Projekt „Greta Thunberg“ protiv Eva Moralesa koji kaže: „Zelena ekonomija je zelena kao američki dolar“

Kako je izlaganje švedske tinejdžerke Grete Thunberg u Ujedinjenim narodima ovih dana bila tema svih medija i većine komentatora, tako i ovog portala, htjeli bi ukazati na jednu nelogičnost i neutemeljene optužbe onih koji nisu zadovoljni kritikom njenog govora i aktivizma općenito.

Naime, ovdje smo čuli optužbe kako je autor dva članka, kao o onog ranije u kojem smo među prvima ukazali na sumnjive veze obitelji Thunberg s PR stručnjakom Ingmarom Rentzhogom iz tvrtke „We Don’t Have Time“ i raznim udrugama iza kojih stoje „filantropske“ zaklade američkih milijardera i korporacija, protiv borbe za čist okoliš. Pogrešno i prilično površno, jer je jedno zalagati se za čist okoliš, što svi činimo, a drugo podržati teoriju antropogenog uzroka globalnog zatopljenja i vezati ga za emisije CO2, što je glavna bitka projekta „Greta Thunberg“, koji se mora nazvati tako, jer švedska tinejdžerka sigurno ne može na akademskoj razini objasniti ono za što se zalaže.

Ali projekt „Greta Thunberg“ ne čuva okoliš kao takav, već se promovira teorija o štetnim emisijama CO2, što se povezuje s fosilnim gorivima i utjecajem čovjeka. Pola akademske zajednice kaže da je tako, a pola kaže da nije tako. Međutim, tabor ideologija CO2 ne želi uopće raspravljati sa svojim kolegama koji tvrde suprotno i tvrde da je njihova istina apsolutna i neupitna.

Vraćajući se na PR projekt „Greta Thunberg“, otkrivene su veze s tvrtkom „We Don’t Have Time“ i dobro ukorijenjenih korporativnih ekoloških subjekata „Climate Reality Project“ Ala Gorea, 350.org, Avaaz, Global Utmaning, kasnije Global Challenge, Svjetske banke i Svjetskog ekonomskog foruma. Al Gore i najmoćniji kapitalisti planeta stoje iza danas proizvedenih pokreta mladih, što smo također pojasnili. Istražene su i veze koje “We Don’t Have Time“ ima s obitelji Thunberg, Institutom Sanders, organizacijama i pokretima „Our Revolution“, „This Is Zero Hour“, „The Sunrise Movement“ i „Green New Deal“.

„Green New Deal“ cilja na žensku mladu populacije, ključno „femografski“. Primarni arhitekt i autor podataka „Green New Deala“ je povezan s Institutom za svjetske resurse. Odatle autor istrage koju smo objavili vodi čitatelje kroz veze Komisije za poslovni i održivi razvoj, Globalnu komisiju za gospodarstvo i klimu i novu klimatsku ekonomiju, projekte Svjetskog instituta za resurse. Otkriva se zajednička nit između tih skupina i dodjele novca za „okoliš“ kroz organizaciju „Natural Capital Coalition“ i neprofitni industrijski kompleks kao cjelinu. Na kraju se otkriva kako je to kulminiralo nametanjem plaćanja za usluge ekosustava, financiranje i privatizaciju prirode i druge „zelene projekte“.

Mislim da bi bilo dosta, jer se svi oni bave emisijama CO2 i naplatom naknada za prekomjerne emisije ovog plina. Ostatak analiza možete pročitati u članku „Za Boga miloga, ostavite Gretu Thunberg liječnicima i učiteljima, a klimu akademicima!“. Oni koji dižu optužbe kako smo za zagađenje planete bi se prvo trebali informirati o argumentima suprotnog tabora. Ali ne, svatko tko tvrdi suprotno je zagovornik nekontroliranog ekonomskog rasta i profita, istog onog koji plaća projekt sa švedskom tinejdžericom da naplati očuvanje okoliša.

