Političke sondaže u Hrvatskoj pokazuju uporan rast Živog zida, antisistemske stranke koja se približava vodećem hrvatskom duopolu. Ono što se prepoznaje kao antisistemsko u stranci nisu samo Pernarovi politički izleti u vidu simpatija prema Rusiji ili Kini, a antipatija prema NATO-u i općenito prema zapadnoj geopolitičkoj psihologiji (što mu, ruku na srce, malo tko stvarno i zamjera) već i temeljna ideja iz koje izrasta Živi zid, a to je pitanje monetarnog suvereniteta i težnja ka monetarnoj reformi.
S pozicija stručnosti i kompetentnosti, ovim se pitanjima (valjda zbog izrazite kompleksnosti) malo tko bavi. HDZ-SDP i njihovi politički sateliti uopće ne troše intelektualne resurse da bi unaprijedili svoju političku misao ovim pitanjima, ponašaju se kao da o tome znaju sve, što ispada smiješno, jer zapravo nemaju pojma, pa ih troje živozidaša konstantno roštilja u saboru. Naša ekonomska struka sve nešto okoliša. Imamo li mi uopće stručnjaka koji bi javnosti mogli razložiti prirodu novca?
Ovaj tekst je pokušaj sinteze višegodišnjeg promišljanja mnogih ljudi, utemeljen je na zdravom razumu mnogih profesora, ekonomista, sociologa, pravnika i humanista u najširem smislu riječi.
Radi se o ideji koja bi dovela do razvoja sustava stvaranja novca koji nije na dug, ideji iz koje je izrastao Živi zid.
Razvoj ove ideje je u svjetskom kontekstu sazrela do određenog nivoa, osobno bi bio zadovoljan kad bi ovaj tekst raščistio neke hrvatske dileme i potaknuo javnu raspravu u pravcu društveno mogućeg.
Komu pripada monetarni suverenitet?
Izvjesni Mario Borghezio (osebujni europarlamentarac iz Italije) je 2011. godine postavio Europskoj komisiji jednostavno pitanje: “Tko je vlasnik eura“?
Ispred Europske komisije na pitanje je odgovorio povjerenik za ekonomske i monetarne poslove Olli Rehn: “Vlasnici metalnih euro valuta su države i one ubiru “seigniorage“.
“Seigniorage” je netko na Wikipediji preveo sa “emisijska dobit”, što je točna definicija. Emisijskih dobiti ima dvije vrste, jedna se definira razlikom između troška proizvodnje novčanice i njene nominalne vrijednosti, što je slučaj kad banknota ulazi u potrošnju, a drugi je slučaj kad se taj novac posuđuje, seigniorage je tada razlika troška proizvodnje novčanice i dobiti koja se ostvaruje interesom (kamatom).
Po pitanju metalnih valuta države dakle nemaju problema, one imaju monetarni suverenitet nad metalnim novcem, ali što je s banknotama? Rehn je “pojasnio” kako je vlasnik europskih banknota Eurosystem.
A što je Eurosystem?
Taj sistem je naprosto zbroj nacionalnih centralnih banaka eurozone udruženih u Europsku centralnu banku. Emisijska dobit (seigniorage) koju ostvaruje Europska centralna banka dijeli se po vlasničkim udjelima nacionalnim centralnim bankama. Nacionalne centralne banke su potom dužne uplatiti svome vlasniku (državi) veći dio te dobiti. Iz toga pravno proizlazi da monetarni suverenitet Eurosystema pripada državama koje ga tvore.
Pa u čemu je problem, ako javne države imaju monetarni suverenitet unutar eurozone, zašto političari stalno govore kako nedostaje novca? Ekonomski gledano nema nikakve znanstvene dvojbe da bi u slučaju recesije ili nezaposlenosti trebalo povećati količinu novca u optjecaju, dok bi u slučaju pregrijavanja ekonomije, kad iz financijske industrije izlaze na vidjelo razni baloni, ili kod slučaja veće potražnje nad ponudom, novac trebalo povlačiti iz optjecaja. Zašto države to ne rade?
Odgovor na ovo pitanje možemo pojednostaviti činjenicom da, kod slučaja banknote euro, metalne kovanice predstavljaju svega 0.3% od ukupne financijske imovine eurozone, tiskanih banknota ima 6.7% , dok je velikih 93% financijske imovine u vlasništvu bankarskoga sistema i u digitalnom je obliku.
Kod slučaja recesije, financijskih kriza i sl. tko preuzima odgovornost i donosi odluke za rješenje nastale krize? Države? Centralna banka? Europska komisija? Ne, ključne odluke donosi bankarski sustav, jer on u sistemu ima najveći tržišni udio financijske imovine.
