Katastrofa negativnih kamatnih stopa

Predsjednik Trump želi negativne kamatne stope, ali one bi bile pogubne za američku ekonomiju, a njegovi ciljevi mogu se bolje postići drugim sredstvima.

Dolar je u avgustu ojačao u odnosu na euro, u iščekivanju da Evropska centralna banka smanji svoju ključnu kamatnu stopu dalje na negativno područje. Ulagači su se okretali dolaru, zbog čega je predsjednik Trump 30. avgusta objavio tvit: „Euro pada u odnosu na dolar „kao lud“, pružajući nam veliku izvoznu i proizvodnu prednost… A Fed ništa. Ništa!“

Kada je ECB smanjila svoju ključnu stopu onako kako se predviđalo, sa negativnih 0,4% na negativnih 0,5%, predsjednik je tvitovao 11. septembra:„Federalne rezerve bi trebale da smanje naše kamatne stope na NULA ili manje, a mi bismo tada trebali početi da refinansiramo svoj dug. KAMATNI TROŠKOVI MOGU SE ZNATNO SMANJITI, dok istovremeno znatno produžuju termin.“

A 12. septembra tvitnuo je: “Evropska centralna banka, djeluje brzo, smanjuje 10 bodova. Oni pokušavaju i uspijevaju da obezvrijede Euro prema VEOMA jakom dolaru, nanoseći štetu američkom izvozu…. A Fed sjedi, sjedi i sjedi. Oni su plaćeni da pozajmljuju novac, dok mi plaćamo kamate!“

Međutim, pokazalo se da negativne kamatne stope ne stimulišu ekonomije onih koji su ih probale i da će opustošiti američku ekonomiju, iz razloga jedinstvenih za američki dolar. ECB nije prešla na negativne kamatne stope kako bi ostvarila izvoznu prednost. To će spriječiti da se Evropska unija raspadne, što bi se moglo dogoditi ako se Ujedinjeno Kraljevstvo zaista povuče, a Italija je slijedi, kao što je zaprijetila. Ako Trump želi jeftine stope zaduživanja za američku saveznu vladu, postoji sigurniji i lakši način da ih dobije.

Stvarni razlog zašto je ECB prešao na negativne kamate

Zašto je ECB odabrala negativnu kamatu, Wolf Richter je istakao u članku od 18. septembra na WolfStreet.com. Nakon što je primijetio da se negativne kamatne stope nisu pokazale korisnim za bilo koju ekonomiju u kojoj trenutno djeluju i da su imale ozbiljne destruktivne nuspojave za ljude i banke, rekao je:

„Međutim, negativne kamatne stope kao pratnja i dodatak ogromnim kvantitativnim olakšicama (QE) bile su efikasne u održavanju prostora Eurozone cjelovitim, jer su dozvoljavale zemljama koje ne mogu da ostanu u toku, ili bi morale da štampaju svoj novac kako bi ostale u toku. To su učinili tako što su finansiranje učinili obilnim i gotovo besplatnim, ili besplatnim, ili više nego besplatnim.

Ovo uključuje i italijanski državni dug, koji ima negativan prinos kroz trogodišnja dospijeća. Posljednje sniženje kursa, najmanja i kontroverzna stopa ECB-a, napravljeno je da dodatno pomogne Italiji kako ne bi morala odbaciti euro i izaći iz eurozone.

Sjedinjenim Državama ne trebaju negativne kamatne stope da bi ostale cjelovite. Mogu da štampaju svoj novac. Vlade članica EU izgubile su suverenu vlast da izdaju sopstveni novac ili pozajmljuju novac koji su izdale njihove centralne banke. Neuspjeli eksperiment sa EU bio je monetaristički pokušaj održavanja fiksne ponude novca, kao da je euro roba sa ograničenom ponudom poput zlata. Centralne banke zemalja članica nemaju moć da izbace svoje vlade ili njihove neuspješne lokalne banke, kao što je to uradio Fed za američke banke sa ogromnim kvantitativnim olakšanjem nakon finansijske krize 2008. godine. Prije dužničke krize u eurozoni 2011-12. godine, čak je i Evropskoj centralnoj banci bilo zabranjeno kupovati državni dug.

