Rast američkog duga podriva učinkovitost vanjske politike Washingtona

Govoreći o nacionalnim interesima zemlje u Washingtonu, krajem srpnja ove godine je američki ministar obrane James Mattis naveo trenutnu strategiju američke vanjske politike koja se treba temeljiti na oživljavanju vojne moći konkurentskih sila.

Mattis je također upozorio da se SAD mogu suočiti s unutarnjom opasnosti, ističući kako je kako rast javnog duga je jedan od oblika “međugeneracijske krađe” s kojom se treba boriti.

Solventnost Sjedinjenih Država i ravnoteža između obveza i moći uvijek su bila tema rasprava o vanjskoj politici.

U svojoj knjizi “Američka vanjska politika – Štit Republike”, pisac i novinar Walter Lippmann je 1943. napisao “kako politika koja ne vodi računa o ravnoteži fiskalne politike, unutarnjih i vanjskih troškova i prihoda, koja ne drži do ravnoteže troškova prilikom vođenju ratova ne može dovesti do razvoja punopravne politike”.

Američki sociolog i politolog Samuel Huntington je 1987. istaknuo da su Sjedinjene Države u inozemstvu preuzele obveze koje nisu spremne platiti kod kuće. Ali ova su upozorenja uvelike zanemarena od strane američkih administracija.

Umjesto toga, nakon završetka predsjedanja Billa Clintona, kada su SAD bilježile proračunski višak, razina duga je stalno rasla. Za vrijeme administracije Georgea W. Busha dug se povećao na 10 600 milijardi dolara, a pod Obamom na 19 000 milijardi dolara.

Unatoč činjenici da je Donald Trump 2017. obećao da će “likvidirati dug u osam godina”, do kraja njegovog prvog mandata dug će premašiti 21 000 milijardi dolara, a 2017. je iznosio 106% BDP-a.

Nedavno su analitičari Goldman Sachsa izjavili kako financijska budućnost Sjedinjenih Država “nije baš dobra” i predvidjeli da će dug i dalje rasti, najmanje do 2028. godine.

Ako su obvezna društvena potrošnja i nenaplaćeni poreza glavni uzrok američke dužničke krize, sudjelovanje u vojnim kampanjama u inozemstvu dovodi do dodatnog povećanja nacionalnog deficita, što se rijetko javno priznaje.

U fascinantnoj novoj knjizi Oporezivanje ratova (Taxing Wars) Sarah Kreps podsjeća da se od 1945. godine dogodio temeljni pomak. Sjedinjene Države nisu nametale ratne poreze i za financiranje stranih vojnih kampanja, uključujući i rat u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, oslanjale su se isključivo na zaduživanje.

Sarah Kreps pojašnjava kako financiranje deficita omogućava političkim čelnicima da promiču utopiju o “ograničenim sukobima” i uvjeravaju ljude da nisu oni ti koji se financijski žrtvuju za ratove u zemljama koje i ne poznaju.

Od 1945. su Sjedinjene Države stalno bile uključene u “vidljive i nevidljive” ratove. Uvijek su podlegle iskušenju da bez pompe provedu male, munjevite vojne kampanje, a američki dužnosnici su izbjegavali kontrolu društva i tako je uništena američka demokracija.

Prvog i Drugi svjetski rat su za Ameriku bili sukobi koji nisu uzrokovali oštru antipatiju stanovništva zbog vojne potrošnje. Međutim, troškove i obveze vezane uz ulazak u vojni sukob u Europi su prisilili i Woodrowa Wilsona i Franklina Roosevelta da nekoliko godina pokušavaju objasniti ljudima potrebu za intervencijom. Oba predsjednika su nastojala, koliko je to moguće, pratiti model “naplate nakon pobjede”.

1914. godine, dakle, tri godine prije nego što je Amerika ušla u Prvi svjetski rat, Wilson je najavio da su potrebni novi porezi za financiranje obrambenih programa.

“Posuditi novac je kratkovidno financiranje. Moramo platiti što trebamo i industrija ove generacije mora platiti račune”, rekao je Wilson.

Tijekom Drugog svjetskog rata je došlo do oštrog povećanja poreza. Godine 1941. je maksimalna granična stopa poreza na dohodak iznosila je 78%. Nakon japanskog napada na Pearl Harbor je Kongres podigao porez na dobit 90% i na neto prihod uveo višak od 5% “pobjedničkog poreza”. Općenito, oporeziva osnovica se od 1940. do 1945. godine povećala za 1000%.

Nakon 1945. su Sjedinjene Države sudjelovale u novim ratovima, ali su bili manje skupi od Drugog svjetskog rata. No, problem je u tome ograničeni ratovi nisu bili nimalo popularni. Bilo da govorimo o Korejskom ratu i Vijetnamskom ratu, javnost nije bila zainteresirana za rezanje novog sustava socijalne sigurnosti ili povećanje poreza kako bi plaćali ratove u inozemstvu.

U siječnju 1951. godine se 66% Amerikanaca izjasnilo da američke trupe trebaju napustiti Koreju. Tijekom rata u Vijetnamu predsjednik Lyndon Johnson nikada nije koristio termin “ratni porez” i bilo kakvo povećanje je nazivao “nadoplatom”.

Odbijanje američkih poreznih obveznika da plaćaju rat u Vijetnamu je 1970. dovelo do visoke inflacije, koju je FED zaustavio uvođenjem drakonskih kamatnih stopa, što je dovelo do teške recesije u 1981. i 1982.

Nakon napada 11. rujna su Sjedinjene Države također su odbile platiti avans za ograničene ratove. Umjesto pozivanja na financijske žrtve i uvođenje ratnog poreza, George Bush je od Amerikanaca zatražio da troše više. Zatim je na vlast došao predsjednik Obama, koji je govorio o malim vojnim troškovima u Afganistanu.

Međutim, američke financijske obveze uopće nisu bile male. Studija Kongresnog ureda za proračun, objavljena u listopadu prošle godine,  kaže da je rat u Iraku i Afganistanu američku državu koštao 2 400 milijardi dolara.

Nemoguće je zanemariti nesrazmjer između obveza i korištenja sile na neodređeno vrijeme. Ako se ne pronađe ravnoteža, Sjedinjene Države će se neminovno suočiti ne samo s financijskim, nego i vanjskopolitičkim rizicima na koje je Walter Lippmann upozorio sredinom prošlog stoljeća.