Ogromni državni i korporativni dugovi bi uskoro mogli postati obično „smeće“

Čuveni aforizam „krize kao mogućnosti“ Alberta Einsteina može se, iako s  različitim značenjima, primijeniti na trenutnu veliku nestabilnost u raznim gospodarstvu i financijama brojnih zemalja.

Isto vrijedi i za trenutnu fazu financijske nestabilnosti koja bi, prema procjeni akreditiranih analitičara i entiteta poput OECD-a, mogla dovesti svijet do pada gospodarskog rasta i pokrenuti recesiju u najnaprednijim zemljama zbog učinka epidemije od  koronavirusa, kojoj je Rusija odbijanjem potpisivanja ugovora u okviru skupine OPEC+u dodala pad cijena nafte, kojeg svi s pravom zovu „naftnim ratom“ između ruskih naftnih kompanija i američke industrije škriljca.

Primjer takve šanse je kupnja njemačko-nizozemske tvrtke Qiagen, aktivne od početka kampanje protiv virusa u kineskom epicentru Wuhan, tvrtke Thermo Fisher Scientific Inc., proizvođača znanstvene testne laboratorijske opreme. StartMag ističe kako je kriza “dovela do toga da je Qiagen razvio testove za rak, a nedavno i za koronavirus COVID-19”.

Transakcija je vrijedna 11,5 milijardi dolara, a najavljena je usred širenja epidemije „radi konsolidacije farmaceutsko-medicinskog tržišta“ i poslala umirujuću poruku u odgovoru na virus. Isto vrijedi i za financijske divove koji uspijevaju zaraditi na nestabilnosti koristeći prakse trgovanja u velikim skokovima i padovima na burzi.

Druga vrsta mogućnosti je šansa da se brojni čvorovi povezani sa sustavnom nestabilnošću pojave i omoguće manevar za rješavanje problematičnih situacija. Međutim, u trenutnom financijskom kontekstu takve prakse riskiraju da utječu na tržišta i realnu ekonomiju, čineći ogromnu štetu na sustavnoj razini. Naime, ipak govorimo o burzama i praksama koje su u suštini špekulantske, od kratkoročnih ulaganja i prodaje koja se često odvija u istom danu, možda i satu, koja slijedi samo logiku „lakog novca“, ne obazirući se na učinak na realni sektor raznih svjetskih gospodarstava. Logično je da su u tom  smislu zaštićenije ekonomije s jakim „državnim kapitalizmom“.

Deset godina globalne monetarne ekspanzije, koja je kao odgovor na Veliku recesiju pokrenula “globalno kvantitativno popuštanje” (QE), jeftinog novca i velikog kockanja na burzi podigli su ukupne razine duga na globalnoj razini do neviđenih razmjera. Javni, a prije svega privatni dug, posebno korporativni i QE politike pogodovale su „rastu“ stvarnih “zombi korporacija“. Umjetno upumpavana likvidnost u gubitaše u zapadnim ekonomijama je praksa koja je odabrana kako bi se omogućile otplate njihovih dugova, ali sve to na kraju nije dalo željene rezultate. Početkom 2019. je Međunarodni monetarni fond procijenio ukupni dug na 184 000 milijardi dolara ili 225% svjetskog BDP-a.

“Mogu izračunati pokrete nebeskih tijela, ali ne i ludost ljudi”, ogorčeno je napisao Isaac Newton 1720. godine, nakon katastrofalnog financijskog gubitka nakon kraha poznatog pod imenom „South Sea Bubble“.  Žestoka utrka za ostavljanjem velike krize iza sebe je proizvela najveći mjehur dugova u ljudskoj povijesti, mjehur koji je u velikoj mjeri poslužio kako bi se omogućio uzlet prema velikim kapitalizacijama, koje nikada ranije nisu viđene. Baš kao sad, prije nagle korekcije na burzama, što smo u nekoliko navrata pokušali pojasniti, još s prvim člancima o „zombi korporacijama“ i nedavno s pojašnjenjem pad burzovnih indeksa zbog „korekcije“, koja puno više ima veze s padom industrijske proizvodnje koja je u akutnu fazu ušla u kolovozu prošle godine, dakle, prije izbijanja epidemije COVID-19.

Sjedinjene Države, Kina, Japan i eurozona apsorbirali su oko 66% „obiteljskog“ duga, 75% korporativnog duga i 80% globalnog javnog duga. Ovi podaci bi bilo dovoljni sami po sebi za zaključivanje članka.

Državne obveznice „najmoćnijih“ zemalja bi mogle postati obično „smeće“

Ali se na kraju pojavio koronavirus, koji bi mogao uzrokovati sistemski neuspjeh, narušavajući sposobnost otplate najizloženijih subjekata. Samo u 2020. godini bili smo svjedoci, ograničivši se na države, nedavnog libanonskog tehničkog bankrota, kada je Bejrut proglasio nemogućnost otplate dugova.

