Može li se naftna industrija Venecuele oporaviti uz pomoć Irana?

Nakon pet godina pada proizvodnje nafte i iskustva bliskog kolapsu ekonomski ključne naftne industrije i najgore mirnodopske ekonomske krize modernog doba, postoje znaci da je u Venecueli u toku oporavak.

Već neko vrijeme predsjednik Nikolas Maduro tvrdi da se nekada moćna naftna industrija Venecuele oporavlja, ali ipak nagli pad proizvodnje sirove nafte, pogoršava infrastrukturu i brojna izlivanja nafte ukazuju na suprotno. Najnoviji brojevi OPEC, čiji je Venecuela jedan od osnivača, ukazuju da bi ekonomski presudna industrija mogla biti u procesu oporavka. Mjesečni izvještaj o tržištu nafte za decembar 2020. godine ukazuje na to da proizvodnja nafte u zemlji polako, ali stabilno raste od trećeg kvartala 2020. godine kada je prosječno iznosila 362.000 barela dnevno. Za mjesec novembar, Venecuela je pumpala u prosjeku 407.000 barela sirove nafte dnevno, što je zdravih 6,5 % više nego mjesec dana ranije.

Rusija, Kina i sada Iran pružaju značajnu podršku potrebnu za potporu Madurovom socijalističkom režimu i obnovu vitalne naftne industrije Venecuele. Od ranih dana predsjednikovanja Uga Čaveza, Moskva stvara bliske veze sa Karakasom. Tokom ranih 2000-ih, ruski energetski velikani Rosneft, Gazprom i Lukoil uspostavljali su veze sa venecuelanskom nacionalnom naftnom kompanijom Petroleos de Venezuela, S.A., poznatom pod inicijalima PDVSA. U januaru 2013. godine, tadašnji predsjednik PDVSA, Rafael Ramirez, tvrdio je da će ulaganja ruskih kompanija postati najveći proizvođači nafte u zemlji do 2021. godine, pumpajući preko milion barela dnevno. Iako se to predviđanje neće desiti, ne može se poreći da su ruske energetske kompanije ubrizgale ogromne količine kapitala u Venecuelu tokom posljednje dvije decenije. Do početka 2020. godine integrisana ruska energetska kompanija Rosneft, u kojoj Kremlj posjeduje kontrolni udio od nešto više od 50 %, stekla je venecuelanske naftne aktive u zamjenu za zajmove i zajednička ulaganja sa državom pod nadzorom PDVSA. To uključuje interese u raznim poljima nafte i prirodnog gasa, kao i 49,9  % udjela u američkoj rafineriji Citgo, stečenoj kao zalog za zajmove podržane naftom. Procijenjeno je da je do kraja 2019. godine Rosneftu bilo otplaćeno 800 miliona dolara zajma i još 3 milijarde dolara duga kod ruske vlade.

Ta sredstva su ojačala sposobnost PDVSA da popravi vitalnu infrastrukturu, pa čak i poveća proizvodnju nafte na kratak period. Zajmovi i investicije Rosnefta u zajednička ulaganja sa PDVSA pokazale su kompaniju kao glavnog vlasnika ekonomski kritične naftne infrastrukture u Venecueli i ključnog prodavača sirove nafte zemlje Latinske Amerike. Tokom marta 2020. godine, nakon što je američka vlada postavila sankcije Rosneftu, energetičar je svoju imovinu Venecuele prodao entitetima pod kontrolom Kremlja, nastojeći da izbjegne uticaj tih sankcija. Iako se vlasništvo mijenjalo, Moskvi ostaje kontrola dajući ruskoj vladi značajan uticaj u skoro bankrotiranoj Venecueli.

Uticaj Rusije se tu ne završava. Moskva je, da bi učvrstila vezu sa Karakasom i podržala važnog regionalnog saveznika, rasporedila vojne savjetnike i stručnjake u Venecuelu, i obezbjedila milijarde dolara oružja i druge vojne opreme. Kremlj je takođe finansirao raspoređivanje privatnih ruskih radnika obezbjeđenja u Venecuelu, povezanih sa kontroverznom grupom Wagner koja je djelovala u misijama u Ukrajini i Siriji. To će, nada se ruska vlada, odvratiti američku vojnu intervenciju u latinoameričkoj zemlji razorenoj krizom, što je bila stalna prijetnja pod Trumpovom administracijom.