Netko će reći da je guverner Mario Draghi preuzeo odgovornost i odštampao ogromnih preko 2000 milijardi eura samo za otkup državnih obveznica eurozone. To je točno, ali te cifre nisu baš velike naspram nekih 35.000 milijardi eura vrijedne financijske imovine europskog bankarskog sistema.
Ima li onda ili nema država monetarni suverenitet? Čisto pravno gledajući de jure ima, ono što država nema (ili ne želi imati) je metodologija kako ga stvarno realizirati, jer on je, de facto, u rukama interbankarskog sustava.
Ako pogledamo definiciju kojom se determinira vlast unutar države, uvijek ćemo čuti da se vlast dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Mi pravno gledajući nemamo definirano kome pripada monetarna vlast. Ako kažemo da pripada Centralnoj banci, to je isto kao da kažemo da pripada državi. Centralna banka pripada javnom pravu, guvernera bira i imenuje izvršna, odnosno zakonodavna vlast.
Pripada li dakle monetarna vlast izvršno-zakonodavnoj vlasti? Ne pripada, ni po dužnosti ni po kompetencijama, ali te dvije vlasti, koje s ustavnog izvorišta suvereniteta biraju građani, trebale bi imati ulogu i dužnost da zakonski definiraju onu monetarnu vlast koja će odlučivati o potrebnoj količini novca u optjecaju. Odluku o količini (i cijeni) novca u optjecaju danas, prema svojim interesima i pravilima, donosi bankarski sustav, premda, koliko znam, nitko ga zakonski za to nije ovlastio. Olli Rehn to nije mogao dobro pojasniti, jer čini se da to nije posve jasno nikome.
To što nitko s pozicije suvereniteta nije ovlastio bankarski sustav da ukupnim ekonomijama dirigira i ekonomske cikluse i količinu i cijenu novca u optjecaju, ne mijenja činjenicu da taj sustav pravno funkcionira i da ima korporativnu moć koja (na ovaj ili onaj način) premašuje državno pravo. Država se očito ne može (ili teško može) bosti s toliko bogatim, rogatim i izdvojenim sistemom. Ako ćemo govoriti figurativno, taj sistem posjeduje prave financijske nosače zrakoplova, s atomskim naoružanjem, to je vatrena moć protiv koje se zapravo nemoguće boriti silom.
Ako problem dignemo na razinu psihologije, bankarski sustav se ponaša prema društvu kao kakav autonomni kompleks prema individui. U analitičkoj psihologiji autonomni kompleksi se determiniraju kao kolektivne forme mišljenja, ili nabijene jezgre afekata, koje značajno utječu, a ponekad čak i opsjedaju ljudsku svijest. Klasičan primjer pogubnog djelovanja autonomnih kompleksa na društvenu klimu vidljiv je kod nas u “besmrtnom” ideološkom konfliktu “ustaša i partizana”. Čovjek stječe dojam da se taj konflikt nikada neće razriješiti, da neće doći do međusobnog povijesnog razumijevanja i oprosta, te da će hrvatsko društvo zauvijek ostati ideološki razdvojeno.
Da bi čovjek savladao strahovitu nadmoć autonomnih kompleksa, koji ga često i mimo njegove volje tjeraju na radnje koje ne bi htio vršiti, on mora platiti dug svojoj nesvjesnosti i dohvatiti svoju pozitivnu katarzu… Drugim riječima, čovjek mora prestati hraniti društvene komplekse energijom svoga bijesa, mržnjom, strahom i neznanjem. Na razini bankarskog sustava društvom vlada upravo taj politički strah, s druge strane i bijes, što sve zajedno proizlazi iz neznanja. Suprotstaviti se tolikoj nadmoći moguće je samo pravno utemeljenom metodom i inteligencijom. Bankarski sustav uostalom nije nikakvo zlo, on samo stvara banknote.
Što su zapravo banknote?
Centralne banke i banke stvaraju banknote i treba biti jasno da im je država nolens volens povjerila taj suverenitet. Banknote su međunarodno priznato sredstvo razmjene usluga i dobara, u cjelini se odnose na konvertibilne valute. Takve valute, bez obzira da li ih stvaraju centralne banke ili bankarski sustav, ulaze u ekonomski proces kao dug na koga se zaračunavaju interesi. Da bi bilo jasnije, hrvatska valuta Kuna je jedna od tih konvertibilnih banknota.