Pravila su se promijenila nakon što su Grčka i druge zemlje južne Evrope zapale u ozbiljne probleme, slanjem prinosa obveznica (nominalnih kamata) preko vrha. Ali neplaćanje ili restrukturisanje duga nije se smatralo mogućim; i 2016. godine nova EU pravila zahtijevala su “kauciju” prije nego što bi vlada mogla da pomogne svojim bankama koje imaju problem. Kada bi banka naišla na probleme, postojeći akteri – uključujući akcionare, mlađe povjerioce, a ponekad čak i starije povjerioce i depozitore sa depozitima većim od zagarantovanog iznosa od 100.000 € – bi morali da preuzmu gubitak prije upotrebe javnih sredstava. Italijanska vlada osjetila je potencijalni povratni udar kada je prebacila gubitke vlasnicima obveznica četiri male banke. Jedna žrtva punila je naslove kada se objesila i ostavila poruku okrivljujući svoju banku, koja joj je oduzela cjelokupnu ušteđevinu od 100.000 eura.

U međuvremenu, šema jamčevine koja je trebala preusmjeriti gubitke banaka s vlada na bankarske povjerioce i štediše poslužila je da zastraši deponente i investitore, čineći nestabilne banke još sumornijima. Još gore, povišeni kapitalni zahtjevi onemogućili su italijanskim bankama da prikupe kapital. Umjesto da pokuša drugu katastrofalnu mjeru za spašavanje, Italija je bila spremna ili da se ogluši o pravila EU ili napusti Uniju.
ECB je konačno krenula sa kvantitativnim olakšicama i započela kupovinu državnog duga zajedno sa ostalom finansijskom imovinom. Kupovinom duga uz negativne kamate, ne samo da rasterećuje vlade EU od opterećenja kamatama, već polako gasi i sam dug.

To objašnjava ECB, ali zašto investitori kupuju te obveznice? Prema John Aingeru iz Bloomberga: „Investitori su spremni da plate premiju – i na kraju snose gubitak – jer im je potrebna pouzdanost i likvidnost koje pružaju državne i kvalitetne korporativne obveznice. Veliki investitori poput penzijskih fondova, osiguravajućih i finansijskih institucija mogu imati malo drugih sigurnih mjesta za skladištenje svog bogatstva.“

Ukratko, oni su zarobljeni kupci. Banke su obavezne da drže državne hartije od vrijednosti ili drugu „visokokvalitetnu likvidnu imovinu“ prema kapitalnim pravilima koje je uveo Odbor za finansijsku stabilnost u Švajcarskoj. Budući da banke iz EU sada moraju platiti ECB da drže svoje rezerve u bankama, one mogu držati i negativni prinos državnog duga, koji će možda moći prodati uz profit ako stope još padnu.

Wolf Richter komentari: Investitori koji kupe ove obveznice nadaju se da će ih centralne banke skinuti sa ruke čak i sa nižim prinosima (i većim cijenama). Niko ne kupuje negativne prinose na dugoročnu obveznicu da bi je držao do dospijeća. Ali to su profesionalni menadžeri novca koji kupuju takve instrumente, ili koji ih moraju kupiti zbog alokacije imovine i fiducijarnih zahtijeva, i oni ih uopšte ne zanimaju. To je novac drugih ljudi i oni će promijeniti posao ili napredovati ili otvoriti restoran ili nešto slično, a oni će otići tamo za par godina.

Zašto SAD ne mogu ići negativno i šta umjesto toga mogu da urade

Sjedinjenim Državama nisu potrebne negativne kamatne stope, jer nemaju problema kao EU, ali imaju druge probleme jedinstvene za američki dolar koji bi mogli izazvati katastrofu ako se negativne stope primjene.

Prvo je masivno tržište sredstava na tržištu novca, koje je važnije za svakodnevno funkcionisanje tržišta u SAD nego u Evropi i Japanu. Ako kamatne stope budu negativne, fondovi bi mogli da primijete velike odlive koji mogu da poremete kratkoročno finansiranje preduzeća, banaka i možda čak trezora. Potrošači bi se takođe mogli suočiti sa novim troškovima da nadoknade gubitke u bankama.

