Kina u Afriku nije došla s humanitarnom misijom, nego strategijom dugoročnog razvoja

Kina se u posljednjem desetljeću sve veći strani ulagač u Africi. Azijski div je zapravo potaknuo ekonomski razvoj crnog kontinenta s velikim infrastrukturnim projektima, uslugama i tehnologijama, dok Zapad istovremeno demonizira kinesko-afričke odnose zavaravajućim ljude neutemeljenim alarmizmom.

“Pod plaštom ekonomske pomoći i vojne pomoći, dvije supersile, Sovjetski Savez i Sjedinjene Države, snažno se infiltriraju i šire u Africi, miješajući se u unutarnje poslove tih zemalja i predstavljajući prijetnju njihovoj neovisnosti. Namjere koje prijateljski promiču sovjetski imperijalisti osobito su zlobne, jer imaju narav pohlepe uličnog trgovca oružjem, špekulanta i imperijalista”, ovom rečenicom je ’60-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme ideološkog rata između dva “komunistička carstva” i onog kojeg je Peking vodio protiv Sjedinjenih Država, Kina počela poduzimati prve korake na afričkom kontinentu. S velikom oštroumnošću kineske diplomacije su odnosi Kine s Afrikom prikazani kao utjelovljenje jedinstva i suradnje, bez bilo kakvog uplitanja u unutarnje poslove i teritorijalni suverenitet novonastalih postkolonijalnih država. To je poruka koju je sa sobom nosio visoki kineski dužnosnik Zhou Enlaia, ne čelu velikog izaslanstva Narodne Republike Kine, koji je Afriku posjećivao između 1963. i 1964. godine. U burnom području i zemaljama s novostečenom neovisnosti je revolucionarna perspektiva bila više nego dobrodošla.

Knjiga iz 1975. godine “TAZARI”, velika željeznička pruga koja je povezivala zambijske rudarske bazene u Tanzaniji s Indijskim oceanom, prvi veliki infrastrukturni rad Kineza u Africi,  objavljena je pod imenom “Duga prijateljstva”, a Kinezi su ’70-ih stanovnike afričkih zemalja u njihovoj anti-hegemonskoj i anti-imperijalističkoj borbi zvali “drugovima po oružju”. Nevjerojatne stope rasta proizvodnje u poljoprivredi su poboljšali kineski seljaci, čije su općine služile su kao primjer kojeg su imitirali novi afrički lideri imitirali, još uvijek neodlučni o kojim razvojnim putevima krenuti.

U posljednjih pedeset godina nijedna zemlja nikada nije imala veći utjecaj na političku, ekonomsku i društvenu strukturu Afrike od Kine.

Od početka tisućljeća, 2006. godine, više od četrdeset afričkih lidera se okupilo u Pekingu na prvom prvi Kinesko-afričkom forumu o suradnji. U pokušajima ubrzavanja afričkog razvoja, Kina se posljednjih godina obvezala obučiti stručnjake, izgraditi bolnice i seoske škole, brane, zračne luke, ceste i povećati broj stipendija kineske vlade za afričke studente. Osim ekonomskog razvoja, izgrađeni su veliki infrastrukturni projekti, jer je dokazano da oni potiču ljudski razvoj. S druge strane, unatoč činjenici da se složenijim procesima uglavnom upravlja odozgo prema dolje, Kina je odlučila da je za razvoj Afrike važna razmjena znanja i vještina koje moraju steći mladi profesionalci u Africi.

Kina je uložila milijarde dolara u Demokratsku Republiku Kongo i Zambiju u sektore bakra i kobalta, u rudnike željeza i platine u Južnoj Africi, u drvnu industriju u Gabonu, Kamerunu i Narodnoj Republici Kongo. Kupovala je rudnike u Zambiji, tekstilnu industriju u Lesotu, željeznicu u Ugandi, drvo u Srednjoafričkoj Republici i maloprodajna mjesta u gotovo svim glavnim gradovima. Međutim, nafta ostaje prva na listi prioriteta.

U siječnju 2006. državna kineska nacionalna naftna korporacija CNOOC je platila gotovo 3 milijarde dolara za 45% udjela u nigerijskim naftnim poljima.

