uzeti kao dobar primer ali SAMO ako se radi o interesu kompletne ljudske populacije. Ako postoje bar dve grupe onda će se svaka truditi da prevagne u njihovu korist. Ja sam pre za hladnu racionalnost jedne mašne – da se uspostave pravila koja bi omogućila pravu jednakost. Ja sam pobornik direktne demokratije. Sadašnji politički sistemi su toliko kompromitovani da tu popravke nema. Sa druge strane takav je potencijal u društvu pa i u pojedincima da uslovi za fantastičan napredak već postoje. Težak je proces izgradnje takvog sistema, mnoge prepreke i zamke će se pojaviti ali verujem da se isplati. Ovako više ne ide, vraćanje na tradicionalne vrednosti jeste bolje ali ne kao cilj već samo kao sretstvo tranzicije ka nečemu još boljem – inače… Čitaj više »
@Kole, naravno da znas odgovor. Nacionalna drzava jest nazadna jer apriori omogucuje vladavinu manjine nad vecinom. Vladajuca klasa je stekla kapital na nezakonit nacin u 99,99% slucajeva, a prica o naciji sluzi da se potlaceni ne ujedine oko istog cilja, a kontra svojih eksploatatora. Hrvatski, srpski, slovenski i bosanski radnik se ne smiju ujediniti zbog nacionalizama iako imaju vise zajednickog nego hrvatski tajkun i hrvatski radnik.
Redakcijo
Mozete li uvesti pluseve i minuse.
Kad napisem neki post, volio bi vidjeti reakciju
drugih citaoca, zelio bih znati jesam li usamljen u ovakvom razmisljanju ili ne.
Ako zelite povecati tirazu
uvedite plusove i minuse.
Drug Koca pravo zbori , nacionalna drzava je konc.logor nacionalista koji su uvjereni da imaju drzavu.
Uživanje je Suština Univerzuma. Univerzum se eksponira i ekspandira isključivo zbog Uživanja. On Uživa zbog Uživanja… ON APSOLUTNO UŽIVA ZBOG APSOLUTNOG UŽIVANJA! …On je NIRVANA: Bezglasni Uzdah Vječnosti!
Nirvana je naša Suština. Uživanje je prirodno stanje našeg bića – našeg istinskog sebstva. Naše sebstvo je SAT-ĆIT-ANANDA; ono je Apsolutna Ekstaza …ono je Ocean Vječnog Blaženstva. Naše sebstvo je Nešto nezamislivo i neponovljivo… Ono je Sebstvo Univerzuma: APSOLUTNA ISTINA!
Nacionalna drzava je sluzi jedino i iskljucivo kao instrument vladanja narodnim masama. Kao pripadnik neke nacije covjek je obezvrijedjen, ne postoji kao jedinka van nacije. Povijest modernog drustva da pripadnost naciji iskupljuje pojedinca od raznih gadosti koje je pocinio, poput zlocina, ako ih je pocinio uime svevisnje nacije. Nacionalizam je najvece zlo koje je zadesilo moderno drustvo.
Globalizmu (čitaj liberalnom neokapitalizmu) je potrebno odumiranje nacionalnih država. Do tada, treba ih razbiti, oslabiti, razmrviti. Nacionalne države su brana i najveća smetnja tom konceptu ,,gospodara svijeta,,. Po nekim agendama u svijetu bi do 2050. g. bilo između 400 – 500 država. Naravno ni jedna ne bi nastala na sadašnjem teritoriju SAD.
Bog je dolar – In God We Trust (u Boga se uzdamo), piše na njemu.
Nacionalizam sam po sebi nije loša stvar, naprotiv, ali nacionalizmi na prostorima bivše države su iskorišteni za izazivanje i počinjenje ratova i zločina, Zato kad se spomene nacionalizam, izaziva samo negativne konotacije. Nacionalizam u smislu stvaranja dobra, novih vrijednosti, čuvanja identiteta, zaštite ljudi…. da i takav postoji, ali ovdje je samo misaona imenica.
Nacionalizam je generalno neutralan, kao recimo pištolj ili toljaga. A da li će biti sredstvo počinjenja zločina ili obrane od divlje životinje određuju okolnosti i karakter onoga ko se njime služi. Kao pojedinci ljudi su prilično ograničeni u mogućnostima ali udruženi u funkcionirajuću grupu predstavljaju značajnu snagu. Nacionalizam je vrsta sociološke veze koja ujedinjuje grupe a novac je ekonomska veza. Obje veze mogu se manipulirati, a to se uglavnom i čini, na takav način da pojedinac svojevoljno učestvuje u procesima koji mu donose malu korist i iz kojih drugi vuku daleko veći profit. Dobar primjer su raspad jugoslavije koja je razbijena u suradnji republičkih elita kako bi svaka opljačkala vlastiti narod kome je za utjehu ostavljeno da žvače nacionalističke mitove. Drugi dobar primjer je kapitalističko uvjeravanje kako je moguć neograničeni rast privrede koji se zasniva na neograničenom rastu stanovništva, čitaj konzumenata, na ograničenom planetu. Pri tome se zanemaruje i fenomen… Čitaj više »
Kapitalizam koji je gradio tvornice, u njima proizvodio robu, što se poslije prodavala tržištu, više ne postoji. Njegov je kraj počeo kad su šezdesetih godina SAD (Nixon) 1971. godine ukinule Zlatni standard, zbog troškova Vijetnamskog rata, tj. direktnu konvertibilnost dolara u zlato. Time su svjetske valute izgubile materijalnu podlogu, a središnje banke, (od kojih su mnoge u privatnom vlasništvu), dobile mogućnost izdavanja novca u neograničenim količinama, omogućavajući bankama da “kreiraju” kredite iz ničega (“out of thin air”). Tržište je proglašeno najvećim regulatorom (Reagan), uslijed čega je uslijedila deregulacija, a time je omogućena i špekulacija burzovnim vrijednostima i vrijednosnim papirima iza kojih ne stoji nikakav realan novac, nikakva stvarna vrijednost. To i tehnološkoa revolucija, kompjuteri i Internet, koji omogućuju trgovinu u realnom vremenu virtualnim vrijednostima. I tako se promijenila i bit kapitalizma. Suvremenom neokapitalizmu tržište više nije sredstvo nego cilj. I to tržište, trguje dionicama kompanija, koje u Evropi i SAD… Čitaj više »
PP poštovanje! Jesi li to negdje pročitao ili sam zaključio? Ovo je jedna od većih istina i sam sam nešto tako razmišljao pa ako je iz knjige molim preporuku. Pozdrav!