Banknota, to jest valuta s interesom i na dug, ima svoj povijesni razvoj i dimenziju. Povijesni novac je morao biti ili plemeniti metal ili imati ekvivalent u nekom plemenitom metalu, oskudnost plemenitih metala ograničavao je količinu novca i pritom čuvao njegovu vrijednost. Imati valutu na dug znači imati mogućnost kontrole i regulacije njene vrijednosti. Kroz povijest su postojale i forme državnih valuta (state-note), koje bi emitirala (putem ili mimo centralne banke) direktno država. Takvi oblici emisije najčešće su imali loš, ponekad i katastrofalan ishod. Razlog je taj što su države znale pretjerivati s emisijom takvoga novca, dok s druge strane, ne bi imale dovoljno produktivnih kapaciteta, pa je ekonomija imala inflatornu valutu s kojom nije moglo biti stabilnog razvoja.
Povijesna prevaga banknota nad state-notama, nije se desila zato što su to silom nametnuli ovi ili oni masoni, ili zato što ljudi vole živjeti u kreditnom ropstvu, ta je prevaga bila pitanje stabilnosti i razvoja. Politički sustavi koji nisu uvažavali sistem banknota (socijalizam) su propadali. Dug, koji je u osnovi banknote, zamjenjuje funkciju plemenitog metala. Kada centralna banka štampa novac u zamjenu za državne obveznice, ona taj novac stavlja u pasivu svoje bilance, to je kao da ga je konvertirala u zlato, u aktivu dolaze obveznice koje funkcioniraju s interesom. Dug bi mogli definirati kao pravno utemeljenu fikciju koja vrši funkciju nepostojeće intrinzične vrijednosti banknote. Bilo kako bilo, treba priznati da je metoda stvaranja novca na dug, uz stavljanje profita kao centralnog cilja unutar slobodnog tržišta, oslobodila ekonomiju od oskudnosti zlata i nevjerojatno uzdigla tehnološke i produktivne sposobnosti čovječanstva. Tržišna moć banknota vidljiva je u eksplozivnom usponu kineske ekonomije, čije je monetarna politika napravila jedinstvenu fuziju državnog novca i banknota.
Sistem banknota nikada nije bio posve pošten i uvijek je pokazivao svoje sebično interesno naličje, ali tek je posljednjih par desetljeća novac na dug počeo pokazivati simptome prave disfunkcionalnosti. Nedostatke sistema banknota, odnosno bankocentrične ekonomije, mogli bi sintetizirati u epskoj nejednakosti do koje je dovela raspodjela financijske imovine u svijetu. Premda je stvoreno nevjerojatno bogatstvo i premda današnje tehnološke i produktivne sposobnosti čovječanstva premašuju ukupne potrebe civilizacije, postotak građana koji žive u siromaštvu i kojima prijeti rizik od siromaštva, uporno raste. Ključnom masom banknota (stoga i sudbinom civilizacije) danas upravljaju rijetke elite, one grade svijet prema svojim interesnim vizijama, a vidimo kako sve učestalije ne samo gube doticaj s društvenom realnošću, već pokazuju i simptome zlokobne iracionalnosti.
Dug je ipak samo fikcija koja vrši funkciju vrijednosti, u stvarnosti to nije nikakvo zlato. Preko 90% dužničke financijske imovine (banknota) stvorile su banke. Danas se od banaka više i ne traži depozit da bi iznajmile kredit. Banke stvaraju novac iz ničega i ništa ne mogu izgubiti ako im se dio stvorenog novca ne vrati. Nenaplativost jednog dijela duga je prirodni fenomen sustava koji se bazira na banknotama. Da bi netko profitirao, netko MORA izgubiti, pritom, prema onima koji nisu uspjeli i uopće prema slabijima, bankocentrični sustav se ponaša krajnje bešćutno.
Kada se glavnica kredita vrati banci, taj novac se ionako briše iz evidencije. Ako se glavnica kredita ne vrati banci, banka može u stvarnosti smo registrirati nedostatak zarade (profita od kamata) a ne gubitak glavnice, koju je ionako stvorila ni iz čega. Dug, međutim, nije samo fikcija, to je pravni oblik vladanja kojeg financijska aristokracija ne želi olako prepustiti. Jedan od također velikih razloga što banke registriraju gubitke proizlazi iz mase financijskih derivata koje su stvorila financijska tržišta, a koji se odnose na prave oklade (kockanje) unutar financijskog sustava. Otvoreno skrivanje profita u fiskalnim rajevima, gubitci financijskih oklada ili potresi financijske industrije, u nekom normalnom svijetu, trebali bi biti problem financijske, a ne realne ekonomije. Aktualna europska politika i njeni monetarni protagonisti na te pojave zatvaraju oči, zbog čega i dolazi do razvoja antisistemskih političkih pokreta željnih monetarnih reformi i promjena uopće.