Iako je istina da su kineska ulaganja u Africi uglavnom usmjerena u zemlje bogate sirovinama, time i u rudarstvo i sektor fosilnih goriva, s vremenom vidimo sve veću diversifikaciju i gotovo sveobuhvatno područje ulaganja u niz zemalja subsaharske zemlje. Kineska vlada se obvezala unaprijediti suradnju između Kine i Afrike, od tekstilne do poljoprivredno-prehrambene industrije, od proizvodnje energije do izgradnje cesta, od turizma, telekomunikacija i povezivosti, od kontrole voda do električne energije. Povezivati infrastrukturu s rezervama energije je praksa koju dobro razumiju i Kinezi i Afrikanci. To je razmjena usluga i nema iluzija o tome tko što radi, za koga i zašto. Obje su strane svjesne toga. Za Afriku, osim fizičke infrastrukture, gospodarskog rasta i zapošljavanja, nazire se obećavajuće smanjenje stope siromaštva, pojava prosperitetne srednje klase, prilika za stjecanje više znanja i transfera tehnologija, te ukratko, više izravnih stranih ulaganja.

Post-maoistička Kina je usvojila pristup da afričke zemlje mogu pobjeći iz zamke nerazvijenosti kroz poslove i izravna strana ulaganja, a ne paternalističkom pomoći, koja se uvijek svodila na milostinju.

Kineski sustav je vidljiv svugdje, a neki su kopija japanskog, što znači da je Kina spremna dati velike zajmove po konkurentnim tržišnim cijenama, ali i tehnologiju, opremu i strojeve u zamjenu za prirodne resurse ili fosilna goriva. To je suština “win-win” pristupa.

Prema podacima kineskog ministarstva trgovine, kinesko-afrička trgovina je s 10 milijardi dolara godišnje u 2000. porasla na 170 milijardi dolara u 2017. godini.

Prije nekoliko mjeseci na novom forumu o suradnji između Kine i Afrike, Xi Jinping je obećao daljnji trogodišnji plan ulaganja u iznosu od 60 milijardi dolara. Novac je usmjeren u tri područja, oko 20 milijardi za kreditne linije, 15 milijardi za izravne i nepovratne kredite, 10 milijardi za poseban fond za rast i razvoj, 10 milijardi rezerviranih za financiranje projekata koji uključuju sudjelovanje kineskih tvrtki i preostalih 5 milijardi za potporu afričkom izvozu u Kinu.

Iz Washingtona su odmah stigla izvješća da je Stat Department kroz plan poznat kao “Build Act” odlučio uložiti u Kinu istu svotu novca, iako se ona nikako ne može usporediti s kineskim planom, jer je američki plan zapravo fond za potporu američkim korporacijama koje žele ulagati u Afriku. Hoće li Washington uspjeti pronaći tih 60 milijardi, još nije jasno, dok u izjavu i potpis Xi Jinpinga na dokumentu nema razloga sumnjati.

Kritike na račun Kine su sve brojnije, a prate ih senzacionalizam i paranoja, posebno od strane zapadnih liberala koji su sami sebe odredili za tutora crnog kontinenta.

Međutim, Afrikanci ne žele takvu pomoć i dobro se sjećaju kaosa kojeg je Zapad stvarao prošlog stoljeća, kada je na kontinentu implicitno podržavao korumpirane afričke vođama i osvjedočene zločince.

Uostalom, najzloglasniji afrički despoti su došli na vlast uz pomoći i dobu voljku Zapada, od kojih možemo izdvojiti predsjednika Zaira Mobutu, Idi Amina u  Ugandi i Bokassu, “cara” Srednjoafričke Republike, koja je u hladnjaku držao glave svojih žrtava.

Čini se da su afrički lideri, stari i novi, manje voljni da se njima  “upravljati” nego u prošlosti, čak ni u zamjenu za novac. Možda su umorni od brda papirologije, birokracije i svakodnevnih posjeta zapadnih autoritarnih i pseudodemokratskih donatora, a možda su jednostavno željni eksperimentiranja s novim modelima razvoja koji bi doista mogao biti učinkoviti, stoga mnoge od njih sve više privlači kineski model.