Drugo, američki dolar je neraskidivo povezan sa tržištem derivata kamatnih stopa, koje se trenutno procijenjuje na preko 500 biliona dolara. Kako objašnjava vlasnički analitičar Rob Kirby, ekonomija bi se srušila ako bi kamatne stope otišle negativno, jer bi banke koje drže u razmjeni sa fiksnom kamatnom stopom morale platiti i stranu s promjenjivom kamatnom stopom. Tržište derivata palo bi poput gomile domina i sa sobom povuklo američku ekonomiju.

Možda u prećutnom priznavanju tih problema, predsjednik Feda Jay Powell odgovorio je na pitanje o negativnim kamatama 18. septembra: „Negativne kamatne stope su nešto na što smo gledali tokom finansijske krize i odlučili da to ne uradimo. Nakon što smo došli do efektivne donje granice [efektivne stope saveznih sredstava od skoro nula], odlučili smo se za mnogo agresivnih smjernica i takođe velike kupovine imovine. … A ako bismo se ponovo našli u nekom budućem vremenu na efektivnoj donjoj granici – to nije nešto što očekujemo – onda mislim da bismo gledali na korišćenje velikih kupovina imovine i smjernice za naprijed. Mislim da ne bismo gledali na negativne stope.“

Pod pretpostavkom da su velike kupovine imovine izvršene, u nekim budućim datumima, saveznim hartijama od vrijednosti, savezna vlada će finansirati svoj dug praktično bez kamata, jer Fed vraća profit u trezor nakon odbitka troškova. A ako bi Fed obveznice razmatrao kada dospiju i drži ih neograničeno, novac bi mogao biti ne samo bez kamate, već i bez duga. To nije radikalna teorija, ali to se zapravo događa s kupovinom obveznica

Feda sa njenim ranijim KO. Kada je pokušala da odbije ove kupovine prošle jeseni, rezultat je bila berzanska kriza. Fed saznaje da je KO jednosmjerna ulica.

Problem po postojećem zakonu je što ni predsjednik ni Kongres nemaju kontrolu nad tim da li „nezavisni“ Fed kupuje savezne hartije od vrijednosti.

Ali ako Trump ne može nagovoriti Powella da pristane na ove aranžmane, Kongres bi mogao izmijeniti Zakon o federalnim rezervama da bi od Feda zahtijevao da sarađuje s Kongresom na koordinaciji fiskalne i monetarne politike. Ovo zahtijeva japanski zakon o bankama, koji je vrlo uspješan pod premijerom Shinzoom Abeom i „Abenomics“.

To je takođe ono što je tim bivših centralnih bankara na čelu sa Filipom Hildebrandom predložio zajedno sa prošlomjesečnim sastankom Jackson Hole centralnih bankara, nakon što su priznali da uobičajeni alati centralnih bankara nisu pomogli. Prema njihovom prijedlogu, tehnokrati centralne banke bili bi zaduženi za raspodjelu sredstava, ali bolji bi bio japanski model, koji saveznoj vladi ostavlja kontrolu nad raspodjelom sredstava fiskalne politike.

Banka Japana sada drži gotovo polovinu državnog duga Japana, radikalan potez koji nije pokrenuo hiperinflaciju, kako monetaristički ekonomisti direktno predviđaju. Zapravo, Banka Japana ne može dostići stopu inflacije u zemlji ni do svojih skromnih dva procenta. Stopa od avgusta je bila izuzetno niska 0,3%. Ako bi Fed slijedio primjer i kupio 50% duga vlade Sjedinjenih Država, Trezor bi mogao da natrpa kofere sa 11 biliona dolara beskamatnog novca. A ako se Fed nastavi predomišljati oko duga, Kongres i predsjednik mogli bi dobiti tih 11 biliona dolara ne samo bez kamata, već i bez duga. Predsjednik Trump ne može postići bolji dogovor od toga.

Izvor: Ellen Brown | Truthdig