Monetarna reforma
Ideja monetarne reforme ima širok raspon značenja, ovdje ću pokušati razložiti što bi mogla biti suverena nacionalna valuta, koja ne bi bila na dug i o kojoj ne govori Lisabonski ugovor kad regulira zakonito sredstvo plaćanja unutar EU. (čl. 128 a. i 128 b.)
Navedenim člancima Lisabonskog ugovora regulirana je emisija banknote unutar EU. Odredba ugovora definira instituciju koja ima isključivo pravo izdavanja banknote u eurozoni, to je Europska Središnja Banka. Nacionalnim centralnim bankama unutar eurozone ostaje pravo emisije njenih metalnih oblika, tj. euro-kovanica, ali, kako to definira članak 128. b, s plafonom emisije kojeg opet određuje ECB. Što se tiče zemalja EU, koje nisu članice eurozone, banknotom je definirana svaka valuta koja je konvertibilna s eurom.
Važno je istaknuti da se Lisabonski Ugovor ne bavi i ne regulira moguće državne kovanice, eventualne ‘state-note’, tj. državni novac, državne vrijednosne papire, moguću elektronsku ili kripto državnu valutu. Lisabonski ugovor, regulirajući centralno bankarstvo, ekskluzivno se bavi banknotama i visinom emisije njenih metalnih oblika.
Država s pozicije monetarnog suvereniteta – kojeg pravno nikada nije izgubila – i s pozicija fiskalnog suvereniteta, koji je u mnogočemu važniji od monetarnog, ako hoće, de jure i de facto, može stvarati vlastiti državni novac.
Što to znači? To znači da pored uhodanog sustava banknota, država može izgraditi paralelni sustav state-nota, novca kojeg bi država stavljala u optjecaj a koji ne bi bio na dug. Državna riznica u stvarnosti već stvara novac, ona emitira državne obveznice. Nigdje nije rečeno kako ih ona mora zamijeniti za banknote i registrirati dug. Država ih mijenja jer su joj banknote potrebne, ali ona može s manjim apoenima i u formi kakvoj želi, svoje obveznice direktno iz riznice plasirati u potrošnju. Ako želi može state-notama i akreditirati tekuće račune građana.
Da bi taj novac bi funkcionalan, on mora imati istu vrijednost kao i banknota (kuna) s razlikom što ne bi bio konvertibilan, to jest, služio bi samo unutar teritorija državnog suvereniteta. Država bi pritom prihvatila taj novostvoreni novac kao sredstvo kojim se, pored banknota, mogu plaćati porezi, eklektična energija, komunalije i sve ono što je u javnom vlasništvu. Taj novac bi dakle imao svoju vrijednost i nema sumnje da bi bio opće prihvaćen.
Važno je naglasiti opreznost kod emisije state-nota, ne treba biti veliki stručnjak da bi se znalo kako emisija ne smije biti visoka. Stručnjaci koji su se usudili javno baviti ovom temom, ipak kažu da nešto između 1 i 3% BDP ne bi stvorilo nikakve probleme u sustavu, naročito ako postoji visok stupanj nezaposlenosti i neiskorištenosti domaćih proizvodnih kapaciteta.
U što bi se ulagao taj novac stvar je politike, premda po tom pitanju u Hrvata nema problema. Potrebe su doista velike, počevši od demografije, zdravstva, školstva, briga za starije, javnih radova, socijale, pospješivanja turističke ponude, kulture, umjetnosti i općenito stvaralaštva, u čemu je zapravo budućnost zapošljavanja.
Ovakvim sustavom neka nova državna politika ne bi gubila energiju u petljanju s ugovornim odnosima EU. Banknote bi i dalje cirkulirale kao i do sada unutar svog ugovornog sistema.
State-note bile bi izvan tog sistema s funkcijom podržavanja domaće ekonomije, smanjenje ovisnosti o banknotama i općenito u svrhu saniranja, da ne kažem spašavanja Hrvatske, koja unutar sustava banknota očito propada pa i odumire.
Živi zid u osnovi hoće nešto slično napraviti, ali u svom programu ima namjeru mijenjati ulogu centralne banke. Oduzeti joj neovisnost i zakonski natjerati na, kako su se izrazili,”bespovratno kreditiranje razumnog proračunskog deficita”, drugom mjerom monetarne reforme stranka želi da centralna banka digne “stopu obvezne rezerve poslovnim bankama na 50%”.