Zelena ekonomija je zelena kao američki dolar

E kad je tako, onda ćemo stati na stranu bolivijskog predsjednika Eva Moralesa i dijelom citirati stariji članak autora ovog portala, koji je nestao zajedno s ugašenim blogom AMSI. Iako se to u novinarstvu zove autoplagijat, kako je članak nedostupan, ponovit ćemo kako se bolivijski predsjednik, koji sigurno nije borac za zagađenje planete, upozorio da je “zelena ekonomija zelena kao američki dolar i samo je novi oblik kolonijalizma koji uništava prirodu i narode“. Ako ni ovo nije dovoljno, ostavljamo naše kritičara u uvjerenju da su Al Gore i projekt Greta Thunberg u pravu, a Evo Morales, uključujući nas nekolicinu smo u krivu.

Kada je 21. prosinca 2012. godine bolivijski predsjednik Evo Morales održao svoj povijesni govor Otoku sunca, na jezeru Titicaca, oštro se obrušio na svjetsku monetarnu politiku, održivi razvoj i ekološki pristup, koji su po njegovom mišljenju „jednako zelen kao što je zelen američki dolar“.

Optužio je vladajuću svjetsku oligarhiju da je narode svijeta primorala da se suoče s novim valom suštinske krize kapitalizma u kojoj njegovi ideolozi zagovaraju privatizaciju prirode kroz, kako oni to zovu, „zelenu ekonomiju“, što je u stvari „zeleni ili ekološki kapitalizam“. Za bolivijskog predsjednika nema dvojbe da su „tržišna ekonomija, liberalizam i privatizacija oduvijek uzrokovali neimaštinu, glad, isključenost i marginalizaciju“.

Za njega je „zelena ekonomija samo novi oblik kolonijalizma koji uništava prirodu i narode“, što je otvoreno rekao i na summitu skupine G20 u Rio de Janeiru u srpnju 2012. godine, kao i 2011. kada je Bolivija predsjedala skupinom „G77+Kina“, koju čine 133 zemlje južne hemisfere.

Morales je tada postavio pitanje klimatskih promjena, održivog razvoja i “kako živjeti dobro u skladu s Majkom Zemljom”. U uvodnom govoru na summitu G77 u Santa Cruzu sredinom lipnja 2014. je za klimatsku krizu izravno optužio “anarhiju kapitalističke proizvodnje.”

Konferencija je tada usvojila “Anti-imperijalistički političku agendu”. U dokumentu se navodi kako smo suočeni s globalnom strukturnom krizom koja utječe na sve aspekte prirode i ljudskog života i u fazi smo kapitalizma u kojoj se sve pretvara u robu, uključujući i sam život i zajednička dobra.

Zajedničkom izjavom se odbacuje koncept “zelene ekonomije” koja je ništa drugo nego “kapitalistička privatizacija prirode”. To se očituje kroz rastuću konkurenciju za kontrolu nad oskudnim prirodnim resursima, posebno nad onima koji su ključni za pokretanje kapitalističke ratne mašinerije.

Izjavom se navodi “kako treba podržati lokalne pokrete otpora u borbi protiv kapitalističkog sustava, ali je potrebno stvoriti i globalnu, ujedinjenu frontu koja bi mogla predstavljati alternativu predatorskom kapitalizmu”.

“Temeljno proturječje kapitalizma je proturječje između društvenog karaktera proizvodnje i kapitalističkog oblika vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i prisvajanje njezinih rezultata. Alternativni projekt koji će se moći suočiti s krizom kapitalizma može doći samo od narodnih sektora i organiziranog rada“, rekao je na summitu u Santa Cruzu bolivijski predsjednik Evo Morales.

Već tada je trebalo praviti kratku digresiju i reći kako je “zelena ekonomija” jedna od tabu tema oko koje među takozvanim “progresivnim krugovima” nema dvojbe, a svaka kritika će biti “dočekana na nož”. Jednako tako se i pokušaj konstruktivne kritike rodne ideologije proglašava “fašizmom” i “homofobijom”, bez obzira s koje strane dolazila, a zatvaraju se oči pred činjenicom, kao što je to predivno opisao talijanski novinar Diego Fusaro, da je riječ o svjesnoj provedbi antropoloških promjena od strane liberalnih i libertarijanskih krugova koje će čovječanstvo preobraziti u krdo anonimnih novih robova u globaliziranom svijetu i svi ćemo biti prozračna stvorenja, potrošači, aseksualni, individualisti, natjecateljski nastrojeni, apolitični, ateisti, nomadi i dramatično usamljeni.

