Ovo zvuči kao stari moto zlatne groznice u Koloradu iz 1859. godine: „Krampovi ili propast!“
Ali bez obzira na potencijalno bogatstvo, „Neto Zero do 2050. godine“ postao je neslužbeni ekološki moto većine komunalnih i fosilnih goriva. Na listi korporacija koje teže postizanju neto nulte emisije ugljenika za trideset godina nalaze se BP, Royal Dutch Shell, Total i Repsol, kao i američki i strani proizvođači električne energije CMS Energy, DTE, Dominion Resources, Duke, Enel, Iberdrola, National Grid, Pinnacle west, energetska grupa za javne usluge, Southern Co. I XCEL. Nekoliko kompanija ima za cilj da što prije postigne ovaj ekološki cilj, dok se dva glavna ulagača, EkkonMobil i Chevron, još uvijek nisu obavezala.
Imajte na umu da ovi viši menadžeri koji se danas posvećuju svojim organizacijama na tom putu ne kažu da će prestati da proizvode ili koriste gorivo koje emituje ugljenik. Nijedna naftna platforma nije prerano napuštena i elektrane se ne zatvaraju. Ključni pojam za nas danas u izrazu neto nula je „neto“ dio. To ne podrazumijeva da će zagađivači ili emisije ugljenika prestati sa aktivnostima do 2050. Umjesto toga, obećavaju da će na neki način u potpunosti kompenzovati gasove koji izazivaju efekat staklene bašte.
Postoji određeno magično razmišljanje karakteristično za pojavu zamjena okoline. Emisija CO2 ostaje u atmosferi kumulativno možda hiljadama godina. Današnja emisija ugljenika možda će još uvijek da utiče na klimu za 500 ili 1.000 godina od danas. Dok je metan kao staklenički gas, grozan i na kraće periode. Ali šta zapravo znači kompenzacija kada se ovi zagađivači jednom emitovani ne mogu lako ukloniti?
Koristimo analogiju. Zamislite korporativnog zagađivača kao grešnika sa grižnjom savjesti u crkvi. I suočavanje sa sveštenikom sa određenom željom za pregovore. Naš izvršni direktor priznaje „poslovne zločine“ i traži oprost. Sveštenik predlaže prilično veliku dobrotvornu donaciju dječijoj bolnici i sirotištu u iznosu stečene zarade. Da li je ovo pravo odstupanje?
Mi nismo metafizički računovođe, ali ekološki pokret ima isti problem kao i fosilna industrija. Da li su dobra djela poput poštede dijela prašume adekvatna ili čak odgovarajuća kompenzacija ugljeniku? Do sada su naši kreatori politika bili poprilično velikodušni sa izdavanjem nadoknade.
Vratimo se “crkvi”. Emiteri CO2 su poput izvršnog direktora u ispovjesti koji izražava želju da i dalje griješi uz odgovarajuće dobrotvorne odštete ili nadoknade. Ali u nekom trenutku etički problematična aktivnost, emisija CO2 u ovom slučaju obično dolazi do detaljnijeg pregleda. Drugim riječima, konceptualno nadoknađivanje u najboljem slučaju je jak prolaz. Vlade dozvoljavaju neprestano propadanje životne sredine dok prisiljavaju zagađivače da plaćaju ili na drugi način izvršavaju dobrotvorne radnje. U nekom trenutku, međutim, fokus politike postaje samo zagađenje i aktivnost (bušenje nafte, proizvodnja električne energije iz fosilnih goriva) počinje posustajati, iako se taj proces može dogoditi naglo ili tokom decenija.
Zašto nedavno interesovanje za proglašavanje neto nultog cilja? Cilj dekarbonizacije do 2050. godine dogovorile su na UN-ovim klimatskim konferencijama vlade širom svijeta. Drugo, investitori u energiju postaju sve ćudljiviji zbog uloge industrije fosilnih goriva u klimatskoj budućnosti sa niskom emisijom CO2. I konačno, ekološki orijentisani investitori odlučili su da se odreknu preduzeća i industrija za koje se smatra da nisu „održivi“.
Proizvođači i korisnici fosilnih goriva moraju pokazati da su svjesni problema rizika i održivosti i da nešto urade u vezi s tim. Stoga je neophodno dati izjavu i odrediti datum kako bi se uvjerila ova rastuća grupa investitora. Bez sastanka ne bi izgledali ozbiljno.
Zašto 2050? Očigledan odgovor je da je 2050. godina koja je ciljana od strane mnogih zemalja da dostignu nultu emisiju ugljenika. Veliki dio industrije fosilnih goriva i energenata implicitno je pristao da se toga pridržava. Korporativnoj upravi može da pogoduje datum 2050. za usaglašavanja sa ugljenikom iz dva praktičnija razloga. Prvi je cinično nazvan IBGYBG pravilom( Mene neće biti, vas neće biti). Sadašnji viši menadžeri daju obećanja kojih će njihovi nasljednici decenijama u budućnosti morati da se pridržavaju.
Drugi razlog datuma daleke 2050. godine je iz perspektive imovine i računovodstva. Navodi se da je većina poslovne imovine u potpunosti amortizovana u roku od trideset ili četrdeset godina. Ciljni datum 2050. godine sugeriše da nema potrebe za bilo kakvim računovodstvenim neprijatnostima u vidu otpisa imovine. Ne bismo potcijenili moć obezvrjeđenja imovine i njeno otpisivanje.