Ono što se ovdje ne razumije je da ne može postojati bespovratno kreditiranje državnog proračuna banknotama, već jedino može biti bespovratno kreditiranje state-notama. Ali state-note može praviti i država i za to joj ne treba centralna banka, koja u međunarodnoj ekonomiji stvara ili regulira banknote. Zašto degradirati trenutne međunarodne sposobnosti naše centralne banke da bi je sveli na ono što država, uz nekoliko zakonskih rješenja, može sama raditi?
U povijesti su poznata dva slučaja kad su dva državnika unutar razvijenih kapitalistički sustava izvršila emisiju state-nota direktno u sustav banknota. Jedan je bio američki predsjednik J. F. Kennedy, a drugi Aldo Moro, talijanski premijer u dva mandata. Oboje su nažalost ubijena pod sumnjivim okolnostima.
State-note, čiju je emisiju naredio Kennedy, procirkulirale su, ali su ubrzo po njegovoj smrti povučene iz optjecaja. U Italiji je emisija državnog novca izvršena u nekoliko navrata, direktno iz državne riznice. Radilo se o novčanicama apoena 500 lira, koje su bile ponešto drugačije i na kojima je pisalo da su state-note, a koje su cirkulirale jednakomjerno s banknotama. Nakon ubojstva Mora ta praksa je prestala. Po tumačenju razloga te emisije, tadašnji političari argumentirali su da državna valuta, između ostaloga, ima važnu ulogu stvaranja solventnosti, jer, barem djelomično, služi za plaćanje kamata na dug za koga bankovni sustav ne emitira novce.
Republika Italija, koja je tada već imala razvijenu praksu po kojoj nacionalna centralna banka “kupuje” sav onaj nacionalni javni dug koga ne bi htjelo otkupiti tržište (po kamatnim stopama koje je određivala država) očito je tada mogla emitirati čak i state-note, koje su i po pitanju konvertibilnosti jednakovrijedno cirkulirale s banknotama.
Republika Hrvatska nikada nije ni pokušala razvijati monetarne odnose po kojima bi centralna banka kupovala obveznice države uz emisiju vlastitih banknota, naša centralna banka nema kompetencije stvaranja banknota, ne zato što ona te kompetencije ne bi htjela realizirati, nego zato što naša financijska ekonomija u stvarnosti nema takvu moć. Hrvatska država ne može stvarati banknote, ali može stvarati državni novac isto onako kako ga je stvarala u svojim počecima, kad se monetarno osamostalila od Jugoslavije i nije imala banknota. Hrvatski dinar, koja je samostalno izdržao najteži period Domovinskog rata, nije bilo banknota, već state-nota.
Mjera koju Živi zid stavlja kao osnovu za monetarnu reformu nije promišljena i stoje kritike onih koji tvrde da bi još i unazadila trenutni položaj Hrvatske. Druga mjera, kojom bi bankama koje posluju u Hrvatskoj digli obveznu rezervu na 50%, značila bi vjerojatni odlazak tih banaka iz Hrvatske, jer bi im zakon zapravo ukinuo kreditnu sposobnost.
Što bi mi u smislu nacionalnih interesa s time dobili, a što izgubili, procijenite sami.
U svakom slučaju, ne treba Živi zid kriviti zbog pogrešnih recepata za hrvatsku monetarnu reformu, već im treba čestitati što se ta tema uopće digla u javni politički prostor i pomoći im da program razviju u skladu s hrvatskim mogućnostima. Uostalom, ideju da centralna banka direktno financira deficit proračuna a da stopa obvezne rezerve poslovnim bankama bude puna (50%) nije izmislio Živi Zid, ta ideja je u osnovi američka i na tragu je Modern Monetary Theory, čiji su predstavnici sjedili u timu Bernie Sandersa, koji je pobrao prilične simpatije demokratskog izbornog tijela. Problem je taj što se takva reforma predlaže za Sjedinjene Države i što dakle nije i ne može biti kompatibilna s trenutnim položajem Hrvatske. Ne postoje univerzalne monetarne reforme koje bi podjednako ljekovito djelovale na svaku ekonomiju svijeta. Što je za jednu ljekovito, za drugu može biti otrovno. Što se tiče velikih i moćnih ekonomija, koje same suvereno stvaraju svoje banknote, studije i praksa pokazuju da one mogu monetizirati svoj javni dug zapravo beskonačno. Mi to ne možemo, svoju reformu moramo utemeljiti na zdravom razumu, ići ka onom što se može i što se mora a ne ka onom “što bi trebalo”.