U Latinskoj Americi je nova argentinska vlada predsjednika Alberta Fernándeza i potpredsjednice Cristine Kirchner, koja je od bivšeg predsjednika Mauricija Macrija naslijedila dužničku krizu, poručila kako su sada prioritet nacionalne potrebe, a tek onda na red dolazi MMF. U svakom slučaju, novca za otplatu suludih dugova koje je uzeo američki pijun Macri jednostavno nema,

Bez obzira na robusnu ekonomiju i spartanski mentalitet Kineza, moramo također uzeti u obzir potrebe Pekinga likvidnošću nakon završetka izvanredne situacije. Kina bi mogla zatražiti redovnu otplatu tranši kredita od nekih zemalja, kao na primjer Džibutija, Pakistana, Crne  Gore, Šri Lanke i drugih, koje su zabrinute zbog svog dužničkog položaja prema Pekingu.

No, javni dug je ipak posebna priča. Pozivajući se na podatke koje je objavio OECD, financijski analitičari navode kako „količina obveznica izdanih od strane kompanija, a ne svjetski poznatih banaka, iznosi 13 500 milijardi dolara“. Više nego dvostruko u odnosu na 2008. godinu, čak i ako uzmemo u obzir inflaciju. 25 posto tog duga je „neinvesticijski dug visokog rizika“. Ukratko, dug za potrošnju ili za restrukturiranje dugova ili održavanje u životu „zombi korporacija“.

Jednostavno rečeno, imamo kulu od karata, a kada ekonomija usporava, obveznice visokog rizika su prve koje se ne otplaćuju. Međutim, vani ih je toliko  da mogu stvoriti ozbiljne probleme onima koji su ih kupili.

Korektivna intervencija vlada i anticiklički potezi koji se baziraju na  realnoj ekonomiji danas su više nego ikada potrebni za očuvanje sustava od učinaka udara koji bi imao dugoročne posljedice. Ukratko, u svijetu financija i ekonomije se može proglasiti smrt libertarijanske i neoliberalne doktrine. Država i realna ekonomija mogu spasiti svijet, a burze i „financijski instrumenti i derivati“ su se pokazali u pravom svijetlu, odnosno da je riječ o velikom kasinu za bogaćenje nekolicine na štetu brojnih svjetskih naroda, ili barem onih koji su bili toliko naivni da su povjerovali kako će s njima u društvu svi kroz nekoliko godina „postati Zapad“.

Posljednjih nekoliko godina, nastavlja analiza koju je ovoj temi posvetio talijanski Il Fatto Quotidiano, pokazale su da su središnje banke mogle ostalim bankama davati novac po niskim troškovima, ali nije bilo automatski da su ih one prosljeđivale tvrtkama u poteškoćama.

Postoji zastoj koji se neće riješiti novim intervencijama koje se temelje isključivo na utjecaju „lakog novca“, već zahtijeva djelovanje, državno i u prvom redu fiskalno. Italija, Japan i Velika Britanija rasporedili su nekoliko desetaka milijardi dolara u pakete za umanjivanje štetnih učinaka koronavirusa, dok je u Sjedinjenim Državama  republikanski senator Marco Rubio predložio sustav izravnih državnih zajmova za srednja i mala poduzeća koja riskiraju prestanak proizvodnje za vrijeme i poslije epidemije koronavirusa. Ali su ovo mjere koje ne mijenjaju truli sustav, već saniraju neke pod štetnih učinaka, i to opet s novim dugovima.

U svijetu će se povjerenje morati uskladiti s čvrstinom ekonomskih sustava, a tu zemlje kojima BDP ovisi o uslugama, a tek 20% je realni sektor riskiraju da im državne obveznice doslovno dobiju status „smeća“. Za sada su to „tamo neki“ Libanon i Argentina,m ali su u sličnoj situaciji Italija, SAD i zemlje koje smatramo „ekonomskim silama“.

Za vrijeme postkrize bit će važno da se osigura da vlade i regulatorni organi kazne sve one koji su doprinijeli gomilanju iluzornih vrijednosti i dugova. Samo tako se može ukloniti Damoklov mač koji se periodično vraća i klati nad globalnim financijama. Ako se to ne napravi, zemlje koje gravitiraju oko Kine i Rusije će stvoriti paralelne ekonomske i financijske strukture, koje su već zaživjele u brojnim područjima, kao s kineskim projektom AIIB ili ekonomskim i financijskim okvirima skupine BRICS, koje žive i funkcioniraju usprkos naizgled „nepomirljivim“ politikama Indije i Brazila s Kinom i Rusijom, na primjer. Političke razlike u tom slučaju ne igraju nikakvu ulogu, jer se na kraju dana broji novac, ništa drugo. S druge strane, ako zapadne vlade ne pokrenu sveobuhvatnu reformu sustava kojeg personificiraju Wall Street, FED i London City, koji se pokazao kao „tempirana bomba“, prognoze za ogromnu količinu duga, državnih i korporacijskih obveznica, prilično su sumorne.

Povezani članci:

EU osigurava stotine milijardi za održavanje u životu „zombi korporacija“
Poplava “zombi korporacija” znači da Zapad i svijet trebaju novi ekonomski model
“Korekcija“: Od krize do ponora – Američka ekonomija već izgubila 15% vrijednosti
Tko će spasiti Ameriku? – Dow Jones je i dalje u crvenom