No, tada i specijalizirani portal Oil Price donosi članak “Neugodne istine o zelenoj revoluciji” i kritizira ovu među ekolozima vrlo popularnu, često praćenu najboljim namjerama, teoriju o mogućem “budućem prosperitetu i čistom okolišu”.

“Zelena energija – to je budućnost ” ili “Zelena energija će stvoriti desetke tisuća novih radnih mjesta!”, takve izjave zagovornici “zelene energije” ponavljaju kao mantru, unatoč činjenici da se emisija štetnih tvari u atmosferu u posljednjih nekoliko godina znatno smanjila dijelom i zbog povećane uporabe prirodnog plina, piše stručnjak Michael McDonald.

Razina emisije štetnih tvari kao posljedica izgaranja fosilnih goriva do sada je 10% manja nego prije deset godina, navodi jedna od američkih Agencija za zaštitu okoliša. Naravno ako se uzme u obzir pad cijena nafte i posljedično plina 2015. godine, “zelena energija” izgleda manje atraktivno i nužna u smislu ekologije.

Onda zagovornici “zelene energije” mijenjaju retoriku, koja je prije bila fokusirana na pitanja zapošljavanja i stvaranje novih radnih mjesta.

Nedavno su znanstvenici i ekolozi došli do zaključka da će se do 2020. godine stvoriti oko milijun novih radnih mjesta u području “zelene energije”, samo ako Sjedinjene Države, EU i Kina ustraju u nastojanju da ostvare svoje ciljeve u području zaštite okoliša. Ova prognoza vrijedi samo za one zemlje koje da bi mogle iz energetskog sektora izbaciti tradicionalna fosilna goriva i prijeći na obnovljive izvore energije.

Do 2050. godine bi “zelena energija”, ako se sve vrste tradicionalnih fosilnih goriva zamijene obnovljivim izvorima, stvorila oko 3 milijuna novih radnih mjesta, tvrdili su „stručnjaci“.

Te prognoze zvuče impresivno, ali da bi sve to ostvarili, morate prestati koristiti tradicionalna fosilna goriva, a time i ugasiti sva radna mjesta koja ovise o tom sektoru. Pa koliko će onda radnih mjesta nestati u trenutku kada prevlada ta “zelena energija”?

Na ovo je pitanje vrlo teško odgovoriti, pogotovo s obzirom na činjenicu da znanstvenici koji se bave ekologijom govore o aktivnostima koje bi se trebale provesti u tri različita područja svijeta, a Kina i zemlje Europske unije nemaju takve detaljne statistike o zapošljavanju, kako što imaju u Sjedinjenim Američkim Državama.

No, ako se uzmu podaci za SAD, tamo postoje stotine tisuća ljudi koji rade u naftnom i plinskom sektoru, koji su postali glavni pokretač gospodarskog rasta nakon Velike recesije. Samo na temelju tih podataka, uzmu li se u obzir gospodarstva Sjedinjenih Država, EU i Kine, ako se uzme u obzir da u na američkim bušotinama radi 200 000 ljudi, onda bi u cijelom svijetu oko 500 tisuća ljudi radilo u proizvodnji samo u naftnom i plinskom sektoru, dok nedostaju podaci za ugljen i sve druge aspekte koji se odnose na korištenje tradicionalnih izvora energije, prenosi portal Oil Price, koji, kao što mu ime kaže, prenosi informacije iz naftnog sektora i kao takav bi mogao biti pristran. No, brojke u brojke.

Iako se vode debate o točnom broju radnih mjesta, često se spominje brojka da je u Americi ukupno 10 milijuna radnih mjesta povezanih s energetskim sektorom. Brojka koju čine i zaposleni povezani s korištenjem ostalih tradicionalnih izvora energije, svom popratnom industrijom i drugim aktivnostima.