Nekoj novoj politici ostaju naravno otvoreni prostori za poboljšanje performansi hrvatske banknote kune. Udruga Franak je pokazala koliko visok može biti učinak pravne borbe protiv samovolje bankarskog sustava. Tu je i pitanje valutne klauzule, hrvatska banknota je dovoljno zrela da izađe iz tog podređenog ugovornog odnosa. U svakom slučaju, po tom pitanju, aktivni narodni zastupnici, dobar ministar financija i ekspertni guverner Narodne Banke, prevažan su uvjet borbe protiv samovolje bankarskog sustava, odnosno zaštite nacionalnih interesa od učestalih spekulacija s banknotom. Razvijeni suvereni sustav state-nota, koji bi paralelno, u vidu zdrave konkurencije funkcionirao s banknotama, uvelike bi ojačao položaj javne politike.
Bilo je nekad razmjene dobara… nije im pasalo pa su sve sjebali s kovanicama i papirićima. A ako opet padne atomska ili kad toliko zagade planetu da neće biti pitke vode i hrane onda ćete si s tim papirićima dupe obrisat ili vatru zapalit. Toliko doista vrijede ti papirići
Odličan članak , puno informacija odjednom , treba bar 2 , 3 puta s razumevanjem pročitati.
Znači sljedeći izbori u Hrvatskoj će biti potpuni kaos mediji će se još više transformirati u vampire. Ni moj Adblock ih neće moći blokirati. Izbori će biti namješteni a ako ne upali ta metoda, onda će se dići prosvjednici, zapravo to će biti zombiji koji zahtijevaju demokraciju pod svaki cijenu.
bez razbijenih glava i krvavih ulica neće biti ni standarda. vidite što se dešava u francuskoj. macrona su nametnuli ti bankari. macron sada treba da umanji standard građana francuske a sve kako bi više novca ostajalo za macronove nalogodavce. narod je to prepoznao, izašao na ulice i otpočeo revoluciju. dakle macron je nametnut i ima svoju svrhu. tako je stanje i u hrvatskoj i svim državama tzv. “zapadnog svjeta”. građane ne treba opterecavati filozofijom i floskulama, građanima treba vratiti dostojanstvo i standard a sa nametnutim bankarskim lobijem to nece biti moguće. dakle ako živiš teže nego što si živio prije a radiš isto ili i vise nego što si nekada radio to je to. to je sve što obični građanin treba da zna
Notorna je povijesna činjenica svakog društva ili države da protiv zelenaških kamata (8-12% i više) ne pomaže nijedna vjera, nijedan znanstveni napredak niti najćudorednije mikro društvo niti najredovitiji platiše. Pomaže dakako oružje te raznorazni nasilni pokreti ideologije i slično kao spinoffi zaštite zelenaških kamata. U tom smislu podržavam Živi zid gdje se nenasilnim metodama pokušava doći na kraj zelenaštvu. Svako od nas je svjestan da dugove treba vraćati i iole informirani glasači su redovni platiše ali kao što je povijest potvrdila protiv zelenaštva nema standardiziranog sistemskog antitijela, ono jedino može biti iznimno nenasilno kao Živi zid ili nasilno (o tome ne treba trošiti riječi). Podržavam momentalni izlazak iz NATO pakta bez zadrške te posredni izlazak iz EU sa zadrškom gdje treba neke započete projekte i fondove provesti do kraja (uostalom i Britaniji treba par godina da bi izašla). Tamo gdje vlada zelenaška kupoprodajna kamata i gdje vlada zelenaška alkemičarska zatezna… Čitaj više »
Tekstovi poput ovog Damirovog, zbog svoje vrijednosti dižu ukupnu vrijednost portala. Razumijevanje monetarnog sustava je preduvjet za razumijevanje bilo koje politike, a do tog razumijevanja nije moguće doći olako. Najprije jer nema (ovakvih) tekstova o tomu u medijima, a onda i zato jer ne postoji dovoljan broj neovisnih ljudi koji imaju znanje i volju o tomu pisati. Pa je ovaj tekst time još i bitniji.