Prema zapadnim promatračima, Kina krije sadržaj ugovora o izvoznim kreditima ili ugovorima u naftnim i rudarskim poduzećima. Međutim, Zapad je desetljećima čuvao tajne sporazume između banaka, financijskih institucija i afričkih vlada. Transparentnost može biti dobra, ali je nerealno očekivati da će Kinezi to prvi učiniti.

Nitko ne negira da je prisutnost Kine u Africi motivirana naftom, zlatom, bakrom i svime što je skriveno u zemlji, ali reći da prosječan Afrikanac nema nikakve koristi od toga je laž, a kritičari to vrlo dobro znaju, kako nas podsjeća zambijski ekonomist Dambisa Moyo.

Prema, manje ili više nedavnim istraživanjima, u gotovo svakoj afričkoj zemlji vlada povoljno mišljenja o Kini i kineskim ulaganjima na kontinent. U Africi je najmanje dva puta više onih koji podržavaju Kinu od njezinih kritičara. Štoviše, ljudi koji smatraju da je prisutnost Kine pozitivna, brojniji su od onih koji daju isto mišljenje dijele o Sjedinjenim Državama.

Na primjer u Tanzaniji 78% ima pozitivno mišljenje o kineskim ulaganjima, a samo 13 posto je protiv. Za većinu Afrikanaca i prednosti su vidljive. Postoje ceste gdje ih nije bilo, radna mjesta gdje ih nikada nije bilo, umjesto destruktivne pustinje bilateralne i međunarodno pomoći, koja je u iznosu uvijek bila milostinja i uglavnom mito za elite, Afrikanci konačno mogu vidjeti plodove kineske predanosti čistom radu. Ovo posljednje je očito čimbenik koji je posljednjih godina omogućio Africi da održava prosječne stope rasta od oko 5 do 6%.

FOTO – Percepcija o Kini u zemljama Afrike

Neki promatrači se boje da kineske tvrtke nude robu po nižim cijenama od lokalnih tvrtki i ne zapošljavaju Afrikance. Oni također brinu zbog nedostatka sigurnosnih standarda u opasnim poslovima rada, osobito u rudarstvu i velikim infrastrukturnim radovima. Možda i s pravom, ali ovdje trebaju intervenirati afričke vlade i nametnuti pravila. Naime, afričke vlade su odgovorne za svoje ljude i nitko drugi.

U tom su smislu u brojnim zemljama usvojeni razni zakoni, posebice kako bi se osigurao visok postotak zapošljavanja lokalnog stanovništva. S druge strane, kineske državne tvrtke znaju da je dobar ugled u otvorenom globalnom kontekstu važan i stoga nastoje izbjeći kritiku što je više moguće i ne žele da ih se u poslovanju optužuje za nedostatak odgovornosti prema društvima zemalja u kojima rade.

Još jedan kontroverzni aspekt zaslužuje pojašnjenje, a riječ je o takozvanom “land grabbingu” ili zakupu plodnog zemljišta u čemu ne sudjeluje samo Kina, nego i zemlje Perzijskog zaljeva, Japan i Južna Koreja, svi gladni velikih afričkih prostranstava. Na prvi pogled afričke zemlje mogu izgledati kao beskrajna pustoš, ali potpisati prodaju ili koncesiju stranim tvrtkama za stotine tisuća hektara, bez prethodnog pristanka informiranih lokalnih zajednica, sigurno nije održiva strategija u suzbijanju afričkog siromaštva, čak i ako potiče domaću proizvodnju hrane i dovodi do agroindustrijske modernizacije.

Proizvodnja u velikim razmjerima mogla bi pogodovati modernijim poljoprivrednicima s već specijaliziranim tehnikama uzgoja, ali bi istodobno mogla izbrisati male proizvođače s tržišta, čak i uništiti samodostatnost nesigurne većine seljaka Afrike.

Međutim, čak i ovdje postoje pozitivni primjeri i modeli, jer su društveno i ekonomski održivi na kontinentalnoj razini, kao što je rad sjemenske tvrtke Chongqing u Tanzaniji u okviru koje rade brojni mali zemljoposjednici u satelitskom kooperativnom sustavu uzgoja.