Ostanimo kod pojma amortizacije. Amortizacija imovine, poput mnogih računovodstvenih principa, iako je matematički precizirana u osnovi, jednostavno je procjena, a naša procjena korisnog vijeka određenih sredstava u energetskoj industriji sada se mijenja i skraćuje. Ovaj kraći vijek imovine znači bržu amortizaciju, što zauzvrat podrazumijeva veće kratkoročne novčane tokove preduzeća. I tu dolazimo do upravljačkog raskršća. Menadžeri koji vide samo ćorsokak za posao mogu otkupiti zalihe, platiti prekomjerne dividende, ali generalno ne ulažu u ono što doživljavaju kao posao sa vrlo ograničenim izgledima. Optimistični menadžer, sa dugoročnom perspektivom, može preduzeti suprotno: otkupiti dionice, ozbiljno smanjiti ili eliminisati dividende akcija i agresivno prebaciti novac u nove, profitabilne kompanije.
Ukratko, „neto nulta emisija do 2050. godine“ zaista može značiti „posao kao i obično u doglednoj budućnosti“. Ali kao što smo istakli, možda će biti dosta nedosljednosti u raspoređivanju novčanih tokova. Pomno bismo pogledali bliže prognoze korporativnog kapitalnog troška sa nagovještajima da se odmiču od emisija štetnih aktivnosti.
Sada pravo pitanje. Hoće li svijet pričekati da kompanije sa fosilnog goriva prijeđu na zelenije aktivnosti prema svom ležernom rasporedu, ili će biti potrebne značajne akcije, manje gledane iz računovodstvene perspektive? Niko od nas ne zna i ta nesigurnost ne predstavlja rizike sa kojima se suočava industrija fosilnih goriva. Možda se energetski prelazak dogodi unutar daleko bržeg petnaestogodišnjeg raspona, a ne za laganih trideset godina kako se trenutno želi?
Uprave i investitori ne mogu znati koliko će se brzo dogoditi klimatske promjene ili hoće li nova tehnologija ponuditi ublažavanje CO2 koje spašava industriju fosilnih goriva. Sadašnje ponašanje ukazuje na značajnu udobnost sa statusom qvo i dugogodišnju usklađenost sa „ciljem“. Ovo je i vrijeme da pojedini menadžeri pokušaju da iskoriste prednosti prvog pokretača. Investitori u energiju suočavaju se sa povišenim rizikom. Razlika je u tome što sada možemo da ih vidimo kako nude različite staze do obećane zemlje sa nula zagađenja.
sve je pošlo u kapitalistički ,,pakao ,, kada se je čovjek odlučio da više ne radi za sebe i svoju familiju kao što je više manje bilo do kraja srednjeg vijeka i da počinje raditi absulutno za ,,višak ,, to jest da producira profit – to jest da se mući za ono što mu u principu ne treba ali daje neku lažnu ,vrednost ,, . Sada smo došli na kraj ove hedono iluzije i što je još veča tragedija čovječanstva – homo ,,sapiens,, ne shvača, da je pravi put prirodne ,,ravnoteže,, u upotrebi prirodnih resursa a ne neka ,,naučna,, filozofija kako bi se iz ništa napravilo sve i iz blata zlato kao što su radili alkimisti i nije bog zna kako dobro završilo …
Velike su čare u điru, a najčarovitije od svega je to šta se još koristi termin fosilna goriva šta znači kako se još uvik čara sa krepanin dinosaurusima i gnjilon paprati.
A sad kad se sa čara pribacimo na knjigovodstvenu magiju vidimo kako je amortizacija determinirana u jedinicama duga čiju vrijednost, količinu, kamatu i distribuciju određuju opsjenari sa svojim trikovima i mogu odradit “cooking the books” bolje neko David Copperfield i Dynamo zajedno.
Kako bi izgledala ta njihova “nulta emisija” može se nazrijeti iz nedavnog poziva predsjednika Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu (WEF) – za siječanj 20121. Jedna od stavki rasprave foruma je i ukidanje subvencionirane cijene za plin i naftne derivate. Podsjećam da kućanstva koriste subvencionirani plin, inače bi cijena grijanja i kuhanja bila znatno veća. Dizel za poljoprivredu je oslobođen dijela poreznih davanja isto kao i lož ulje za grijanje. WEF je zamislio da toga nema. Zamislite što će ta njihova suluda karbonska shema značiti za većinu stanovništva? Temeljni cilj takve strategije je redukcija populacije, njihova apsolutna kontrola i umjesto laži o potrebi za samodostatnosti, budite sigurni da bilo koji totalitarni režim samodostatnost vidi kao najopasnijeg neprijatelja. Kao i svi totalitarni režimi, OVISNOST građana o režimu JE CILJ a ne samodostatnost. Ako si samodostatan, ne treba ti taj režim jer imaš sve što ti treba i bez njega. Ako ŽELITE: –… Čitaj više »
Pa u doba dinosaurusa sadržaj CO2 je bio barem 4x viši nego danas. Pa je paprat rasla 30m, a kućni ljubimci bili ko trospratnica? Biće da im je smetao CO2 da još porastu?
Sva ta priča sa CO2 je jedna velika prevara, samo što je prevarant prejak da bi se neko otvoreno usprotivio. Porast temperature je rezultat mini-međuledenog doba, koje je svoj vrhunac dostiglo početkom 2000-tih i sada već opada. Zagađenja ima, nije da nema, i treba se sa njime boriti, ali ne tako da se zabranjuju fosilna goriva, a stimulišu vetrenjače.
Bože mili, kad se setim Beograda iz mog detinjstva: ujutro kad pogledaš, a ono braonkasta kapa iznad grada; stotine autobusa “Lejlanda” koji izgleda da su išli na dim iz auspuha, automobili sa “Euro minus 18”, na sve strane kotlarnice na ugalj i mazut, industrija posvuda… pa evo nas živi smo, vrag nam nije?