Što se tiče dijela teksta u kojem se govori o state notama, vjerujem da je to i Damiru poznato, prije koji dan je u javnost s tim prijedlogom izašao dr Garača. Ne znam je li još savjetnik predsjednice Republike (javnosti je poznat njegov prijedlog za gospodarski rast od 5% kojeg je svojedobno predložio predsjednici, a kojeg nitko nije poslušao
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/dekan-ekonomije-protiv-akademske-znanstvene-zajednice-prof.-dr.-zeljko-garaca-evo-mog-plana-za-rast-bdp-a-od-5-posto-godisnje/393256/)
Doduše, dr Garača taj novac zove kriptovalutom, ali se u osnovi radi o istom
https://www.vecernji.hr/biznis/svakom-gra-aninu-4000-kriptokuna-i-dug-dvije-trecine-blokiranih-hrvata-bit-ce-otplacen-1241471
Vrlo informativan i realan članak. Gledajući realan odnos snaga na političkoj sceni, sadašnje (mainstream) stranke uz skrivenu pomoć bankarskog sustava nikada neće dozvoliti da Živi zid dođe na vlast i pokuša realizirati svoje programe. Ako ikada u izbornoj utrci HDZ-u i SDP-u dođe voda do grla, realno je očekivati Veliku koaliciju između HDZ-a , SDP-a i njihovih satelita. Živi zid ionako nije sklon koalicijama tako da će vjerovatno još dugi niz godina biti u oporbi. Teško je za očekivat da će uz sadašnju osvještenost biračkog tijela Živi zid dobiti većinu na izborima i sam sastaviti vladu.
5+ ovo triba reobjavljivati bar 1 put misecno
https://www.vecernji.hr/biznis/svicarski-guverner-danasnju-krizu-opisao-prije-20-godina-987187
Danas se fiat novac proizvodi iz arije kojega se količina, vrijednost, kamata i distribucija određuju po slobodnome nahođeenju nepoznatih ili politički, a ne determinirano gospodarskim ciklusima ili tržišno iź čega slijedi kako slobodno tržište po definiciji ne postoji, jer ako ga nema na vrhu piramide, memože ga bit ni na dnu. To je bit prevare isto ka neovisnost centralnih banaka. Dok su god premise slobodnog tržišta i neovisnosti centralnih banaka općeprihvaćene promjene su nemoguće. Nadalje proizvodnja novca iz arije ne vodi nužno u hyperinflaciju jer ako se monetarni alati koriste isključivo u cilju stvaranja dodane vrijedmosti i emisija ne prelazi vrijednost novostvorenih dodanih vrijednosti inflacije nema. U stvarnosti to znači kako je prvi korak odbacit potrošnju plaćanjem u budućnost i trošit isključivo zarađeno, to po stvarnome stanju ljudske prirode to je teško izvedivo radi ekstenzivne indoktrinacije odnosno isprogramiranosti uma. Za upravljanje ekonomijom glavni su monetarni alat i ko ima pristup… Čitaj više »
Napokon tema koju sam dugo čekao. Trebalo bi da na ovu temu još mnogo pisati. Javnost o ovim stvarima nema saznanja a i mi koji nešto znamo nedovoljno znamo.
Koje iskazano razumijevanje za krvopije kamatare, perfidno!!!
Jesam li dobro procitso ( naglaseno podebljanim slovima) ako simpatiziras Kinu i Rusiju si antisemit ??
Idiotizam
Kapitalizam ne moze razviti sustav novca koji nije na dug jer je nemoguce uspostaviti kontrolu nad novcem u vlasnistvu ogromnog broja ljudi i organizacija. Samo socijalizam to moze zato sto je vlasnik novca samo drzava. Pritom treba naglasiti da socijalizam koji poznajemo nije socijalizam jer nije bio baziran na jednakim ljudskim pravima. Pravi socijalizam ce donijeti vise trzista rada nego sto ga kapitalizam moze podnijeti. Znam da zvuci nemoguce ali u socijalizmu treba postojati stalno otvoreno takmicenje za svako radno mjesto a posao treba dobiti radnik koji ponudi najvecu produktivnost, najmanju cijenu rada i najvecu garanciju da ce tu produktivnost ostvariti. Ovo je sve novo i ne mozete to ni sa cime usporediti. Ni jedna privreda ne moze biti bolja od one u kojoj svako radno jesto dobija najbolji radnik na raspolaganju i zato ce socijalizam poslati kapitalizam u povijest. Drzava kao zajednicka sluzba svih gradjana ce tada emitirati upravo… Čitaj više »
“Može li društvo razviti sustav novca koji nije na dug?”
Može, naravno. Primjera iz povijesti ima puno.
Nastanak novca kao duga počeo je relativno nedavno, s prvim centralnim bankama, odreda privatnim, prividno državnim. Hrvatska Narodna banka je privatizirana 1994. godine, od kada počinje enormni rast duga. Tko je vlasnik? Piše na više mjesta na Internetu. Možda da potražite čije centralne banke NISU u privatnim rukama.