Ekolozi osporavaju tu brojku, ali se čak i oni slažu da je broj radnih mjesta najmanje 2 milijuna. Dakle, što sve ovo znači za američki energetski sektor  i zapošljavanje u budućnosti? Jasno je da će u ovim okolnostima “zelena energija” vjerojatno  dovesti do gubitka radnih mjesta, a nikako neće povećati zaposlenost.

Nakon što je iz oba tabora pobijena tvrdnja da će zelena ekonomija otvoriti radna mjesta, krenulo se s pričom s CO2, čak i po cijenu uzrokovanja nestabilnosti  i nereda u zemljama poput Kine, Indije, Rusije nešto manje, jer tamo ekonomija ima manje emisije od dozvoljenih Pariškim sporazumom, a energetski sektor ima sve manji udio u bruto domaćem proizvodu. Naravno, gubitnik bi bile SAD, koje su tek sada postale energetski neovisan izvoznik nafte i plina, ali zbog eksplozije sektora škriljca i devastirajućeg učinka ove industrije na okoliš. Međutim, SAD nisu u tužbi koju je su Greta Thunberg i još 16 tinejdžera podigli protiv Francuske, Njemačke, Brazila, Argentine i Turske, što znači da je za njezin „aktivizam“ važan samo CO2, a katastrofalni prizori snimki polja škriljca u Sjedinjenim Državama su „očuvanje okoliša“ ili što?

Ironija je u tome da bi, ako se bude vjerovalo jednom dijelu znanstvenih krugova, rezultat  “zelene revolucije” mogao biti niz pravih revolucija u raznim dijelovima svijeta, a zna da nijedna prava revolucija u povijesti nije bila “gala večera“, nego su sve bile krvave i nasilne.

Ipak i ove kritike treba uzeti s rezervom,  zato što nije dobronamjerna jer dolazi od strane onih koji na globalnoj razini već jesu ili namjeravaju privatizirati i energetski sektor koji se oslanja i na tradicionalne izvore, ali jednako tako i “zelenu ekonomiju”, koja je uz enormno visoke cijene nafte i plina mogla osiguravati veći profit. Sada više ne.

I upravo stoga vrijedi podsjetiti na govor bolivijskog predsjednika iz 2012., koji isto tako, ali iz drugog ugla, osuđuje zeleni kolonijalizam, jer će se bankari i vlasnici korporacija već nekako dogovoriti oko načina proizvodnje potrebne energije koji će im osigurati profit.

Evo Morales – „zelena ekonomija je novi oblik kolonijalizma koji uništava narode i prirodu“

S Otoka sunca, na našem svetom jezeru Titicaca, poručujemo kako smo se okupili, ne da čekamo kraj svijeta, već kako bi dočekali novu zoru koja će dati nadu ljudima. (…) Na ovom otoku je započelo vrijeme i povijest sinova sunca, ali je onda s dolaskom stranih osvajača pao mrak. (…)

Vrijeme je da se narodi u svijetu, društveni pokreti i svi marginalizirani, diskriminirani i poniženi ujedine, organiziraju, pokrenu i postanu svjesni kako ulazimo u novo doba. Svijet potresa duboka kriza globalnih razmjera. (…) Ovo je doba kapitalizma i neobuzdanog konzumerizma. Dobu u kojem čovjek misli kako je on sam bolji od Majke Zemlje i kako ona može biti predmet njegove dominacije i pohlepe došao je kraj. Na jednoj strani imamo kapitalizam, sveopću privatizaciju, robu, neracionalno iskorištavanje i uništavanje prirodnih resursa, te pojačanu zaštitu privatnih kompanija i profita. S druge strane se sve više i više dokidaju socijalna prava, uništava javno zdravstvo i obrazovanje, te krše ljudska prava. Danas kompanije i ljudi u razvijenim zemljama prolaze kroz dramatičnu krizu kapitalizma, a koja je posljedica tržišnog nasilja. Kapitalističke vlade misle kako je spašavati banke važnije od spašavanja naroda. (…) U kapitalističkom sustavu banke imaju povlašten status i tretiraju se kao „građani prvog reda”. Postale su važnije i od života samog. U toj divljoj džungli, narodi, žene i muškarci, nisu braća i sestre. Nisu ni građani. Oni su samo loši dužnici i potrošači. (…)

