Istini za volju, o lobiranju se kod nas još uvijek govori u negativnom kontekstu. Na lobiranje se gleda kao na nešto gotovo pokvareno, a u očima javnosti izazivalo je svakojake negativne konotacije, osobito vezane uz korupciju i nekako se činilo kako je lobiranje dijelom tek suvremene prakse ili posljedica tranzicije država na jugoistoku Europe, u svakom slučaju neka prljava rabota rezervirana za moćnike i tajkune usmjerena protiv “malog” čovjeka.
No, povijesno gledano lobiranje je uvjek postojalo, samo se tako nije nazivalo. Čak i u apsolutističkim društvima, nisu se baš sve odluke vrhuške mogle donijeti bez ikakvog utjecaja. Lobiranje je uvijek postojalo u različitim oblicima i stupanju razvijenosti ovisilo je o stupnju razvijenosti nekog društva. Uostalom, riječ je o legitimnom pravu svake grupe da iz pozicije svojega interesa utječe na donošenje javnih odluka, a na institucijama je da uspostave mehanizme kojima će donositi najbolje odluke u interesu zajednice kao cjeline.
Pozicioniranje države i grupacije
A lobiranje je, vjerovali ili ne, važan čimbenik učinkovitog funkcioniranja cijelog društveno-političkog sustava neke demokratske države i neophodno je kako za pozicioniranje neke interesne grupacije u društvu tako i za pozicioniranje države u međunarodnim institucijama i međunarodnoj zajednici.
U osnovi riječ je o komunikaciji među ljudima tehnikom javnog zagovaranja, a predstavlja niz aktivnosti kojima je cilj izvršiti utjecaj na donositelje odluka. To može biti primjerice niz aktivnosti poljoprivrednika okupljenih kroz njihovu asocijaciju kojima žele utjecati na zakonodavca da neke propise donese ili ih pak ukine; to može biti niz aktivnosti lokalne zajednice da središnju vlast nagovore na financiranje određenog razvojnog projekta u njihovom mjestu; to može biti aktivnost jedne tvrtke i njezinih kooperanata da putem privredne komore utječu na donošenje određenih zakona ili pravilnika kojima bi se zaštitili od nelojalne konkurencije i sl. U tom pogledu lobiranje ne označava samo i tek utjecanje na donositelje odluka već označava analizu i shvaćanje problema, kako bi se onima koji odlučuju objasnile posljedice određene odluke.
Što znači lobirati?
Sam izraz je nastao početkom 19. stoljeća pojašnjavajući proces utjecanja na glasove zakonodavca najčešće u predvorju parlamenta (engl. Lobby). Lobiranje može biti izravno ili neizravno. Izravno u obliku apela donositeljima odluka u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, a neizravno kroz pokušaje utjecanja na cjelokupno javno mnijenje kroz PR kampanje, financiranje ili objavljivanje različitih istraživanja, financiranje kampanja, sudjelovanje u javnim raspravama.
U osnovi, razvojem demokratskih institucija povećeva se broj donositelja javnih odluka i širi se polje utjecanja na njih. Sve je više nevladinih organizacija (NGO), asocijacija pa i samih građana zainteresirano znati što to financiraju kroz proračun. Zato se razvija potreba države da osluhne interese mnogih prije nego donese određenu odluku.
Lobisti donositelje odluka informiraju o temama koje su i za njih interesantne i koje im mogu biti od koristi. Preko lobista, oni se izravno informiraju o problemima svojih birača, tako da lobisti predstavljaju posrednika između naroda i vlasti. Ovo pokazuje da bi lobiranje trebalo predstavljati borbu protiv korupcije, na taj način da se aktivnosti, koje su usmjerene na zaštitu interesa, stave u zakonske okvire koji bi omogućili državi da kontrolira rad interesnih skupina.
Zakonska regulativa – najjači instrument protiv korupcije
Iskustva drugih tranzicijskih država pokazuju da je zakonska regulativa najjači instrument sprječavanja eventualne korupcije i postizanja veće transparentnosti rada državnih institucija. Čvrsta zakonska regulativa lobiranja i uspostava političke kulture u kojoj nije prihvatljivo kontaktiranje ilegalnih lobista i onih koji sudjeluju u donošenju političkih odluka, ključni su faktori razvoja lobističke prakse. Registrirani lobisti moraju biti pod kontrolom neovisnog nepolitičkog i nestranačkog tijela kako bi se osiguralo da u procesu odlučivanja budu uvaženi svi relevantni interesi, spriječila mogućnost političkog manipuliranja s takvim kontaktima i osigurala zaštita javnog interesa. Zakon o lobiranju, koji predlažu, uveo bi transparentnost i uspostavio standard ponašanja između lobista i državnih službenika. Njime bi država postavila okvire lobiranja, pravila za lobiste i sankcije za njihovo nepoštovanje.
Izazovi i interesi lobiranja
Imajući u vidu izazove koji stoje pred svakom državnom članicom Europske unije ali i onih koje su na putu da to postanu, lobiranje je nezaobilazan način koji može pomoći u pozicioniranju pojedine države u međunarodnim institucijama, zatim u zaštiti nacionalnih interesa i realizaciji poslovnih projekata.
Svi putevi vode u Bruxelles
U Europi Bruxelles je nužna točka djelovanja svih političkih i gospodarskih interesnih grupacija. I osobno sam sudjelovao u nizu uspješnih institucionalnih lobističkih aktivnosti koje su zaštitile interese kako pojedinih privrednih grana tako i posljedično nacionalnih interesa države i to u slučajevima u kojima čak državne institucije nisu prepoznale temu, nisu imale ni apsorpcijski niti izvedbeni kapacitet kako bi zaštitile interese vlastitih poduzeća na jedinstvenom europskom tržištu. Treba stoga razviti svijest kako je upravo lobiranje jedan od najboljih načina koji će nam omogućiti da „na licu mjesta“ utječemo na odluke kako vlastitih lokalnih i središnjih vlasti te zakonodavaca kao i Europske unije koje će se izravno ticati sviju nas ponaosob.
6 savjeta za uspješno lobiranje:
- Važno je poznavati širok spektar ljudi s kojima je potrebno razgovarati ali fokusirajte se na utjecajne osobe i donositelje odluka koji su ključni u pojedinom trenutku.
- Potrebno je koristiti sve važne komunikacijske kanale i biti kreativan te prepoznatljiv.
- Bitno je prepoznavati kulturnu, jezičnu i misaonu raznolikost te imati na umu lokalnu, nacionalnu i europsku dimenziju političkih pitanja.
- Od presudnog je značaja razvijati odnose “licem u lice” putem kojega se mogu doznati korisne informacije ili predstaviti određeni interesi za koje se zalažete.
- Nema dobrog lobiranja bez podupiranja argumenata dokazima iz neovisnog izvora ili istraživanja.
- Upamtite da lobiranjem nikada nećete postići sto posto onoga za što se zalažete i samo oni skloni kompromisu na kraju pobjeđuju.