Mirovinska reforma ili kako se utapamo u krizama

Nerijetko tekstovi u novinama, na portalima započnu s konstatacijom o krizi. Država je u krizi, mi smo u krizi, krizna je situacija, krizna vremena. S tom konstatacijom se nagonski složimo jer odražava našu svakodnevicu. U stisci smo s vremenom, troškovi života su preveliki, zarađujemo premalo, cijene nama bitnih artikala stalno rastu, troškovi režija, struje, grijanja sve su veći. Tu su još i minusi na računima, kreditne kartice, rate kratkoročnih ili dugoročnih kredita.

Mi obični, da bismo držali korak sa stvarnošću, moramo biti naoružani znanjima, vještinama kojima nas nitko nije učio, moramo poznavati bankarske načine korištenja matematike, živjeti u strogoj financijskoj disciplini znajući da čim kročimo nogom na ulicu na nas vrebaju tisuće zakona koje možemo prekršiti i to kršenje moramo platiti. Znamo da, ne naučimo li sve o pravilima, možemo vrlo lako završiti bez imovine, bez posla, na ulici, s blokiranim računima.

Naš um je u stalnoj borbenoj pripravnosti, a sve oko nas nije prekrasan krajobraz i bogatstvo života, nego prašuma u kojoj nam je preživjeti. Država nas je u našoj težnji za suverenošću izručila na milost i nemilost predatorima koji su izmislili i dosad višestruko iskoristili sustave koje su stvorili kako bi u njima vladali jer uređeni tokovi svih financijskih rijeka završavaju u njihovom slivu.

Uistinu, osvrnemo li se oko sebe, vidjet ćemo da nikakve krize nema. Njive su još uvijek plodne, gorivo se još uvijek može kupiti, Sunce i dalje sija, biljke i dalje učinkovito koriste klorofil, udišu CO2 i izdišu kisik. Samo što mi sve teže dolazimo do zraka.

Život se ipak činio podnošljivim jer smo znali da ćemo nakon radnog vijeka u kojem smo pošteno odradili, pridonosili društvu, obitelji, zajednici otići u zasluženu mirovinu. A onda, budemo li imali barem prosječnu sreću i doživimo 73,9 godina ako smo muškarac ili 80,6 godina ako smo žena, proživjeti u mirovini, bez ovakve trke i strke, s primanjima dostatnim za skroman život.

Ali ne lezi vraže,  iz snatrenja o boljoj starosti s prekrasnim lakiranim štapom za pomoć u presporom hodanju, probudi nas državni dobošar dajući na znanje da je došla Kriza. Kriza u mirovinskom sustavu! Država reče – Živite sve duže, a uplaćujete sve manje pa ćete raditi duže kako bi vam država isplaćivala manje.

Dok smo se mi češali po glavi i pokušavali odgonetnuti ove skoro pa rime, oni brži od nas su odavno zaboravili na budilice i nabavili umirovljeničke iskaznice iskoristive kao kod za raznorazne popuste srijedom, u tramvaju svakodnevno, u turističkoj vansezonskoj ponudi, autobusnim izletima u Graz, Međugorje i Šurkovac.

Samo 20% postojećih umirovljenika iza sebe ima puni odrađeni radni staž u trajanju od 40 godina. Prosječni radni staž prosječnog umirovljenika je 30 godina, prosječna dob umirovljenika je 70 godina, prosječna mirovina 2,524 kune.

Izvor: HZMO (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje)

Hrvatska ima ukupno 1.234.572 umirovljenika. Među njima je i 92.219 hrvatskih branitelja, pripadnika HVO-a te vojnih osoba, policijskih službenika i službenih osoba.

Da je statistika jeftina kurva, znamo otprije. Oko sebe viđamo ljude u tridesetim, četrdesetim godinama kako žustro, umirovljenički bez štapa izlaze iz kladionice sa sjajem u očima. To je zato jer se najmlađa populacija penzionera nalazi u prijevremenoj starosnoj i invalidskoj mirovini, a posljedično tome, najstariji su oni u punoj starosnoj. Novi umirovljenici gotovo su deset godina mlađi i imaju u prosjeku skoro 62 godine.

Cijeli taj sustav međugeneracijske solidarnosti koje odavno nema financira se iz poreza koje plaćaju svi. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje godišnje iz doprinosa prihoduje oko 24 milijarde kuna, a rashodi su mu za 17 milijarda kuna veći. Taj novac se nadomiruje iz Državnog Proračuna, a taj Proračun se puni porezima i državnim zaduženjima koji se otplaćuju novim porezima ili prodajom državne imovine, prodajom koncesija na državnu imovinu (valja primijetiti kako državna imovina nije općenarodna imovina, već imovina pravne osobe Republike Hrvatske koja posluje u skladu sa zakonima po kojima je registrirana po trgovačkom pravu).

