Profit velikih banaka usred pandemije

Nije tajna da nova globalna pandemija koronavirusa izaziva ekonomsku krizu bez presedana, ali čini se da ova kriza ne može imati iste efekte na sve. Bez sumnje, postoje oni koji profitiraju od globalne krize i prikupljaju sve više i više novca, dok veći dio stanovništva postaje sve siromašniji i ranjiviji, što pogoršava scenarij globalne nejednakosti i stvara mala očekivanja za postkoronavirusni svijet. Koncentracija prihoda kreće se ka gotovo apokaliptičnoj situaciji, gdje mala finansijska oligarhija akumulira ogroman iznos kapitala, dok se broj siromašnih eksponencijalno povećava.

Prema podacima iz Wall Street Journala, američke banke su u prvom kvartalu 2020. registrovale 1 bilion dolara od kompanija i potrošača. Paralelno sa tim, Sjedinjene Države postaju globalni epicentar pandemije, sa više od 60 000 mrtvih. Većinu novca primile su četiri najveće američke banke: JP Morgan Chase & Co., Bank of America Corp, Wells Fargo & Co. i Citigroup Inc. Očigledno da se moć najvećih američkih banaka samo povećava. Ove četiri banke prikupile su više od 590 milijardi dolara, što je praktično duplo više od prethodnog tromjesečnog rekorda (oko 313 milijardi dolara).

Svaka od ovih banaka već je premašila jedan bilion dolara kredita od marta.

Suprotno onome što se dogodilo u krizi 2008. godine, ljudi i kompanije žele da štede svoj novac u bankama, umjesto da ih izbjegavaju. Zanimljivo je da pandemija i svjetska kriza dolaze u tačnom trenutku nestabilnosti u bankarskom sistemu.

U Italiji je prije pandemije bankrotiralo više od 100 banaka. U Njemačkoj ozbiljna kriza Deutsche banke i Commerzebank više nije mogla biti sakrivena. Sve ovo bili su simptomi završne faze finansijskog kapitalizma i doba neproduktivne dobiti.

Veliki baloni bankarskog sistema umnožavaju se širom svijeta, povećavajući njegove dugove eksponencijalno, tako da ništa drugo ne bi moglo da spasi takav sistem ili ekonomski model koji on pretpostavlja. Ili, bolje rečeno, ništa, osim događaja veličine pandemije ili svjetskog rata, koji bi otkazao dugovanja zbog više sile, kao što je predviđeno u većini ugovora širom svijeta. Tako bi se sistem mogao revitalizovati.

Zapravo, malo je vjerovatno da će finansijski kapitalizam preživjeti koronavirusnu krizu. Čini se da se doba spekulacija bliži kraju. Od 1991. godine kapitalizam je trpio strukturalnu krizu. Proširenje je jedan od osnovnih principa ovog sistema; to je uslov za postojanje kapitalizma.

Padom Sovjetskog Saveza, stari socijalistički svijet ubačen je u globalno tržište, kako bi se iscrpile mogućnosti za širenje kapitalizma, koji tada počinje svoju fazu propadanja. S obzirom na finansijski kapitalizam, možemo vidjeti da ovaj sistem nastaje upravo u periodu najveće stabilnosti kapitalizma u zapadnom svijetu, počevši od njegove strukturalne i egzistencijalne krize posljednjih decenija. Kriza iz 2008. prekida finansijski sistem, ali nije ga zaista nadvladala, zahvaljujući uglavnom snažnim ulaganjima u kontrolu štete koje je američka država primijenila kako bi spasila svoje glavne banke, omogućavajući ekonomskom modelu da opstane. Od tada, međutim, situacija se samo pogoršala.

Zanimljivo je zašto se ljudi oslanjaju na banke. Strah od nadolazeće krize ima obrnuti efekat u odnosu na mnoge prethodne krize. Svi znaju da će širom svijeta doći vrijeme brutalnih teškoća, sa sve oštrijim ekonomskim uslovima.

Generalno, kompanije raspodjeljuju preostale zarade bankama ili se, u drugim slučajevima, pripremaju da uzmu ogromne zajmove za buduće investicije. Međunarodno društvo je vjerovalo u spas finansijskog kapitalizma 2008. i nije shvatilo da je ta kriza zauvijek ubila ovaj sistem. Dakle, efekat je suprotan: 2008. godine ljudi su se borili da novac uzmu od banaka, a sada trče da ga ulože, jer bankarske institucije vide kao jedini oblik utočišta usred društvenog haosa. Po riječima Paula Donofrija, glavnog finansijskog direktora Banke Amerike: „Vjerujemo da su kompanije u ovom stresnom periodu vidjele nas kao sigurno utočište“. Može se samo zaključiti da ovi ljudi prave veliku grešku.

Sav taj uloženi novac će nestati i svijet će se suočiti sa najvećom krizom savremene ere. Vjera u neuništivnost kapitalizma duboko je poljuljala sposobnost ljudi da analiziraju složene situacije i utvrđuju planove i strategije. Banke će preživjeti krizu, ali ne i kompanije koje uzimaju usluge od ovih banaka. Globalno tržište će propasti, kao što je već pokazano u drastičnom padu svih berzi. Moć potrošnje ljudi će apsurdno pasti i velika populacija biće u potpunosti bačena u siromaštvo, tako da će siromašni postajati sve siromašniji – a mi čak i današnje milionere možemo uvrstiti među „siromašne“. Banke će se spasiti i financijskoj oligarhiji donijeti izvanrednu zaradu tako što će otkazati dugove i okončati balone zbog više sile pandemije, na taj način će odabrana grupa milijardera ostvariti status trilijijardera.

Konačno, ono što je na našem horizontu je distopijska budućnost, u kojoj će svjetsko društvo biti podijeljeno između male frakcije milijardera i velike globalne mase siromašnih i nesigurnih ljudi.