Svjedoci smo „zelene vladavine“. Monetarna politika, održivi razvoj i ekološki pristup su zeleni kao dolar. Suočeni smo s novim valom suštinske krize kapitalizma u kojoj njegovi ideolozi zagovaraju privatizaciju prirode kroz, kako oni to nazivaju, „zelenu ekonomiju“ ili „zeleni ekološki kapitalizam“. Međutim, istina je da su tržišna ekonomija, liberalizam i privatizacija uvijek uzrokovali neimaštinu, glad, isključenost i marginalizaciju.

Danas je 21. prosinac 2012. godine, prvi dan „pachakuti“ doba. (…) Budimo svjedoci kraja ere nasilja nad ljudima i prirodom i neka nas ovaj dan odvede u novo doba, u kojem će ljudi i Majka Priroda biti jedno. U kojem će svi ljudi svijeta živjeti u harmoniji sa svemirom… Mi smo ratnici dobrog življenja, pobunjenici u svijetu. Na deset načina se možemo suprotstaviti kapitalizmu i započeti graditi kulturu života:

•  Iznova izgraditi demokraciju i dati vlast siromašnima, a politiku prisiliti da služi narodu.
•  Povećati socijalna i ljudska prava i prestati komercijalizirati ljudske potrebe.
• Dekolonizirati naše narode i kulture i izgraditi „socijalizam zajedništva i dobrog življenja“.
• Voditi iskrenu politiku zaštite okoliša i ustati protiv kolonijalnog „zelenog gospodarstva“.
• Uspostaviti suverenitet nad prirodnim resursima, što je osnovni preduvjet za otpor neokolonijalnoj dominaciji i za razvoj svih naroda.
•  Uspostaviti neovisnost u prehrani i poštivati neotuđivo ljudsko pravo na hranu.
•  Stvoriti savez naroda juga koji će se suprotstaviti intervencionizmu, neoliberalizmu i kolonijalizmu.
•  Znanje i tehnologija moraju biti dostupni svima.
• Izgraditi svjetsku institucionalnu zajednicu naroda.
• Gospodarski razvoj ne bi smio imati za cilj akumulaciju kapitala i profita, nego mora biti cjelovit i učiniti da ljudi žive u sreći i skladu s Majkom Zemljom.

Ovo je deset najvažnijih stavki iz Moralesovog „Manifesta Otoka sunca“.

„Ovo novo doba je doba kojeg će obilježiti moć rada, solidarnosti svih naroda, zajedništvo svih živih bića s Majkom Zemljom i u kojem ćemo svi raditi na izgradnji naše vizije socijalizma koji se temelji na pravima čovjeka, a ne na zakonitostima tržišta.

Poziv bolivijskog predsjednika na suživot s prirodom i njegove ustrajne kritike “zelene ekonomije” je ujedno upozorenje da je njezin krajnji cilj privatizirati i naprosto preoteti energetski sektor suverenim narodima i državama i kao takva samo je jedan od oblika kolonijalizma.

Na kritičarima naših napisa o projektu „Greta Thunberg“, jer je ovo dijete samo glumac u velikom korporativnom teatru, je da prosude jesu li u pravu oni koji švedskoj tinejdžerki pišu emotivne govore ili Evo Morales koji tvrdi da je „zelena ekonomija zelena kao američki dolar“.

Prosvjedi naše djece za klimu – Lukavo korištenje “pedolatrije” u propagandne svrhe

Apel stotinu znanstvenika – „Dosta s alarmizmima o klimi – CO2 nije zagađivač i potreban je za život”

Za Boga miloga, ostavite Gretu Thunberg liječnicima i učiteljima, a klimu akademicima!