Ukratko, da, može. Spomenuti su primjeri: Kennedy, Moro. Jel’ sad jasno zašto Pernar kaže da ne zna koliko će dugo “trajati”?
Pernar, Kako je nastao novac, Mehanika novca
Nostradurus Zagrebački, Financijski sustav i novac
Henry C. K. Liu, Sovereign Credit i ostalo.
Najbolje skriveno je ono što je svima pred očima.
Tražim odgovor upućenih na slijedeće. Država je u deficitu. Recimo nema novaca za isplatu mirovina. Država daje nalog HNB koji je u njenoj nadležnosti da otiska novac za mirovine.Novac ulazi u opticaj kao inflatorni ( deficit od 3-5 posto po teoriji čak je I pozitivan) nema duga nema kamata a umirovljenici zadovoljni. Ali ulaskom u EU to nam je zabranjeno. HNB je samo mjenjačnica. Da penzioneri ne ostanu bez svojih mirovina država radi ono što joj je dozvoljeno, daje obveznice na tržištu sa velikim kamatama za donosioca a za uzvrat dobije kredit u eurima koji su također inflatorni jer su netom friško tiskani u ECB u praksi kvantitativnog popuštanja. Dakle, umjesto svog inflatornog novca uzimamo tuđi isto takav ali kao dug opterećen kamatama. HNB promjeni te eure u kn I da državi odnosno penzionerima I taj novac odlazi u novčani tok države (kao dug I opterećen kamatama). Pitanje za onoga… Čitaj više »
Ne moze. Ne, dokle god ljudi misle da su bolji od onog drugog i da moraju imat vise u zivotu, od ong drugog.
Pernarov intervju mi se veoma svideo. Nisam pratio njegov raniji rad ali ovo što govori sada je suštinski korak napred. I pri tom ne mislim prvenstveno na ekonomski deo koji je bez sumnje izuzetno važan već na ukazivanje naše uloge lokalnih korisnih idiota kad god to velikima zatreba. Nama regionalni konflikti samo uništavaju privrede (a neko definitivno ima koristi) tako da nam je istinska tolerancija osnovni preduslov za stvarni napredak. Lepo je to čuti (a rekao bih da to iskreno misli) od nekoga ko je “prilično visoko”. Uz zadržavanje takvih stavova Srbi bi trebalo da ga žele na čelu Hrvatske ništa manje od Hrvata.
osnovni problem današnjih ratova je to što se prvo gađaju neprijateljska skladišta s oružjem i streljivom….zašto se nebi gađali neprijateljski bankarski serveri koji su osnovna pohrana svih dugova i potraživanja a nakon toga serveri poslovnica pa i same banke i serveri financijskih središta…..tad stani u obranu linija a on neka dokaže da si mu dužan….mislim hipotetski….
Tesko je pogoditi ispod koje kutije sibica je kuglica kad kuglice uopce nema.Drzave koje danas izranjaju kao buduci ekonomski predvodnici u svijetu su skuzile foru i zabranile sibicarenje i gle cuda,imaju najvece stope rasta(ovo bi netko trebao objasniti jer brojke sibicara govore drugacije),cak i pod sankcijama
mislim da se zivi zid ne koncentrira toliko na emisijsku dobit nego je jedan drugi argument u centru.
kaze – ako A i B posude svaki po dvi jednice novca a moraju vratiti svaki po 3, da novac za otplatu duga ne postoji. A moze otplatiti svoja 3 na nacin da uzme jedan od B. B nikako ne moze otplatiti svoja 3. razlog je da je novac dug, odnosno da u sistemu postoji svega 2+2 novca, ne 3+3. B ce ostati bez imovine.
sistem je dokazano matematicki napravljen da oduzme imovinu gradjanima.
Ako sam ja to dobro shvatio onda:
1.država mora izdati rezervni novac(state note) da bi pokrila troškove unutarnjeg tržišta jer je kuna konvertibilna.
2.Nacionalna banka je u praksi potpuno van kontrole i nadzora i skoro exteritorijalna (pod kontrolom vanjskog tijela)
3.banke mogu generirati novac uz vrlo male rezerve iz čega proizlazi da je njima dozvoljeno a državi nije
Meni se zapravo čini da je pravo pitanje dali mi smijemo štampati novac i pokrivati troškove(uz neophodnu kontrolu inflacije) ili smo pod kontrolom, a vlasti dobro poznatom entitetom ali se o tome niti jedna garnitura ne želi izjasniti
Za kraj , zašto je na primjer hrvatskoj potrebno plaćati u eurima pelješki most , a glavni sastojci su beton i željezo to jest uvozna komponenta je mizerna?