Iako je Rusija zajmodavac i krajnje utočište Madurovog režima i ključni sponzor, Iran je taj koji je ubrzao izgradnju veza sa Karakasom. Teheran je Karakasu otvoreno pružio cisterne i hitno potrebno gorivo, pa čak i pomoć u hrani. Početkom decembra 2020. objavljeno je da se najveća flota iranskih tankera do sada kretala ka Venecueli uprkos američkim sankcijama. Ta plovila će iskrcati gorivo kako bi ublažila oskudnu nestašicu benzina koja je zahvatila Venecuelu, a zatim će sirovu naftu zemlje otpremati na različita međunarodna energetska tržišta, zaobilazeći američke sankcije koje sprečavaju prodaju naftne nafte u zemlji. Prodaja venecuelanske sirove nafte ne samo da će prikupiti novac za gotovo bankrotirani Karakas, već će i ublažiti pritisak na gotovo puna skladišta, koja u punom obimu primoravaju PDVSA da zatvori svoja naftna polja. Smanjenje količine sirove nafte u skladištu ključni je pokretač veće proizvodnje nafte.

Čvrsta valuta zarađena tim izvozom nafte omogućit će režimu Madura da finansira hitno potrebne radove održavanja ključne naftne infrastrukture, mada je vjerovatno da će biti malo prekasno. Američke sankcije, zajedno sa režimom Madura, koji je brzo ostao bez gotovine, onemogućile su uvoz dijelova ili angažovanje kvalifikovanih dobavljača za obavljanje potrebnih poslova.

Uticaj je uvećan nedostatkom kvalifikovane radne snage u industriji u Venecueli sa velikim brojem radnika naftne industrije koji su izbjegli iz Venecuele od 2003. godine. Karakas prima pomoć od Teherana za remont vitalne infrastrukture naftne industrije, koja se od 2015. godine brzo pogoršala zbog nedostatak održavanja, remont mašina i nadogradnje. Glavni projekat koji se razmatra je remont rafinerije Cardon sa 310.000 barela dnevno, posljednjeg redovnog pogona u Venecueli. Raniji popravci završeni uz pomoć spolja su posustali zbog čega je postrojenje radilo nestabilno. Cardon je dio rafinerijskog centra Paraguana, rangiranog kao jedan od najvećih svjetskih prerađivačkih kompleksa, koji je potresla eksplozija, koju je, navodno, izazvalo curenje vode, koja je u oktobru pogodila destilacionu jedinicu rafinerije Amuay. To, zajedno sa fabrikom Amuay, za koju se procjenjuje da radi sa samo 12 % kapaciteta, podvlači nepovoljno stanje energetske infrastrukture PDVSA i krizu sa kojom se suočava venecuelanska naftna industrija koja je ekonomska kičma zemlje razarane u sukobu. Nemogućnost pristupa američkoj tehnologiji i dijelovima, zajedno sa ozbiljnom propasti rafinerije Cardon, znači da će iranski radnici morati da izrade ključne dijelove kako bi završili hitno potrebne popravke, što komplikuje, usporava i možda sprečava remont.

Pomoć Teherana nije ograničena na ekonomski presudnu naftnu industriju Venecuele. Prema američkoj vojsci, Iran u Venecuelu šalje oružje i vojne jedinice iz snaga Quds Revolucionarne garde, dugo povezane sa pružanjem podrške libanskom Hezbolahu. To služi za jačanje Madurove pozicije i ublažavanje uticaja američkih sankcija, istovremeno prigušujući prijetnju vojnom intervencijom. Raspoređivanje snaga Quds pruža podršku ranijim američkim tvrdnjama i istragama koje ukazuju na Hezbolah, određenu terorističku grupu, koja je uspostavila značajno prisustvo u Venecueli i uspostavila mrežu nedozvoljenih operacija u zemlji uz pristanak Karakasa. Hezbolah pruža Madurovom režimu vitalni pristup ilegalnim mrežama finansiranja i trgovine ljudima, generišući dodatni hitno potreban vladin prihod.

Iako ta kretanja povećavaju fiskalni prihod i jačaju proizvodnju nafte, malo je vjerovatno da će pružiti dugoročno održiv put za obnovu razorene naftne industrije ili slomljene ekonomije u Venecueli. Ako ništa drugo, oni služe samo za potkrepljenje Madurovog režima i dalje sprečavaju promjenu režima, produžavajući tako patnju venecuelanskog naroda, istovremeno povećavajući značajnu ekološku štetu uzrokovanu nestalnom i brzo propadajućom naftnom industrijom.