U Hrvatskoj osim HZMO, postoje i obvezni mirovinski fondovi. Ima ih četiri, a s njima upravljaju strane banke. Nastali su kao posljedica prethodne mirovinske reforme u kojoj se 20% opterećenja iz plaća radnika podijelilo na 15% HZMO-u i na 5% mirovinskim fondovima koje je svaki zaposlenik, sukladno izbornim slobodama novog doba, sam odabrao. Tako tih 5% sjeda na privatni račun u Mirovinskom fondu i predstavlja nekakvo upitno vlasništvo uplatitelja.

Ukupna imovina obveznih mirovinskih fondova na kraju prošle godine iznosila je 91,9 milijardi kuna. Lijepa suma. Skoro kao godišnji Državni Proračun. Bila bi i veća da banke i njihovi menadžeri koji vode fondove nisu tijekom vremena sebi uzeli naknadu od oko 7 milijarda kuna za svoj samoprijegorni rad. Kako god, to je suma koja veseli. Znamo da negdje na nekom mjestu postoji blizu 13 milijarda eura o kojima netko skrbi i taj iznos svaku godinu uvećava. To je novac s kojim se može izvršiti gospodarski preporod Hrvatske kad fondovi krenu investirati u energetiku, poljoprivredu i IT sektore.

Prvotna radost se pretvara u očajanje koje neumitno prelazi u kajanje. Tog novca nema! Kako nema? Da ništa ne činimo, nešto će se dogoditi – bila je krilatica Zorana Milanovića za njegovog premijerskog mandata. Pa je sve četiri godine to i provodio ne čineći ništa. Uokolo je bila kriza (kriza nastaje uslijed pada potražnje, a do pada potražnje dolazi zbog pada kupovne moći stanovništva do koje opet dolazi zbog smanjenja novca u optjecaju što je posljedica nepodizanja novih kredita i povrata uzetih kredita koji dovode do uništavanja novca i njegovog nedostatka – krize su cikličke, sustavom programirane i završavaju osiromašenjem većine i bogaćenjem manjine), stanovništvo se dalje nije moglo ni htjelo zaduživati, država je mogla po svijetu, ali po visokim kamatama pa je ingeniozni ljevičarski um posegnuo za domaćom gotovinom u Mirovinskim fondovima. Za keš s kojim se nastavila plaćati preskupa država i sve njene preskupe greške iz prošlosti i sadašnjosti, država je Mirovinskim fondovima dala obveznice na kojima piše – Država vam je dužna i isplatit će vam dug po toj i toj kamati na dan dospijeća.

Preko 70% od spomenutih 91,9 milijarda kuna su tako zamijenjene za papiriće s priznanjem duga. Tako smo dospjeli do šizofrene situacije – uplaćujemo u Mirovinske fondove koji kreditiraju državu s kamatama, a te kamate moramo platiti mi iz povećanih poreza.

Kad su Plenkovićevi genijalci zbrojili dva i dva, rezultat je bio – Nije Milanović bio glup, ajmo i mi napraviti isto pa Mirovinskim fondovima uzeti i ono što je preostalo. Nacionalizirat ćemo ih, ali to moramo izvesti tako da izgleda kao dobrovoljna, suverena odluka osiguranika kojeg ćemo ucijeniti odlaskom u mirovinu – ako nam ne prepiše svoj udjel u Fondu, kaznit ćemo ga s 27% nižom mirovinom.

Narod opet digao graju. Tuđe nećemo, svoje nemamo. Ostanu li Fondovi ovakvi kakvi jesu, na gubitku smo. Vrati li im država dugove, vratit će s našim novcem, opet smo na gubitku.

Tako će se mirovinska reforma opet svesti na matematiku. Treba onih 20 godina koliko prosječni umirovljenik proživi u mirovini smanjiti, radni vijek povećati, uzeti iz rada maksimum, a vratiti minimum. Sve je podložno promjeni, osim sustava vladanja na dug. Sve se može, ali ne smije smanjivati trošak države.

Stari se svakog dana. Oni promućurniji su shvatili da je starenje individualno, a država da je kolektivna i da se za sebe moraju pobrinuti sami. Da je otići barem na pet godina u Njemačku, kažu da onda imaš pravo na sigurnih 500 eura mirovine, pomisliše mnogi i natjeraše državni vrh na razmišljanje o demografiji. I ona je u krizi. Ja se zovem tako i tako, a sve oko mene što vidite je crno-bijeli svijet, kaže parafraza Hourinog stiha iz osamdesetih. Krivo, sve oko nas je kriza.

Povezan članak: Skandal u Hrvatskoj – Drugi mirovinski stup je trojanski konj za naivne