Negativne kamatne stope – Bankari žele da se primjenjuju i na osobne tekuće račune

Kada se filozofiji naiđe na paradoks, odmah se rađa znatiželja, jer ukazuje na postojanje i manifestaciju proturječja. U neoliberalnoj ekonomiji, umjesto toga, svi se prave kako je sve u najboljem redu, iako se neki počinju brinuti, premda vrlo tiho, kako ne bi riskirali svoje ugodne pozicije.

Paradoks međunarodnih financija je već neko vrijeme novac koji se ne zarađuje. Do sada su se stručnjaci time bavili kako bi ukazali na nesporno postojanje sistemske krize, naročito zapadnog neoliberalnog kapitalizma. Ali kada govorimo sistemskoj ili krizi općenito, uvijek postoji rizik da nećemo razumjeti ili vidjeti implikacije na svakodnevni život svih nas.

Pa da vidimo što počinje označavati paradoks „negativnih kamatnih stopa“ koje je uvela Europska središnja banka na depozite koje privatne banke ostavljaju u trezorima u Frankfurtu.

Namjera Marija Draghija, kojeg uskoro treba zamijeniti Christine Lagarde, bila je “uvjeriti” banke da taj novac pozajmljuju obiteljima i tvrtkama kako bi potaknule ulaganja, potrošnju itd. Ukratko, kako bi zamah dobila realna ekonomija.

To se nije dogodilo, jer se neizvjesna budućnost protivi rizičnim ulaganjima. Naime, tvrtke mogu bankrotirati, hranitelji obitelji mogu biti otpušteni i ti se krediti možda nikada neće vratiti u gotovini. Stoga su mnogi “institucionalni ulagači” preferirali određeni, ali minimalni gubitak od 0,4%, pa možda više. U svakom slučaju, ni traga od dobitka.

Ovaj je mehanizam zatim prebačen na državne obveznice, počevši od najsolidnijih država u eurozoni, Njemačkoj i Nizozemskoj. Uz veliku korist za javne račune tih zemalja, koje umjesto da plaćaju kamate na javni dug, čak nešto dobivaju, ali s gubicima za banke, posebice njemačke.

Ali da će privatna banka dugoročno pristati gubiti novac na kreditima, umjesto da njima zarađuje, iskreno rečeno, to je nezamislivo.

Tako je u Njemačkoj započela zaista teška rasprava, jer banke negativne kamatne stope žele primijeniti  i na sve svoje klijente.

Što to znači? To znači da bi svatko tko ima tekući račun, koji je obvezan za isplate plaća, kao što znamo, mogao automatski biti primoran “dati” svojoj banci njen udio zbog negativnih kamatnih stopa, uz troškove koje banci već plaća za vođenje računa.

Zapravo to i nije popularan potez, toliko nepopularan da je čak i njemačka vlada smatrala da treba intervenirati da odbaci tu hipotezu. Ali je savezna vlada time uzrokovala očigledne proteste banaka, koje zabranu potraživanja naplate negativnih kamatnih stopa od strane države smatraju neustavnom.

Očito je da je cijeli mehanizam negdje zaglavio. Ovo nikada nije viđeno u ljudskoj povijesti, čak ni prije kapitalizma, da zajmodavac mora predvidjeti siguran gubitak, uz rizik da mu se ne vrati pozajmljeni iznos.

Ali rasprava među liberalnim ekonomistima se još uvijek ne bavi suštinom problema i radije uživaju u raspravama o „efektu dohotka“ i „efektu supstitucije“. Naime, ako već znate da će nešto novca nestati s vašeg tekućeg računa, možda ćete pasti u iskušenje da potrošite što više, što bi bio „efekt dohotka“. Time ćete što je moguće više amortizirati gubitak. Međutim, saznanje da vam netko uzima novac s računa vas može nagnati da ne trošite više, što je „efekt supstitucije“, samo kako biste izbjegli dodatno pogoršanje situacije.

I dok deseci, stotine milijuna ljudi, ako ovo postane praksa na razini EU, čekaju da ekonomski teoretičari riješe svoje nedoumice, „potrošači“, kako ih zove neoliberalna ekonomska teorija, mogli bi početi trčati u banke kako bi podigli svoj novac i stavili ga ispod madraca, uz sve razorne učinke po sustav. Naravno, ovdje imamo problem i što fizičkog novca nema toliko da bi se zadovoljile želje klijenata i takav trend bi Europsku uniju gurnuo u kaos.

U tom se slučaju veliki ekonomski umovi mogu pozdraviti sa svojim teorijama o “povratku u normalu i gospodarskom rastu”.

Na kraju imamo još jedan paradoks. Ultra ekspanzivna monetarna politika, koja je trebala olakšati gospodarski oporavak, polako se pretvara u još jedan faktor usporavanja rasta. Jer paradoks je uvijek prividan, dok je kriza stvarna. Tu prostu činjenicu ex chatedra mudraci Friedmanove škole kao da ne znaju ili ne žele znati.