Za Afriku je to pitanje preživljavanja, jer u bliskoj budućnosti dobiva ono što mu je potrebno – kvalitetne kapitale koji financiraju ulaganja, poslove za svoja

stanovništva i rast kojeg nije bilo desetljećima, najviše zbog ekonomskih politika međunarodnih financijskih institucija. To je ono što je međunarodna pomoć obećala i nikada nije uspjela postići. Zašto onda odbiti ponuđenu s Istoka?

Kina jeste najveći strani investitor u Africi, ali nije jedina, jer slijede Indija, Rusija i Japan. U svibnju 2008. je Japan u Tokiju bio domaćin IV. Međunarodne konferencije o afričkom razvoju (TICAD), gdje je četrdeset pet afričkih vođa i ministara čulo slična laskanja o trgovini, pomoći, smanjenju duga i izgradnji infrastrukture. U Afriku ulažu Turska i širi Bliski istok, uključujući zaljevske monarhije, iako njihova ulaganja uglavnom, ali ne sva, idu u zemlje islamskog svijeta i sjever Afrike.

Ali zašto onda vrištati o skandalu i govoriti isključivo o navodnom kineskim neokolonijalizmu? Možda zato što je danas prikladno da napadati supersilu koja je izravni konkurent poslovanju prvog i jedinog globalnog konkurenta i antagonista i zato što dovodi u pitanje njegovu geopolitičku hegemoniju?

Dok Zapad redovito mijenja svoje savjete, pristupe, programe i politike o Africi, od integriranog ruralnog razvoja sedamdesetih godina, do političke, ekonomske i socijalne reforme u ’80-ih, upravljanje ’90-ih, Kina ne tvrdi da posjeduje sva znanja ovog svijeta i govori što bi Afrika sama trebala učiniti kako bi se razvila. Kina je više puta izjavila da je velika pogreška tražiti, nametati i zahtijevati uvjetovanost u pomoći i da svaka zemlja treba ostati slobodna da samostalno određuje kojim putem razvoja želi ići.

Kina u Africi danas znači mnogo stvari. Predsjednici daju glasna obećanja o partnerstvu, dok provincijske tvrtke s dugim imenima rade za gigantske korporacije koje su gladne resursa i vođene su profitom. Istina, Afrika se savršeno uklapa u kinesku strategiju “Go Global”, ali ne samo za svojih prirodnih resursa, već zbog svojih beskrajnih mogućnosti za industrije, ulaganja, trgovinu i izgradnju. Na kraju svega, Kinezi imaju iskustva kako iz siromaštva izvući stotine milijuna ljudi bez ikakve vanjske pomoći.

Kinezi vjeruju u ulaganja, trgovinu i tehnologiju kao alat razvoja i koriste ih u svojim naporima u Africi, ali zbog njihovog altruizma, nego zato što su to uspješno obavili kod kuće. Naučili su da su prirodni resursi ključni za modernizaciju i prosperitet. Naučili su da posebne ekonomske zone privlače grupe zrelih i odgovornih poduzeća. Naučili su da središnja vlada upravlja snažno i odlučno, ali se drži podalje od anarhičnih poticaja kapitalizma, koji su osmišljeni samo kako bi se lakše izvukao profit, bez ikakvog obzira prema siromaštvu i bez poduzimanja strogih mjera socijalne prevencije kako bi se omogućio kasniji razvoj. Kinezi su naučili davati naglasak na pomoći kao “kreativnom uništavanju” inozemne konkurencije, odbijajući bilo kakvu vrstu paternalističkog odnosa s afričkim državama. To mogu biti darovi koje će azijski div dati crnom kontinentu.

Kina u Africi je danas duboko ukorijenjena stvarnost i Kinezi neće nestati. Njihova strategija prema Africi je planirana dugoročno i ona evoluira. Zapravo, Kina za Afriku ima strategiju koju dosljedno provodi desetljećima, a proteklih desetak godina se ubrzano mora prilagođavati promjenama na bolje, koje su vidljive tek sada.

FOTO – Kineska ulaganja u Afriku od 2000. do 2011.